Na otvorenju Zagreb Film Festivala premijerno je prikazan film "Sigurno mjesto" redatelja Jurja Lerotića čiji je filmski uradak i hrvatski kandidat za nagradu Oscar. Filmu koji progovara o iznenadnom pokušaju suicida koji otvara procjep u svakodnevici tročlane obitelji u kina stiže 3. studenoga, a ulogu majke u njemu izvrsno je, kao i u brojnim kazališnim predstavama i serijama, odigrala splitska glumica Snježana Sinovčić Šiškov, s kojom smo razgovarali o filmu, psihičkom zdravlju i situaciji u njezinom matičnom kazalištu.
Koliko je zahtjevno bilo ući u lik majke koja pokušava napraviti sve kako bi pronašla način da pomogne sinu koji psihički obolijeva?
Svaka je uloga na svoj način zahtjevna. Jednako laka i jednako teška. No, priprema uloge Majke, kao i samo snimanje, bila je doista specifična. S jedne strane imate istinitu priču jedne obitelji, što zahtijeva delikatniji pristup, a s druge strane veći je dio filmske ekipe u nekom trenutku bio i uvučen u tu priču ili suočen s njom u stvarnom životu. Ili smo bili prijatelji, kolege sa studija, suradnici... To je, neizbježno, unijelo dodatni emotivni naboj i na probama i na filmskom setu. Na samom početku nisam bila sigurna želim li uopće ući u tu priču. Mogu li uspostaviti potrebnu profesionalnu distancu, mogu li to odigrati. Da, bilo je teško, zahtjevno, ali znala sam što me čeka. I evo...
Mentalno zdravlje je još tabu u našem društvu, koliko je vama rad na ovom filmu osvijestio s kakvim se problemima susreću obitelji čiji članovi imaju psihičkih problema?
Ne osobito. Znala sam to i prije. Cijeli naš zdravstveni sustav je prenapregnut. Sustav socijalne pomoći također. Nedostaje novca, kadrova, ustanova...Split, drugi grad po veličini, nema odjel dječje psihijatrije...
Kako je bilo surađivati s Jurjem Lerotićem koji je film temeljio na obiteljskoj priči i iskustvu, koliko je slobode dao vama glumcima i kako su tekle same pripreme za snimanje?
S Jurom je bilo izvrsno raditi. U samom startu bili smo vrlo otvoreni i iskreni jedan prema drugome. Rekla bih da je on redatelj po mojem guštu. Točno zna što hoće. Ima jasnu viziju i jasno je artikulira. Čvrsto drži nadzor nad cijelim projektom, a sklon je detaljima. Odmah smo se složili da taj lik ne treba graditi na imitaciji njegove mame. Zapravo, vrlo smo slično vidjeli Majku. Možda mi se zato činilo da imam apsolutnu slobodu kreacije. Teško mi je govoriti o suradnji s Jurom a ne spomenuti Gorana Markovića. Nas troje smo vrlo brzo počeli raditi zajedno i na probama smo zajedno tražili rješenja. Stvorio se jedan prostor međusobnog povjerenja koji nadrasta profesionalni odnos. Rekla bih da smo postali entitet sam za sebe, mimo naših privatnih života, a i mimo filma. U taj entitet se suptilno, ali i vrlo čvrsto, naknadno uklopio i Marko Brdar.
Mogu li ovakvi filmovi probuditi svijest po pitanju mentalnog zdravlja, nadate li se da bi se neke stvari mogle pomaknuti s mjesta zahvaljujući takvim ostvarenjima, jer i to je cilj stvaranja u umjetnosti, zar ne?
Ne znam... Glumom se bavim iz potrebe čeprkanja po vlastitom biću. Naravno da mi je važno u kakvom se sadržaju pojavljujem, ali ne mislim da bi samo jedan projekt mogao išta potaknuti, a još manje promijeniti. Niz različitih projekata koji govore o istom problemu, ukazuju na njega, mogu eventualno senzibilizirati javnost za taj problem i stvoriti kritičnu masu kojom bi se mogla potaknuti potreba za promjenom.
U filmu vidimo i koliko je korupcija urušila naš zdravstveni sustav, ali na taj problem nailazimo i u ostalim sferama života, koliko je prisutna korupcija u kazališnom i filmskom svijetu?
Htjela bih da budemo jasni. Film ne govori o podmitljivim pojedincima sustava koji se ponašaju neetički u cilju stjecanja vlastite koristi. Nema te vrste korupcije. Ne. "Sigurno mjesto" pokazuje koliko je sustav nefunkcionalan. Nepovezan. Ovisan je o volji i ćudi pojedinaca. A taj pojedinac je ili opterećen vlastitim problemima, vrlo vjerojatno potplaćen, već umoran od vlastitog entuzijazma i sam vjerojatno razočaran sustavom u kojem radi. Što se tiče korupcije na filmu, ne znam o tome toliko da bih mogla išta reći. A u kazalištu... prije bih rekla da sam svjedočila lošim upravama i neracionalnom trošenju novca.
Film je osvojio brojne nagrade na inozemnim filmskim festivalima, otvaraju li takve nagrade i vama glumcima vrata prema nekim novim ponudama i ulogama?
Tako bi trebalo biti, ali nije pravilo.
Kakvo je trenutačno ozračje u vašem matičnom kazalištu u Splitu?
Situacija je otužna! Čekamo da institucije obave svoj posao, da se Grad i Ministarstvo dogovore. A kad će se dvije suprotstavljene političke opcije dogovoriti, ne zna se. U međuvremenu nemamo linije upravljanja. Nemamo poslovnog ravnatelja, ravnatelja Drame, ravnatelja tehnike. Sam intendant, tko god to bio, uz svoje dužnosti, ne može i ne smije raditi sav taj posao. Nema kompetencije. Događa se jedna zanimljiva stvar. Kako nema ravnatelja koji bi koordinirao naš rad, dogovaramo se sami i donosimo odluke što i kako napraviti. Što se Drame tiče, a rekla bih i tehnike, imamo neku vrstu djelomičnog samoupravljanja.
VIDEO Pecotić o navikama prije dijete: 'Dan bih započeo s krafnama, a onda sve to zalijevao alkoholom'