Višestruko nagrađivani osječki glumac i nacionalni dramski prvak Goran Grgić ne bježi ni od jednog glumačkog izazova. Da je tako, dokazao je i ulogom Konrada u novoj drami “Kad svijeće dogore", redatelja Branka Ivande, nastaloj prema romanu mađarskog pisca Sándora Máraija u produkciji HNK Zagreb i Teatra Erato. U njoj je na sceni snage udružio s talentiranom Zrinkom Cvitešić i kolegom Sinišom Popovićem s kojima je, kako kaže, lako surađivati. O njihovu odnosu na pozornici i iza nje, o tome kakve uloge preferira na TV-u i u kazalištu otkrio je u razgovoru za Večernji list. Dotaknuo se i najzahtjevnijih angažmana, otkrio nedostaje li mu rodni Osijek i što su za njega najveći izazovi kao roditelja troje djece, ali i kako gleda na #metoo pokret u sklopu kojeg su progovorile i brojne hrvatske glumice, odnosno njegove kolegice.
Nedavno je u zagrebačkom HNK bila premijera predstave “Kad svijeće dogore”. Kako vam se svidjela uloga Konrada?
Konrad je lik koji vehementno, otvoreno i nostalgično dolazi u posjet bivšem prijatelju kojeg nije vidio više od trideset godina. Nada se da prijatelj nije znao ništa o ljubavnoj romansi s njegovom suprugom zbog koje je moj Konrad i pobjegao iz tog trokuta. Zatekne ga čovjek koji je svih tih godina brojio dane da se on pojavi. Iznenađen takvim dočekom, uglavnom sluša kanonade rečenica kojima ga Henrik obasipa. Specifična uloga, svedena na niz nijemih reakcija, krnjih rečenica i pasivne agresivnosti. No, i to je zanimljiv glumački izazov.
S vama na sceni bili su i sjajna Zrinka Cvitešić te Siniša Popović. Kako su izgledale vaše probe? Kakvi su oni privatno, a kakvi profesionalno?
Svi smo se tim projektom još više zbližili. Teatar Erato, koji je postavio tu predstavu u koprodukciji s HNK Zagreb, drži se svoje muze po kojoj su i nazvali kazalište, zaštitnice lirike, erosa i ljubavi. Šandor Marai je idealan izbor za bavljenje tim temama. Branko kao redatelj i Lidija Ivanda kao producentica prenijeli su na nas svoju fasciniranost tim autorom. Pa, kad smo se uhvatili takvog romana, neizbježno je da smo ponajviše govorili o životu, ljubavi, prijateljstvu… Ta pozitivna energija uvukla se i u naše privatne odnose, kvalitetnije smo se upoznali i učvrstili prijateljstva. I Zrinka i Siniša su vrhunski glumci i ozbiljni ljudi, s takvima je lako surađivati.
Osim kazališnoj, poznati ste o i televizijskoj publici već godinama. Od “Duge mračne noći”, “Dobrih namjera” i “Sve će biti dobro” do “Lude kuće” i “Novina”. Koje su vam uloge draže – dramske, humoristične?
Nije mi važno koji je žanr, već koliko je kvalitetno napisana uloga. Imam osjećaj da se lako prilagodim stilu. Zapravo me i profesionalno uzbuđuje klizati iz jednog u drugi način igre. Već godinama redovito istovremeno igram u desetak aktivnih, živih predstava, različitih autora, žanrova i redateljskih pristupa, tako da je i poželjno da svaki put tražim nove načine pristupa ulozi i drukčijeg sebe. I serije koje spominjete su međusobno dijametralno različite, a u svakoj od njih radio sam s veseljem.
Možete se pohvaliti i nizom filmskih uloga. Koja će vam zauvijek ostati u sjećanju i zašto?
Uloga u “Zlatnim godinama”bila mi je prvi veliki filmski zadatak, kao i manja uloga u “Krhotinama” Zrinka Ogreste. I Zrinku i Davoru Žmegaču sam beskrajno zahvalan što su me uveli u svijet filma. Rado se sjećam i rada na Nolinu “Ruskom mesu”, Ivandinu “Konjaniku”, Bulajićevu “Libertasu”, Ačimovićevu “Moram spavat’, anđele”… No, moram priznati da su mi i uloge u raznim filmovima izuzetno drage. Mogla bi se složiti zanimljiva paleta različitih karaktera kojih se rado sjećam. S nestrpljenjem čekam izlazak novog filma Nevia Marasovića “Deja-vú, jer sam zbog specifičnog, parcijalnog snimanja, veliki dio filma vidio prije nego što sam odigrao svoju ulogu. Moram i ovom prilikom spomenuti da je prošlo već četiri godine kako smo snimili “Bijeg do mora” s Veljkom Bulajićem i da je taj gotovo završeni film u nekom bunkeru zbog meni nerazumljive financijske zavrzlame. Bilo bi tužno i ružno da tamo zauvijek i ostane.
Možete li izdvojiti ulogu koja je bila posebno zahtjevna – psihički, fizički ili oboje?
Ako govorimo o snimanjima, moram se prisjetiti da sam se, kao i mnogi drugi, načekao i nasmrzavao na snimanjima. “Ajmo, žuti” Dražena Žarkovića snimao sam sa slomljenom rukom, što se, naravno, nije smjelo primijetiti. Na prvi dan snimanja “Libertasa”, doletio sam u Dubrovnik izravno s majčina sprovoda. Također, na prvi dan snimanja filma “Rusko meso”, u pauzi sam jurio do bolnice da odvezem kući suprugu i tek rođenog sina. Upravo zbog takvih raznih okolnosti koje su dio života i snimanja, teško se može objektivno gledati film u kojem sudjelujete. Draže mi ga je gledati nakon dulje vremenske distance. Kazalište je druga priča, ali ništa manje zahtjevna disciplina.
Jeste li ikada odbili ulogu?
Jesam, ali nikad zbog sadržaja, veličine uloge ili financijskih razloga. Snimao sam puno studentskih filmova, igrao iz prijateljstva i uskakao u niz predstava u zadnji tren, što je izuzetno stresno. Točnije bi bilo reći da sam se iz nekih uloga izvukao, ako sam imao tu mogućnost, jer se nisam dobro osjećao u zadanim okolnostima ili jednostavno nisam imao vremena. U našem je poslu česta marfijevska situacija: kad ste slobodni, onda vas nitko ne zove, a kad imate posla, svi vas zovu.
Nakon svih tih godina na sceni, kako reagirate kad vas prepoznaju na ulici?
Nema baš velikih beneficija od toga, ali ni problema. Drago mi je kad netko ima potrebu prokomentirati sa mnom neku ulogu koje se sjećaju. Često me pitaju za savjet što je dobro gledati u kazalištima. Uglavnom imam ugodna iskustva. Manje je ugodno kad baš svaki žicar misli da je naletio na dobru priliku. Jedan takav naletio je na kolegu Milana Pleštinu i mene i nakon što smo mu nešto dali, nakon par metara vratio se za naš stol i zamolio nas, kad smo već glumci, da mu damo neki savjet kako da bolje igra svoju ulogu.
Posjećujete li rodni Osijek? Nedostaje li vam?
Nedostaju mi ljudi s kojima sam ondje živio. Zadovoljstvo mi je otkriti ljepote Osijeka i okolice prijateljima i kolegama koji ga manje poznaju. Lijepo mi je vidjeti da grad izgleda uredno, ponosim se što se gradi novi stadion na mjestu gdje smo se mi kao klinci valjali po brdima pijeska izvađenog iz Drave. Donedavno sam bio vanjski suradnik na osječkoj umjetničkoj akademiji i to mi je bila prilika da spojim ugodno s korisnim i više boravim u svome rodnom gradu. U spomenutoj predstavi “Kad svijeće dogore”, moj lik prisjeća se Beča u kojem je živio u djetinjstvu rečenicom: Beč je za mene univerzalno mjerilo za harmoniju svemira. Kad to izgovaram, podsvjesno me asocira na moj Osijek. Što sam dulje izvan njega, više mi je pri srcu.
Mnogi koji odu iz Slavonije, vođeni boljim prilikama, nikada se ne vrate. Jeste li ikada razmatrali povratak u Slavoniju?
Nisam daleko, povezan sam s braćom i njihovom djecom koji ondje žive i nadam se da ću i dalje imati čvrste razloge za dolazak u Slavoniju. Osijek sam temeljito prehodao u dvadesetak godina života u njemu, ali Slavoniju, pa i Baranju, bolje sam upoznao tek naknadno. U Ilok sam zaljubljen, u Vinkovcima i Vukovaru osjećam se kao doma. U Županji imam rodbinu i prijatelje… Tko zna što nam donosi sutra. Nije važno gdje živite, već kakvim ste ljudima okruženi.
Nije lako biti roditelj, a vi ste otac čak troje djece. Koji su najveći izazovi odgoja i što vam je najvažnije da postignete kao roditelj?
Nije lako, ali je blagodat. Kako se naša djeca već polako iseljavaju iz našeg zajedničkog doma, važno mi je da mogu računati na nas kad god zatreba. No, najvažnije mi je bilo da ostvarimo iskrenu i otvorenu komunikaciju i mislim da to imamo. Moram se osvrnuti i na vaš zaključak da imam čak troje djece. Moj prijatelj Mitar, vaš bivši novinar, često mi je izgovarao crnogorsku uzrečicu: Jedno dijete je puno, dvoje taman, a troje malo. Zgodna dosjetka, ali nije malo, oni su moje sve.
Kako vaša djeca reagiraju kad vas vide na televiziji? Gledaju li vas češće u kazalištu?
Navikli su se i na jedno i na drugo. I na sve što sa sobom nosi odluka da “trajete” u tom poslu. Ne prenosim doma svoje uloge, niti mistificiram svoje obveze. S godinama sam stekao sposobnost da se fokusiram na bitno. Kazalište ili set su moje oaze. A djeca su mi izuzetno važna kao gledatelji jer znam da im nije svejedno na koji način “trajem” i starim u tom poslu.
A supruga? Što ona kaže?
Moji najbliži su mi najiskreniji kritičari. Puno toga smo zajedno prošli i znaju vedru i tamniju stranu života na pozornici. U svakom slučaju, doma imam podršku i čvrsto utočište. Uz mene stoji jaka supruga.
Kako se nosite sa svime što je donijela pandemija – lockdown, veliki broj oboljelih, mjere i zabrane... Kako gledate na to?
Dugo to traje i posljedice ćemo još dugo osjećati. Nema idealnog rješenja i pravednih mjera. Pokušavam zadržati optimizam i strpljivo čekati da nas se što više zaštiti od te nemani. Prilagođavam se, ali ovo je vrijeme u kojem živimo i moramo se buditi s veseljem. Toliko nas dugo nije bilo na zemlji i toliko dugo nas neće biti, tako da se moramo veseliti svakom danu života, s maskama ili bez njih.
Nedavno je scenu potresao skandal s optužbama glumice Danijele Štajnfeld da ju je silovao kolega, srbijanski glumac Branislav Lečić. Prije nje, progovorila je i mlada glumica Milena Radulović o poznatom srbijanskom redatelju Miroslavu Miki Aleksiću i tako je počeo balkanski #metoo pokret. Kako komentirate optužbe mladih glumica?
Budući da nisam dobro upućen u spomenute slučajeve, ne mogu ih komentirati s potpunom sigurnošću. Svakako mogu reći da ne podržavam nijedan oblik nasilja, bilo da su u pitanju kolegice ili bilo koje druge osobe.
I naše su glumice govorile o sličnim susretima u kazalištu i na setovima. Je li vam se ikad ijedna potužila na neprimjereno ponašanje kolega?
Da, ali to su bile situacije koje su se mogle riješiti upozorenjem ili razgovorom, pa su tako i riješene.
Kako biste ih ohrabrili da prijave zlostavljanje?
Isto kako bih ohrabrio i svoju djecu i najbliže, da ne dopuste bilo kakvu vrstu nasilja, prisile ili ucjena.
Za kraj ćemo se udaljiti od teških tema, pa ću vas samo još pitati na čemu radite ove godine.
Zasad je najvažnija činjenica da igramo i da se ne vratimo u zatvaranje. Očekuju nas i gostovanja s predstavom “Kad svijeće dogore”. Ulazim u neke nove projekte i završavam davno započete, koji su čekali bolja vremena za realizaciju. Dolazi ljepše vrijeme i opet ćemo izaći i ispred HNK s novim programima, a istovremeno pripremati nove predstave. Puno je dobrih ideja i raznih mogućnosti koje mi vraćaju vjeru u skorašnji povratak u budućnost.
VIDEO Pogledajte što nam je Nika Turković otkrila o sebi u Večernjakovoj desetki