Nakon pet godina diskografske stanke splitski slavuj Goran Karan ima novi album \"Čovik tvoj\" na kojemu se pojavljuje kao autor svih pjesama, a na tri pjesme suradnici su mu Nenad Ninčević, Remo Cartagine i Helena Bastić. Kako zvuče uživo, obožavatelji će moći čuti 12. veljače u KD-u Vatroslava Lisinskog u Zagrebu na Goranovu gala koncertu s glazbenim prijateljima pod nazivom \"Par je božji dar\", kako je i naziv prve skladbe s albuma.
Urednik u Slobodnoj Dalmaciji
– Kako je koncert uoči Valentinova, uzet ćemo adrese publike i poslije Valentinova ih pitati tko je ostao zaljubljen – šali se 48-godišnjak uzbuđen što će poslije pet godina opet održati solistički nastup u Lisinskom. Sretan je i zbog entuzijazma koji u poslu osjeća i nakon tri desetljeća bavljenja glazbom.
– U mladosti sam radio godinu dana kao novinsko-tehnički urednik u Slobodnoj Dalmaciji, konobario sam, radio i u škveru, ali nije to bilo za mene. Vidio sam se samo u glazbi – kaže glazbenik rođen 2. travnja 1964. u Beogradu, u kojemu je nakon rođenja proveo samo dva dana.
– Moja majka zatekla se u Beogradu, a ja sam se požurio doći na svijet. Začet sam u Zagrebu, a odmah nakon rođenja došao sam u Split – otkriva Karan prisjećajući se da ga je glazba pratila od najmanjih nogu. U dijelu Splita u kojem je odrastao sa svih strana, sa svih prozora, dopirala je glazba što se vrtjela na tadašnjim radiopostajama, a mali ju je Goran upijao. Prvi žičani instrument koji je zasvirao bila je tamburica.
– Kad mi je bilo osam, devet godina prijatelj iz razreda posudio je tamburicu, a nije ju smio donijeti doma pa ju je ostavio kod mene na tavanu. Tad sam se prvi put upoznao sa žičanim instrumentom i počeo po sluhu skidati melodije – priča.
Hus je prepoznao \"Priznaj mi\"
Kasnije mu je mama kupila gitaru jer je razred prošao s odličnim uspjehom. Bilo je to vrijeme kad su se u gradu pod Marjanom za toplih dana gitare iznosile ispred kuća, sviralo se vani, a Goran je slušao i gledao starije dečke te proučavao kako drže gitare i prebiru po žicama. U srednjoj školi počeo je svirati u rock-bendovima koje su Splićani osnivali u podrumima, tako je 1989. na gitarijadi s grupom Zippo dogurao do prve glazbene nagrade, kojih je do danas skupio četrdesetak. Goranov glas u to vrijeme dospio je i do ušiju Huseina Hasanefendića Husa.
– Klavijaturist Zippa Enes bio je Husov rođak pa je to pomoglo da nas čuje. On je već tada prepoznao pjesmu \"Priznaj mi\" koja je 1995. proglašena rock-hitom godine – ističe. U Husovu studiju s grupom Big Blue, s kojom je postao poznat domaćoj publici, snimio je četiri, pet pjesama, izdali su i album, a onda je nakon sedam godina Karan napustio grupu i započeo solističku karijeru. U doba Big Bluea, zgodni mladi roker duge crne kose i moćnoga glasa itekako je privlačio pažnju nježnijeg spola.
– Muškarci grubljeg izgleda, a emocionalno otvoreni, uvijek su nalazili put od ušiju do ženskih srca. Obožavateljice su od mene tražile pramenove kose, bilo je svakakvih prohtjeva – sa smiješkom se prisjeća otac četvorice sinova, 23-godišnjeg Roka, 19-godišnjeg Ivana i desetogodišnjih blizanaca Mirana i Ivora.
– Sva četvorica imaju sluha, ali vidjet ćemo hoće li poći mojim putem.