Goran Marković: Nikada ne bih pristao na nešto što je, po mom mišljenju, na štetu nekog drugog

Film "Sigurno mjesto" Jurja Lerotića koji je pretočio bolnu tragediju vlastite obitelji u scenarij filma, zaslužuje sve nagrade koje je dobio, pa i kandidaturu za Oscara. Dio te zasluga definitivno ide Goranu Markoviću koji u toj emotivnoj priči o tome kako pokušaj samoubojstva utječe na cijelu obitelj, glumi “labilnoga” brata, osobu na rubu života. Pred njim je bio strahovito težak zadatak, a ostvario je ulogu koja se doista pamti.

Lerotić je film snimio djelomično baziran na osobnoj obiteljskoj tragediji i suicidu brata. Vi igrate njegova brata Damira s kojim ste od malena i privatno bili dobri. Koliko je to dodatno dalo težini lika, ali otežalo i vama kao glumcu?

Teško mi je reći koliko mi je što otežalo. Pokušao sam sam sebi što manje smetati i upustiti se u sve, a da samoopterećivanje svedem na minimum. To je i inače izazov, ali ovdje je bilo potrebno uložiti veći napor. 

Jeste li pripremajući ulogu radili možda s nekim liječnikom, psihijatrom?

Planirao sam javiti se jednom psihijatru i psihologu, ali sam osjetio da bi me to možda odvelo na put koji bi oblikovao lik plastično i izvanka. Juraj je napisao scenarij s takvom iskrenošću da sam zaključio da taj put jednostavno nije bio dovoljno dobar. Trebalo je parirati toj iskrenosti. Upiti je i zatim izliti.

Zakazuje li hrvatski zdravstveni sustav kad su u pitanju psihička oboljenja i koliko je važno o njima javno govoriti?

Zakazuje generalno, a pogotovo kad je u pitanju nešto osjetljivo i nepoznato kao psiha. Čovjek se u takvim situacijama zbog same bolesti osjeća sam, sustav i nerazgovaranje o toj temi samo pridonose tom očaju prepuštenosti samom sebi. Zbog svega toga rekao bih da je jako važno.

Niste bili prvi izbor za ulogu? Jeste se dvoumili oko nje kad ste dobili ponudu?

Dvoumio se nisam ni u jednom trenu. Htio sam pomoći da se film dogodi. Kako god. Nije moralo biti čak ni glumački. Kad je došlo do toga, bilo je straha, osjećaja odgovornosti i svega, ali dvoumljenja nikad. Ta moja želja je bila toliko jaka da iako nisam bio ni blizu da me se razmotri za casting, na kraju mi je ponuđen i tada nije bilo nazad nikome pa ni meni. 

Može li glumac doživjeti katarzu snimajući film poput "Sigurnog mjesta" ili preciznije, koje procese je u vama možda pokrenulo snimanje tog filma?

Svi smo različiti pa tako i u doživljavanju katarze. Ne mogu reći da sam doživio bilo što slično. Mogu reći da mi je film dopustio da razvijem hrabrosti da prihvatim stvari koje ne mogu promijeniti. To je proces koji sam započeo puno prije snimanja, ali intenzitet filma mi je pomogao da razvijem neke mišiće kojima se lakše mogu nositi sa životom takav kakav je. Sad kad se slušam,  zvučim kao da opisujem katarzu. Ako je i jesam doživio, nije bila očita i prosvijetljenog karaktera.

Jeste li jedan od onih glumaca koji sam sebe teško gleda na ekranu?

Bio sam jedan od takvih glumaca sve do sada. Do "Sigurnog mjesta". S Jurom sam razvio toleranciju na vlastitu sliku. Vjerojatno sam dosta drugačiji glumac nakon ovog filma, ali i dalje tvrdim da do ovdje nisam stigao katarzom.

Na neki način posao vam je zamišljanje…dakle nije vam teško zamisliti kako bi izgledao idealni tijek vaše buduće karijere, u kojem gradu i s kojim glumcima i redateljima u tom idealnom zamišljanju snimate?

Pa krenimo: Haneke, Zvyagintsev, Wenders, Herzog, Lanthimos, Sorrentino, Tarantino, P.T. Anderson, Braća Coen, Braća Safdie, onda idealno probudimo Kubricka i Hitchcocka, možda Godarda i Rohmera i svi zajedno sa Daniel Day-Lewisom, Joaquin Phoenixom, Meryl Streep, Julianne Moore, Isabelle Huppert, probudimo Philipa Seymoura Hoffmana, Branda, Peter Sellersa, Katharine Hepburn i Bud Spencera i odemo na neki naš otok, recimo Vis, gdje napravimo studio, iako nam realno tamo i ne treba, i snimamo, kupamo se i jedemo višku i komišku pogaču.

Čujem da ste veliki filmofil koji gleda sve u kinu? Što biste mogli novoga preporučiti našim čitateljima?

Ne gledam baš sve, ali idem često u kino. Premalo u zadnje vrijeme. Ne znam što će naši čitatelji, ali ja ću sigurno gledati The Whale, Babylon, a rekao bih im da pogledaju Tragove i Strica ako nisu. Također čekam i Tár da dođe u naša kina.

Čega se najviše sjećate iz odrastanja u Splitu i odakle vi u glumi?

Sjećam se prijatelja, škole, plesa, grafita, skejta i svega ostalog što ide uz odrastanje. Oduvijek sam gledao filmove i odlazio u kazalište. Još kroz igru mi je bilo zabavno kako nešto oživiti i napraviti prirodnim.  Bio sam u dramskim grupama i kazalištu mladih pa je došao trenutak kad me ništa drugo nije zanimalo i eto me sad ovdje.

Po čemu ste tipični Splićanin?

Rekao bih po ničemu, ali kad bih bio iskren prema sebi i drugima, rekao bih da njegujem filozofiju “pomalo”. Iznenađujuće više čovjek obavi pomalo nego nabrzinu.

Ovo je godina 100. Smojinog rođendana. Kako stojite s njegovom pisanom ostavštinom i vidite li se u nekom komadu iz njegova pera?

Sve bih njegovo radio dokle god nije puko romantiziranje i pokušaj da se ponovi nešto što je već učinjeno. Smoje priča o ljudima i njihovoj prirodi. To je uvijek dobro i može biti uvijek aktualno i živo. Od mrtvog romantiziranja nema koristi.

Postoji li nešto na što zbog uloge ne biste pristali?

Ne bih pristao na nešto što je, po mom mišljenju, na štetu nekog drugog.

Da niste glumac navodno biste bili kuhar… dakle, u čemu bismo dobrom uživali da dođemo k vama na večeru?

Navodno bih bio svašta i volio bih biti svašta, ali jedan život nije dovoljan pa sam evo glumac da mogu biti svatko pomalo. U zadnje vrijeme me pere sve što je sporo kuhano, sporo pečeno. Obrazi, rebarca, trgana svinjetina, govedina i puno krumpira na sve načine..

Jeste li snimili svoj novi film u Berlinu i o čemu je riječ te kako je glumiti na njemačkom jeziku kojeg znate jer ste kao dječak neko vrijeme živjeli u Njemačkoj?

Snimio sam naš film u Berlinu. Zove se Filo i režirala ga je i napisala Aleksandra Odić. Bilo mi je zabavno i izazovno jer se nisam dugo koristio njemačkim, a uloga je dovoljno velika. Igrati i razmišljati na drugom jeziku osvježi neke alate koje koristiš kao glumac.

Dolazite li u ožujku na dodjelu Večernjakove ruže u zagrebački HNK i koga ćete povesti? A dodat ću i kome biste Ružu, ako ju dobijete, voljeli posvetiti?

Kako da odbijem kad ste me tako lijepo pozvali i nominirali? Povest ću ženu ako bude mogla. Sumnjam da ću Ružu dobiti. Na kraju je to ipak natječaj iz popularnosti, a tu ima mnogo jačih i iskusnijih igrača od mene. Ali ako pričamo tako hipotetski, što bi bilo kad bi bilo, posvetio bih je svima koji traže sigurno mjesto, a teško ga nalaze.