Goran Navojec: Za ulazak 
u sabor 
uveo bih test inteligencije

Svake godine u rujnu, još od Akademije, dođe mi da pokucam na vrata svih kazališta u Hrvatskoj i kažem “ja bih u angažman”, a onda se dogodi neki posao, nešto uleti, pa ne moram kucati po vratima – govori Goran Navojec, koji se u 42. godini kao slobodnjak može pohvaliti sa 30-ak filmova, devet serija i brojnim kazališnim ulogama.

Da je, otkriva tužniju stranu, glumački posao kod nas pristojnije plaćen, iza njega bi bilo manje naslova.

– Nitko nije lud raditi toliko ako za manje posla može dobiti normalniju lovu. Odgovara mi puno posla, no jedan veliki dio mog opusa ne bi postojao da je financijski situacija normalnija. Često se glumcu dogodi da se s nekim o tom pitanju, blago rečeno, ne razumije. Svi mi mislimo da naš posao vrijedi više. Glumac tako stane iza neke svote i kaže ‘ispod toga ne idem’, a producent odgovori ‘mi to ne možemo’. I onda odeš doma i misliš ‘da sam još malo spustio, možda bi to bilo dobro’. Ali negdje se crta mora povući – govori.

Puno je veća borba za honorar pri repriziranju serija. Paradoks je to veći što se, primjerice u “Odmori se, zaslužio si”, Goranu pri repriziranju plaća pjevanje najavne i odjavne špice, a sama gluma – ne.

Za istim stolom

Samo deset godina prije nije ni slutio da će se, sa svojom generacijom, probiti i izvan granica Hrvatske. Znao je samo da želi glumiti. Bilo mu je važno opstati na sceni, snimati, a razmišljanja kao “to sad mora vidjeti puno ljudi” rano se oslobodio. Trenutačno ga gledamo u hit filmu “Parada” redatelja Srđana Dragojevića koji je u cijeloj regiji već pogledalo više od pola milijuna ljudi. Aktualna tema, smatra Navojec, nije jedini razlog takvoj pomami za filmom.

– Paradom smo dirnuli u rane nastale zbog predrasuda. Dirali smo u klišeje koji su i danas važni na ovim prostorima: kome je djed bio ustaša, kome četnik, a kome balija. Tko je Šiptar, Cigan, tko Srbin, Musliman, Hrvat, a uza sve to još i peder. Spretno smo sve to upakirali u film koji sadrži snažan govor mržnje, a istovremeno je toliko ljubavan i lijep. Pun je tenzija, ali nikoga ne vrijeđa. Zato i jesmo dobili predivne nagrade u Berlinu, tamo su to prepoznali – kaže Goran.

Iako za sebe kaže da je tradicionalist, u nekim stvarima čak i staromodan, nema problem s tolerancijom, prihvaćanjem različitosti. Te stavove potvrdio je i radeći s proslavljenim redateljem Janom Fabreom u “Orgijama tolerancije”. Previše je, govori, kroz povijest bilo bacanja kamena na nekog tko je različit. Ne razumije one koji se ponose time da ljude u paradi gađaju kamenjem, ne shvaća tu mržnju.

– Nemam takav problem, zašto ne bih sjeo za isti stol s homoseksualcima? Teže bih sjeo s nekim tko je bio u zatvoru zbog utaje poreza, ratnim zločincem, lopovom... – kaže.

Smeta mu primitivizam, licemjerje. Ljudi se, govori, vole hvaliti tolerancijom dok ih život ne suoči s njome.

– Često čujem priče o toleranciji prema boji kože, no da njihova kćer kaže ‘udajem se za Afroamerikanca’, odgovor tipičnog ‘tolerantnog’ Hrvata bio bi ‘kćeri, zar nema nijedan drugi, misli na dijete, u njega će u školi upirati prstom!’ – kaže.

Gledamo ga i kao vrlo tolerantnog, spontanog Dudu u reprizama serije “Odmori se, zaslužio si”. Novih 18 epizoda dvije godine stoje u ladici, a glumci i gledatelji spremni su kao napete puške za nove nastavke. Nažalost, u novoj postavi više ne bi bilo Predraga Vušovića i Čede Martinića, no puno je serija, i domaćih i stranih, u kojima su zamijenili važne likove.

– S Pređinim likom to je nemoguće jer je bio genijalni glumac. Isto kao i Čedo Martinić. Puno je stvari koje su mi bez Pređe nezamislive. Uz njega sam bio jako vezan, bio mi je kao brat i pitanja o njemu jako su mi teška. Puno je ozbiljnih stvari od “Odmori se, zaslužio si” u kojima ne mogu bez Pređe. I životnih i glumačkih. Jedini glumci bez kojih se serija ne može snimati dalje su Vera Zima i Ivo Gregurević – kaže.

U seriji igra pomalo usporenog Dudu, a u stvarnosti ga također živcira ubrzani tempo života. Drži se onog ‘zastarjelog’ komuniciranja, oči u oči, i ne voli se dogovarati mailovima.

– Klasičan sam i staromodan, pa volim s ljudima sjesti i razgovarati. Nemam ni svoj Facebook profil. Svi koji postoje pod mojim imenom lažni su. Prije 20 godina drukčije smo se družili. Nije nam trebao ni mail ni telefon. Ako si nekoga trebao, znao si u kojem kafiću sjedi i našao ga. Danas više ni pod tuš ne ideš bez mobitela, a druženja je sve manje – govori. Odnosi se to i na raspjevane glumce, Navojčev “Go-go Swing Orchestra”. Sve manje je njihovih nastupa.

– Veliki je to projekt, 20 glazbenika, 10 glumaca koji pjevaju i takve svirke u ovim su vremenima gotovo pa utopija. Samo kad trebamo platiti 30 noćenja svima nam padne mrak na oči. Još uvijek postojimo, ali čekamo bolja vremena za češće nastupe – priča.

Robovanje produkciji

Lani je snimao i “Nemoguću misiju” s Tomom Cruiseom, čime si je odškrinuo vrata Hollywooda. No svoju obitelj, suprugu Larisu i sina Grgura ne bi olako odvukao u ‘američki san’.

– Otišao bih i na drugi kraj svijeta ako mi se posao svidi. Još uvijek glumca vidim kao čovjeka koji zbog posla mora često na put. Nije rješenje zatvoriti se u kazalište i govoriti ‘ja neću nikamo iz Zagreba’. Putuje se i na lokalnoj razini, Osijek, Split, Varaždin, ide se tamo gdje ima posla. Često sam zbog projekata mijenjao mjesto stanovanja. Zbog posla bih otišao bilo kamo, ali sigurno ne bih išao naslijepo i čekao da mi se nešto ponudi. Uostalom, i u Americi je danas malo dobrih filmova. Puno je entertainmenta, blockbustera, ali nema “Kuma”. Sve manje je i tamo filmova temeljenih na velikom glumačkom umijeću – govori. Iza sebe ima iskustvo rada u tipičnom talijanskom filmu, njegove su uloge bile zapažene u Njemačkoj, Belgiji. Puno je radio po svijetu i svakom se tom prilikom, kaže, trudi biti ambasador svoje zemlje.

– Ovi su prostori blagoslovljeni raskošnim i divnim talentom, od sporta, umjetnosti pa do lopovluka. I u tome smo fantastični. Svaki Nijemac, Francuz, a u njihovoj ih zemlji ima sto milijuna, bude fasciniran tolikim brojem talentiranih ljudi u samo jednoj predstavi. A mi to uzimamo zdravo za gotovo – govori.

Pred njim je i premijera filma Filipa Šovagovića “Visoka modna napetost” u kojemu Navojec igra načelnika mjesta. Za ulogu su ga, kaže, inspirirali mnogi naši političari.

– Zgrožen sam izjavom kako im treba vremena da promijene sistem mljekarstva. Pa političari imaju radno vrijeme koje moraju posvetiti tome da nama bude dobro. Imaju prokletu sreću da smo toliko malo na ulicama, pa si mogu dopustiti da govore što govore. Predlažem da se za ulazak u Sabor uvede test inteligencije i u sabornicu vrati latinski jezik. To bi ih onemogućilo da izgovaraju gluposti i pokušavaju biti duhoviti. Šalu neka prepuste zabavnom programu, a od njih se očekuje ozbiljnost. Političari moraju shvatiti da su u službi naroda, a ne da je narod njihov poligon za vježbanje – žesti se.

U glumačkim krugovima slovi kao vječni zabavljač, dobričina, a bez njega nema nijednog glumačkog tuluma. Zato glumište već trlja ruke jer u svibnju je u Bjelovaru njegov jubilarni, deseti BOK festival. Pun sjajnih predstava i dobre zabave. Ima dojam da ljudi više ne vide razliku između sapunice, sitcoma, humoristične ili dramske serije. “Duga mračna noć” i “Miris kiše na Balkanu” za njega su glumački bombončići i takvim se projektima veseli. No često ga zaustave i oni kojima se ne sviđa “Naša mala klinika” pa pitaju zašto glumi u njoj.

– Rado bih glumio u “Smogovcima”, “Nepokorenom gradu”, “Gruntovčanima”, “Velom mistu”, ali toga više nema. Naša zadnja, prava dramska serija bila je “Duga mračna noć”. Gdje onda da glumim? – kaže. Robovanje produkciji, želji da se što više stvari stisne u jedan dan snimanja, čini mu se strašnim. Ipak, ni on, s tako kvalitetnim radom iza sebe, ne može toj mašineriji reći ‘neću’ jer će, bez trenutka dvoumljenja, uzeti nekog drugog. Ne bi zamjerio ponudu da zaigra u sapunici.

– Na produkciji je da ponudi, a na meni da prihvatim ili ne. Nije njihov problem ako je nešto previše trash ili banalno za moj ukus. To je moj problem – završava Navojec.