Britanski redatelj Guy Ritchie nikad nije nijekao da je imao burnu mladost. Sa 15 godina izbačen je iz jedne od najuglednijih institucija za liječenje disleksije u Velikoj Britaniji. Priznao je da su ga izbacili zbog konzumiranja droge, a uhvatili su ga i u markiranju: umjesto na nastavi, dan je proveo zabavljajući se s djevojkom u svojoj sobi. Zvuči kao nešto što bi napravio i nepredvidivi, porocima sklon, ali i nevjerojatno inteligentan i pronicav detektiv Sherlock Holmes.
– Mislim da u svakome od nas čuči Sherlock – tvrdi Ritchie, koji se u najslavnijeg detektiva zaljubio još kao šestogodišnjak. Poslije je režirao film o svom idolu, a trenutačno u kinima gledamo nastavak “Sherlock Holmes: Igra sjena”. O novom akcijskom krimiću, odrastanju, dobrom prijatelju Robertu Downeyju Jr. i bivšoj supruzi Madonni govori u ekskluzivnom intervjuu za Večernji list.
Zbog čega vam je bio izazov snimiti nastavak Sherlocka Holmesa?
– Svrha mi je bila “potući” prvi film. Imajući to na umu, morao sam napraviti nastavak koji je zabavniji i ima jednostavniju, ali, nadam se, i zanimljiviju radnju. Razmotrio sam slabosti i vrline prošloga filma i pokušao ih kombinirati pravilnim redom kako bih dobio snažniju priču.
Jeste li se nadali da će drugi dio potući prvi na kinoblagajnama?
– Kad sam napravio film “Sherlock Holmes”, samo sam želio da zaradi dovoljno kako bih mogao snimiti nastavak. Svaki se redatelji boji hoće li mu se snimanje isplatiti, a ja sam imao osjećaj da imamo dovoljno dobrog materijala da nam se isplati. Stvarajući nastavak, igrao sam se u većem pješčaniku, a pri tome su mi Robert Downey i njegova supruga bili velika podrška i prijatelji. Oboje ih jako volim.
“Čuči” li u vama Sherlock Holmes?
– Mislim da svatko u sebi nosi djelić Sherlocka Holmesa. To ga i čini toliko privlačnim. U isto je vrijeme pun mana i strašno talentiran, a te njegove osobine u savršenoj su ravnoteži. Nisam siguran postoji li to u mojoj osobnosti. Mislim da bi to bolje procijenio netko drugi.
Jeste li odrastali uz priče o najslavnijem detektivu na svijetu?
– Školovao sam se u internatu u kojem smo prije spavanja čitali priče o Sherlocku. U njemu ima nešto što nadilazi godine. Bio sam fasciniran njime sa šest godina, a isto je tako danas i moj šestogodišnji sin. Holmes i njegov suradnik Watson imaju neku vrstu univerzalne privlačnosti. Želio sam to osuvremeniti, ali istodobno mi je bilo važno da se osjeti duh Conana Doylea, autora knjiga. Mislim da bi Doyle bio odličan scenarist. Uvjeren sam da bi to i bio da je u njegovo vrijeme postojalo kino. Uvijek sam imao osjećaj da su Sherlock Holmes i John Watson par za velika platna, a efekti koji se danas nude filmašima omogućili su mi da napravim drugačiju verziju Sherlocka, pristupačnu, neodoljivu, ali koja i dalje ima kredibilitet Conana Doylea.
Zašto je Robert Downey Jr. kao američki glumac bio idealan da utjelovi jedan od najslavnijih britanskih likova?
– Nisam želio da film predstavlja isključivo engleski svijet. Želio sam privući širu publiku, ali u isto vrijeme znao sam da je odluka da odaberem američkog glumca za Sherlocka Holmesa bila u određenoj mjeri opasna. On je jedini američki glumac s besprijekornim britanskim naglaskom kojeg znam! Zbog te vrline već je na početku bio idealan izbor, ali postoji i korelacija između Roberta i Sherlocka. Mislim da bi se svatko složio s time da je Robert genijalac, ali da ima i neke mane. Međutim, uspio je postići da njegova briljantnost dominira njegovim nedostacima, a ne obrnuto. U takvoj je ravnoteži i Sherlock Holmes, što ga čini vrlo tajnovitim i privlačnim likom. Također je sklon eksperimentiranju raznim supstancama, zbog čega je uvijek na rubu i tu je opet jasna sličnost s Robertom.
Gledajući vašu karijeru od prvog filma “Lopovi, ubojice i dvije nabijene puške” do danas, jasna je vaša sklonost prema kriminalističkom žanru. Što vas privlači tom žanru i koji je, po vama, najbolji način za stvaranje kriminalističkog filma?
– Istina je da se teško maknuti od krimića jer su jako plodno tlo za zabavu i naraciju jer postoji polarizacija između dobra i zla, i tu nastaje konflikt koji ima početak, sredinu i kraj. Zbog toga mu se uvijek vraćam. Krimići se bave pitanjem što je moralno ispravno ili barem filozofski zanimljivo. Zaključak filma “Sherlock Holmes: Igra sjena” trebao bi biti da se neprijatelj ponekad skriva na mjestima na kojima najmanje očekujemo. Zbog toga nisam želio imati zlikovca koji je jednodimenzionalan. On je narcisoidan, pohlepan, ali također shvaća da je većina ljudi takva. Mislim da mu je to dalo dodatnu dimenziju, a mene dodatno motiviralo da film ima pomalo intelektualni kraj.
Čitala sam da su producenti ozbiljno razmišljali o tome da se novi film snimi u 3D tehnici. Što ste vi mislili o tome?
– Zapravo, ja sam bio taj koji je inicirao tu ideju, ali drago mi je da su me odgovorili od nje! 3D tehnologija jako me zanimala i prije nego što je postala popularna. U vrijeme kad je ovaj film postao izgledan, mislili smo da će se ljudi već zasititi 3D filmova. Sjećam se da mi je netko prije više od pet godina pokazao koliku će ekspanziju e 3D tehnika doživjeti, a mene zanima tehnički aspekt u stvaranju filmova i volim iskoristiti svaku tehnologiju za koju smatram da nešto vrijedi. Zato sam ovaj film želio napraviti u 3D sve dok se oko mene nije skupilo nekoliko “trijeznih” kreativnih umova koji su me upozorili na klopke. Sretan sam što na kraju ipak nismo krenuli tim putem.
U nedavnom intervjuu za jedan časopis vaš brak s Madonnom usporedili ste sa sapunicom. Što ste pod time mislili i kakvu ste ulogu vi igrali u toj sapunici?
– To je zapravo prilično smiješno! Čitao sam i čuo štošta što sam navodno rekao. Bilo je tu i mnogo šaljivoga. Mogu samo reći da ih to nisam izgovorio. Čuo sam da sam govorio nešto o tome kako je moja bivša supruga bila mišićava i sočna, a to je čak upotrijebljeno u kvizu. Navodno sam rekao da je previše vježbala i da se cijela pretvorila u tetive! No, istina je da nikada nisam rekao ništa negativno o bivšoj ženi i da je dalje jako poštujem. Osim toga, nije li svaki brak do neke mjere sapunica? Tako ni moj po tom pitanju nije odskakao od ostalih, ali zato je bilo problema s kojima se mnogi ljudi ne susreću u braku.
Početkom iduće godine u kina stiže i novi Madonnin film “W.E.” o ljubavi između engleskog kralja Edwarda VIII. i razvedene Amerikanke Wallis Simpson. Je li vas zvala kako bi vas pitala za redateljski savjet?
– Pa jasno je da je tijekom snimanja puno vremena provela u Velikoj Britaniji. Koristila je mnoge ljude iz moje ekipe pa sam joj pomogao koliko sam mogao u tom dijelu. Nisam pročitao scenarij niti gledao film. Želim joj sve najbolje!
Što mislite zbog čega je željela snimiti film o tome?
– Vjerojatno zato što je Amerikanka koja je dugo živjela u Engleskoj. Valjda je mislila da ima dobar uvid u tu priču. Ne želim joj stavljati riječi u usta.
Odakle dolazi vaš humor?
– To je moja narav. Uvijek sam volio gledati smiješne filmove pa tako i sam pokušavam snimati filmove koji potiču na smijeh. No, ponekad želim da budu više ozbiljni, ali onda požalim što nisam unio više humora! Kada gledam svoje filmove s publikom, uvijek gledam njihove reakcije nadajući se da će naći dovoljno humorističnih elemenata.
pa za mene je Madonna bivša žena od Guya Ritchiea...u njegovim filmovima uživam...dobar je redatelj i još je mlad...ima potencijala...Sherlock mi je isto dobar...prvi mi je ipak malo bolji...ima neke originalne stvari, drugi je više nastavak uspješnog filma kako ih već Hollywood štanca, mada nije loš...al je više kerefeka koje neupitno prate većinu američkih filmova...