Hiljson Mandela: 'Debitirao sam u operi s četiri godine, a davno sam shvatio da slava ne plaća račune'

Jedan od pionira hrvatske trap-glazbe Hiljson Mandela, pravim imenom Ivan Hilje, prošle je godine objavio samostalni album "Mandela Effect" i odmah ušao u trending na svim streaming servisima. Također je održao i svoj najveći samostalni koncert u zagrebačkoj Tvornici kulture, a nakon sudjelovanja u RTL-ovom showu "Masked Singer" postao je poznat i onima koji ga možda dosad nisu slušali. Svestrani Hiljson osim toga svira saksofon i sudjeluje u radu još dvije grupe - KUKU$ i Prazna lepinja.

Odrasli ste u glazbenoj obitelji, majka vam je naša poznata operna pjevačica. Je li vam glazba onda bila predodređena?

Sigurno je mnogo utjecalo na moj život, ali stvari bi se vjerojatno drugačije odvile da nisam pokazivao interes za glazbu ili imao sluha. Od najranijih godina imao sam pristup vrhunskim pločama, onih Elvisa, Beatlesa i drugih izvođača koje je slušao otac, pa je sve skupa na neki način odigralo bitnu ulogu u formativnim godinama i mojoj ljubavi prema glazbi i istraživanju iste. Kako je majka slušala operu i pripremala se za uloge dok sam ja još bio u utrobi, moglo bi se reći da mi je glazba bila malčice predodređenija.

Jeste li pratili mamu na koncertima, kako ste doživljavali njenu karijeru?

Debitirao sam sa 4 godina na Zagrebačkom Biennaleu u operi Miroslava Belamarića "Priče iz Bečke šume" uz majku. Bio sam jako mlad i ne sjećam se baš svega najbolje, ali znam da sam u razdoblju do puberteta jako volio klasičnu glazbu i općenito ići i biti u HNK, iako me već tada otac počeo voditi na zbor Zagrebački dječaci, gdje me dirigentica Jasenka Ostojić Radiković poučila pravilnom pjevanju i najviše formirala moj rani, profesionalni odnos i pogled prema glazbi. Oduvijek sam mislio da mi je majka jedna od najboljih glasova i solistica u HNK, ali naravno, tu sam već podosta subjektivan, premda i dalje to mislim.

Kako ste počeli svirati saksofon?

Budući da sam stvarno brzo počeo napredovati u Zagrebačkim dječacima i dokopao se mjesta solista, bilo je samo pitanje vremena kada ću morati naučiti čitati note, jer sam sve radio isključivo na sluh. Da ne idem samo na solfeggio, upisao sam glazbenu školu Vatroslav Lisinski, a saxophone je tu upao potpuno slučajno, jer je još bilo mjesta na tom smjeru, pa sam kod profesora Roberta Polgara krenuo učiti taj instrument. Profesor Polgar je bio veliki profesionalac i učitelj, ali ja sam bio lijeni učenik, koji je uvijek pokazivao talent, ali nedovoljno učio da bi postigao neke rezultate unutar škole ili na natjecanjima.

Prije KUKU$a bili ste u alter rock bendu Prazna lepinja. Kako je uopće nastala grupa, jeste li tada preferirali rock a ne rap i trap?

Praznu Lepinju su osnovali Luka Šantić i Denis Glogović, a pošto se s Lukom znam cijeli život, bilo je pitanje vremena kada će me pitati da im pjevam u bendu. Malo sam se aktivnije primio saksofona i pisanja autorskih pjesama i u tim garažama u kojima smo imali probe polako se razvijala priča novog novog vala, koji nažalost nije toliko dobro dokumentiran, jer nije postojalo toliko tehnologije koja bi to omogućila kao danas, ali svirali smo u skoro svakoj rupi, klubu i trgu u Zagrebu, Zaprešiću i okolici. Hip-hop sam slušao od malih nogu i odrastao sam na legendarnim imenima domaće i strane rap scene, tako da ne mogu reći da sam išta više ili manje preferirao. Od samih početaka sam freestyleao i pisao najrazličitije tekstove, iako sam kao prvi "sveti poziv" shvatio poeziju. Trap u to vrijeme nije postojao na komercijalniji i prepoznatljiviji način na koji postoji danas već se razvijao na jugu Amerike, pa ga nisam ni mogao slušati, pošto je jako mali postotak ljudi koji slušaju hip-hop kod nas tada znao za scenu na jugu iz koje je nastao današnji trap.

Trap glazba je danas jedan od najomiljenijih glazbenih žanrova kod mladih, a vi ste u tom žanru već 10 godina, kada ste počeli s KUKU$om. Kako ste uopće otkrili trap i shvatili da je to ono čime se želite baviti?

Premda sam čuo neke pjesme s juga SAD-a od izvođača koji su uvelike utjecali na razvoj trap zvuka, sam trap sam bolje upoznao kada me moj prijatelj Sven Tomašević iz High5-a upoznao s nekim poznatijim up and coming trap izvođačima u to vrijeme poput Gucci Manea. S druge strana grada drugi prijatelj Šime je pokazao Goci i Mikiju izvođače kao što su Future i Migos, a ostalo je povijest. Zaljubili smo se u zvuk, produkciju, flowove i općenito trap. Nismo znali da će se to ikada pretvoriti u posao i da ćemo se time baviti sljedećih 10 godina, već smo radili ono što volimo i što nam je bilo gušt, a to je druženje, freestyleanje po garažama, kvartovima i klubovima i snimanje pjesama u KUKU$ studiju.

Kako je nastao KUKU$? Jeste li se i prije toga družili s Gocom i Mikijem?

Gocu znam skoro koliko sam na ovoj zemlji, znači preko 25 godina, a Mikija sigurno 15. Miki je imao dosta uspješan punk bend Lobotomija s kojim smo znali svirati kao Prazna Lepinja, a Gocu sam znao još kao klinac, jer smo se družili skupa kao djeca. Kako sam rekao ranije, u sam KUKU$ sam ušao zadnji, a izvorno smo imali šest članova, od kojih su tri izašli iz benda nakon prvog projekta Flexikon, pošto nisu to gledali na isti način kao Goca, Miki i ja, koji smo se stvarno zaljubili u kulturu i poludjeli od tog trapa.

Vrlo brzo ste postali hit među mladima, uslijedili su milijunski pregledi na YouTubeu, primjerice "Oće k***c" ima 16 milijuna. Je li vas iznenadio taj uspjeh i kako ste se nosili s njime?

Istina je da je bilo milijunskih pregleda na dosta stvari i da je cijela triestrica, s KUKU$-om, High5-om i ostalim članovima imala kultni following od samog početka, ali trebalo je proći šest godina od osnutka KUKU$a da bi došli do 16 milijuna s već gore spomenutom pjesmom. Pošto smo s doslovno zadnjim novcima vlakom otišli u Bassivity Studio da dogovorimo suradnje, činilo nam se nerealno i kao u snu kada je sve fakat grunulo. Imali smo tu spiku da smo uvijek najjači i to smo naveliko govorili, ali kada je buknulo - i nas je iznenadilo. Nitko to nije očekivao na tolikoj razini i na takav način, ali prihvatili smo to i uhvatili se daljnjeg posla, jer smo vrlo brzo shvatili da želimo dalje razvijati svoj autorski izričaj, ali i da sama slava ne plaća račune, već je isplativ samo mukotrpan rad.

VEZANI ČLANCI: 

Kako gledate na one koji tvrde da vaše pjesme zbog svoje tematike nisu baš za mlađe od 18 koji su vaša najbrojnija publika?

Ne mogu pričati u ime Mikija i Goce, ali skromnog sam mišljenja da roditelji trebaju limitirati sadržaj koji smatraju neprimjerenim za vlastitu djecu i pričati s njima najotvorenije o svim temama, iako ni tu nisam stručnjak, a nisam ni roditelj, pa nikoga direktno ne mogu savjetovati. Pošto je sam KUKU$ počeo kao mladi rap bend i odgojio i odgaja mnoge generacije, ali i nas same, ne vidim u tome ništa suprotno od refleksije društva o kojem su reperi uvijek progovarali na ozbiljan i/ili posprdan način. U kakvom točno svijetu živimo je potpuno druga tematika, ali ista logika vašeg pitanja može se primijeniti na cijelu filmsku, gaming, te sve ostale industrije, kao i na samu umjetnost, koja po mom osobnom mišljenju ne bi trebala biti limitirana od strane ljudi koji upiru prstom. Pretprošlim generacijama bio je problem rock'n'roll, prošlim punk, nekima reggae, sada je to trap… Tako da ja tu ne vidim neku pretjeranu razliku. Ne znam od kuda podatak da je najveći broj naše publike maloljetan, ali samo gledajući analitiku mog Instagram profila, vidim da je najbrojnija publika od 18 do 44 godine, a samo 10.1 posto između 13 i 17 godina. Mlađi jesu glasniji i oni jesu ti koji su uvijek strastvenije širili riječ o bendovima koje vole, ali ta priča da nas najviše slušaju upravo najmlađi - je samo priča.

Što mislite zašto starije generacije ne shvaćaju trap glazbu? Je li to klasični sukob generacija?

Ne znam tko su ti stariji? Ljudi koji priznaju samo oldschool hip-hop glazbu? Jesu li to komentatori na društvenim mrežama ili ispod YouTube videa? Znamo li koliko oni imaju godina? Koliki je omjer lajkova u odnosu na broj negativnih komentara? Ne razumijem zašto se sve mora uvijek percipirati na negativan način i kada je pozitivna priča o dečku s kvarta koji cijeli život radi glazbu i napokon ima neke rezultate. Ne bih znao ništa o sukobu generacija, jer na našim koncertima vidim samo ljubav, zajedništvo i pozitivnu energiju. Mnogi roditelji zajedno ili bez djece dolaze do mene kako bi se slikali, rekli kako skupa s njima ili sami slušaju pjesme, tako da ja s tim, nazovimo ih "starijim generacijama" imam samo pozitivna iskustva i nema potrebe potenciranja narativa suprotne i negativnije realnosti.

Zašto trap usprkos brojnim hitovima i pregledima na YouTubeu i dalje nije toliko prisutan na radijskim postajama i mainstream medijima?

Strani trap izvođači često se čuju na radijskim postajama, ali ne znam zašto se ne pušta toliko domaće izvođače, ali vjerujem da i različiti dobri domaći bendovi dijele istu sudbinu, tako da je očito nešto drugo u pitanju. Ja imam tu sreću da čujem svoju glazbu skoro svaki put kad se vozim taxijem na gotovo svim radijskim postajama i ovim putem pozdravljam sve radijske urednike i ljude koji podržavaju modernizaciju hrvatske glazbe i mene kao, volio bih misliti, glazbenika. Imam odlična iskustva s mainstream medijima u svim tiskanim i audio-vizualnim formatima, tako da, Bogu hvala, postoji interes i znatiželja.

Kako ste uzeli umjetničko ime? Hiljson je od prezimena, a zašto Mandela?

Ime mi je zapravo dano na kvartu, dodavanjem različitih krajeva na moje izvorno prezime Hilje. Prvo je bilo Hiljs, Hiljson, pa je netko i bubnuo Hiljson Mandela.

Lani ste izdali solo album "Mandela Effect", kako ste zadovoljni njime i prijemom kod publike?

Godinu dana nakon izlaska albuma, gledajući brojke i kako pjesme prolaze na koncertima i kada se puštaju vani, iako sam zaista subjektivan, mogu reći da nisam čuo puno albuma u zadnjih 10 godina koji su se godinu dana nakon izlaska puštali još više nego kada su izašli, tako da bih rekao da sam i više nego zadovoljan sa svojim prvim samostalnim albumom.

Imate osebujan stil, kako ste se odlučili za roza pletenice, kako uopće birate styling?

Za početak, ne bih rekao da imam neki pretjerano dobar styling. Mogao bi se i bolje obući kada bi znao bolje upariti boje i određene komade odjeće… Pletenice sam radio u različitim bojama, debljinama i dužinama kroz zadnjih 10 godina i kada sam bio blizu realizacije cijelog albuma, znao sam da ih moram opet napraviti, i to specifično roze plete.

Kako vaša djevojka gleda na vaš uspjeh? Je li ljubomorna na obožavateljice?

Ogromna mi je podrška i pomaže mi mnogo stvari staviti u meni shvatljiviju perspektivu. Nikada nije bila ljubomorna osoba i općenito nije površna osoba.

Koliko vam je nastup u "Masked Singeru" donio na prepoznatljivosti kod starijih generacija? Kako gledate na to iskustvo?

Sudjelovanje u "Masked Singeru" bilo mi je jedno od najdražih, ako ne i najdraže iskustvo od svih u kojima sam sudjelovao na sličan način. Vjerujem da je mnogo ljudi prvi put moglo čuti kako pjevam bez efekata i autotunea, tako da je sigurno pomoglo dijelu publike s boljim upoznavanjem mog vokala, Božjim darom i ljubavi prema glazbi koju imam općenito, a ne samo prema trapu.

Ove godine KUKU$ je izdao novi album, a planirate i veliki koncert u Domu sportova. Što nas očekuje na tom nastupu?

Objavili smo album X povodom 10 godina postojanja benda i imamo najveći samostalni koncert kao KUKU$ 7.10. u Domu sportova. Kako je sam prostor znatno drugačiji od intimnijih prostora u kojima smo nastupali do sada, postoji određeni skok u profesionalnom pristupu takvom nastupu, koji bi omogućio svim posjetiteljima najugodnije iskustvo. Ne želim puno toga otkrivati, ali provest ćemo ljude kroz sve naše faze, podići produkciju na višu razinu i pripremiti se najbolje do sada, kako bismo svi skupa proslavili 10 rođendan našeg benda u najpozitivnijem okruženju. Pripremamo show.