Hoće li sin mojim stopama? Pa ni ja još nisam odlučio što ću biti kad narastem

Novinara i urednika Ranka Stojanca mnogi gledatelji vole zbog duhovitog izvještavanja s terena jer čak i naizgled ozbiljne političke situacije začini šaljivim komentarom. Nakon 25 godina rada na HRT-u Ranko je s užitkom prihvatio novi poslovni izazov - N1 televiziju.

Vijest da je novinar i urednik Ranko Stojanac nakon 25 godina rada na HRT-u napustio matičnu kuću iznenadila je mnoge jer su upravo Rankovi duhoviti izvještaji s terena bili jedan od zaštitnih znakova državne televizije. Britak i duhovit, kakvog ga gledatelji vole već godinama, Ranko je otvoreno iskazao nezadovoljstvo radom i smjerom u kojem se razvijao HRT, a svoju je novu
(poslovnu) sreću pronašao na N1 – mladoj i ambicioznoj televiziji koja skorašnjim otvaranjem kvarnerskog dopisništva planira medijski osvojiti i taj dio Hrvatske.

Kako mu je bilo napustiti dugogodišnje radno mjesto, uz koje je vezan i vrlo emotivnom obiteljskom pričom (Rankov je otac poginuo u Domovinskom ratu na zadatku u Gospiću kao šef tehnike HRT Centra Rijeka), hoćemo li ga i na N1 gledati u neobičnim situacijama kakve nam je znao priuštiti izvještavajući na starom radnom mjestu te kakav je u privatnom životu, Ranko nam je odgovorio na svoj prepoznatljivo duhovit način.

Sad kada su se emocije oko odlaska s HRT-a vjerujem slegnule, možete li nam otkriti što vas je toliko razočaralo da ste nakon 25 godina odlučili napustiti državnu televiziju?
Evo, i Bruce Willis otišao je nakon 25 godina rada na HRT-u (kolega Zoltan Kabok, op.a.). A što ćete, ljudi odlaze, iseljavaju se, demografska je kriza... HRT? Da, hm, slegnulo se. To više nije moja kuća i točka. Mnogi su divni ljudi ondje ostali, od portira do poslovođa, ali odgovor ste dali u pitanju - “državnu TV”! Lijepo je raditi za državu, dapače uznosito, ali onda su mi to trebali reći, a ne ja sam sve pogrešno shvatio. Valjda nisam pazio na satu.

Od 1. svibnja počeli ste raditi na N1. Zašto ste odabrali baš tu televiziju?
Zato što imaju lijep logo, boje, zvukove... Žena mi bira garderobu pa je gledala da mi paše uz košulje i hlače. I cipele, naravno, cipele su važne. Neki dan zablatio sam na Medvedgradu bijeli đon na novim sajmonkama, jedva sam ih oprao.

Koliki su vam izazov novi projekti?
Bome velik. Ponovno novinarski idem u školu, odrastam. Srećom, iz vrtića sam nešto i donio, naučio slova, tako da nisam apsolutni početnik, osim što su drukčije bilježnice, a i olovke. Zamislite, ovdje morate sami šiljiti olovke, mijenjati mine na šestaru. Tete učiteljice su dobre, imaju strpljenja.

U planu je otvaranje i kvarnerskog dopisništva N1 televizije. Bit će to velik izazov u borbi za medijski dio kolača u toj regiji?
E, to je važno strateško pitanje. Trenutačno smo još u procesu “konstituiranja” riječkog dopisništva tako da ove prve dane provodim u Zagrebu, uhodavamo stroj. A kad krenemo, čuvajte se, zlikovci! Šalim se, ima mjesta za sve. N1 je, shvatite ljudi, drukčija TV, to je news kanal, donosimo vijesti u realnom vremenu, pogotovo od osam do četrnaest sati. I dulje ako “padaju glave”. U tome smo, bez lažne skromnosti, najjači, pucamo rafalno. Rijeka, Istra, Lika dobit će sigurno više prostora, osobito politika. Veselim se suradnji s bijelim ovratnicima.

Publika vas voli zbog specifičnog humora - hoćete li zadržati svoj stil i na N1?
Apsolutno. Ako ne budu dali, kupim stvari prvom prilikom. Ali dat će, pametni su moji šefovi. Znaju da šaljivdžije ispred mikrofona, nažalost, misle sasvim ozbiljno. Ja samo podsjetim s kim imamo posla.

U karijeri ste pokrivali sve sektore, radili i kao novinar i urednik. Koje vam je područje ipak mrvicu bliže srcu?
Sport. Počeo sam u njemu, a nadam se i da ću završiti. Ne kao komentator, to ne mogu, ali tako se lijepo može igrati sa svime, pa i najbanalnijim najavama utakmice.

Koja je najveća anegdota iz vaše karijere?
Ja sam (bio) čisti terenac. Zima je doba za nas iz provincija. Tada nas se svi sjete. U Senju sam jednom gadno podcijenio buru. Reful me bacio desetak metara, klizio sam na stražnjici ravno do mora, kao u skeletonu. Uhvatio sam se za bitvu, držim se noktima, a moji ne vide, daleko su. Spasio me neki prolaznik, viče: ljudi, pogine vam čovjek! Da sam pao u more, za pet minuta bio bi na
Rabu, za petnaest u Italiji. A more, hm, kao u termama. Nikad mi nisu platili poderane samterice.

A koja vam je situacija bila najneugodnija?

Suđenje Norcu i “gospićkoj skupini”. Brutalna svjedočenja, morbidna. Užasna ljaga za sve branitelje i Hrvatsku. Dvije godine sudnice, “navijači” u publici, pozivi kući...

Humor je postao vaš zaštitni znak - koliko vam on znači i privatno, jeste li uvijek spremni na šalu?
Ne uvijek i ne pod svaku cijenu. Nisam vicmaher, ne zabavljam sve oko sebe, ali znam se smijuljiti ko mulac.

Kako provodite slobodno vrijeme, imate li hobije?
Pa cijeli je život slobodno vrijeme, zar ne? I tu sam misao, naravno, ukrao.

Oženjeni ste i imate 12-godišnjeg sina - kako ste i gdje upoznali suprugu, jeste li je osvojili humorom ili ozbiljnošću?
Suprugu sam upoznao u diskoteci. Rekao sam joj najotrcaniju foru: “Mala, ja se tebi sviđam, a ti meni?” Na prvom spoju padala je kiša, a ona mi je rekla: “Ne bi ti škodilo da malo narasteš”. Odšutio sam, mislim, možda nije takva. Sina Nikolu dugo smo čekali, bilo je problema, no ipak sretan kraj.

Prati li vas sin Nikola u radu, je li možda vaš kritičar i hoće li krenuti vašim stopama?
Drago mu je što sam na TV-u, ali ne gleda me puno. Ima važnijeg posla - Fortnite, FIFA-u, koje će štucne staviti na trening. Mojim stopama?! Pa ni ja još nisam odlučio što ću biti kad narastem.