Sudbina je zafrkana stvar, no može biti i okrutna, i to vrlo. Dogodilo se tako u Hollywoodu da je režisera s najvećim ambicijama da bude najbolji predstavio glumac podjednakih ambicija. Ni jednom ni drugom te se ambicije nisu ostvarile, ili barem nikako ne do kraja, nego su obojica postala "provale". Filmovi Eda Wooda nastali su kada je zlatno doba Hollywooda polako odlazilo u povijest, a Amerika od sedme umjetnosti tražila nešto novo i drukčije, u doba koje će dobrano zamračiti Vijetnamski rat, a obilježiti LSD i druge droge koje je mlada američka populacija počela otkrivati. Bilo je to vrijeme kada su likovi poput Eda Wooda mogli dobiti svoj prostor negdje u nekom studiju i skupiti dovoljno novca da naprave svoju viziju tog nekog novog hollywoodskog poretka. I ti su filmovi češće bili loši, u Woodovu slučaju i zapamćeni kao takvi podjednako zbog svoje nekvalitete kao i zbog njega samog, jer nije prihvaćao da publika ne razumije kako je tu riječ o čistoj genijalnosti.
– Čovjeka se smatra luđakom kada usavrši nešto što drugi ne mogu shvatiti – tepao je Wood sebi u jednom o svojih najčešćih citata.
Sudbinskim saltom mortale ispada prihvaćanje Johnnyja Deppa da ga tumači na filmu koji se i zove "Ed Wood". U doba kada je film nastajao Depp je već bio realizirani glumac kojega je na glumu nagovorio Nicolas Cage, s kojim je okolo cugao. Imao je on dovoljno talenta da pokori Hollywood, očekivalo se upravo onako kako ga je godinama kasnije pregazio Leonardo DiCaprio. Depp, međutim, neće postati ni DiCaprio, došao je prilično blizu Georgeu Clooneyu ili Bradu Pittu, imao pregršt uspjelih i dohodovnih filmova. Da bi onda skoro postigao upravo suprotno, opasno se približio samom Edu Woodu. S nekim okolnostima koje mu pri tome idu na ruku, a to je sveprisutnost medija i objektiva, brzina koja je njegovu bizarnu svađu s Amber Heard, koja očito voli "pomaknute" tipove, jer bivši joj je dečko i Elon Musk, pretočila i u dokumentarac nakon što je sve revno prenošeno na globalnim medijima.
GALERIJA: Znate li kako doista izgleda majka Marka Grubnića bez trunke Photoshopa?
A činjenica je da je "Ed Wood" iz 1994., dakle film otprije 30 godina i prije zamalo propasti Deppa kao glumca, bio jedan od njegovih najboljih filmova. Teško je i moglo biti drukčije jer redatelj je bio Tim Burton, koji osobito oko ima za čudno i neobično pa je i Bubimira pretvorio u globalni uspjeh. A Depp mu je bio omiljeni glumac. Ed Wood bio je baš takav, čudan i neobičan, a likovi poput njega nerijetko nađu sljedbu koja će, poput njega samoga, vjerovati kako su svi drugi u krivu, jer baš je on taj koji radi remek-djela koja će se shvatiti tek za koju generaciju, i na tome s njime raditi predano i neumorno. Iako to što rade neće nikome donositi nikakav novac, pa ni njemu samome. Ali baš u tome bili su u pravu, eto, i mi ovaj tekst pišemo stotinu godina nakon rođenja čovjeka kojega se javno ističe kao najgoreg redatelja koji je živio. Iako bismo i danas našli i gorih filmova s budžetima kakve Ed Wood nije imao nikada.
Burtonova filmska vizija njegova rada stajala je koliko zajedno nisu svi Woodovi filmovi zajedno. Samo je Burton posao odradio pošteno i dao hommage najvećem antiredatelju koji je živio. I tome je hommageu pridonijela i publika koja naprosto nije otišla gledati odličan film koji je osvojio dva Oscara, na budžet od 18 milijuna na blagajnama nije osvojio ni šest milijuna. Gotovo kao sam Ed Wood. No i sam će Burton priznati da je Ed Wood ipak bio umjetnik svoje vrste.
– Osjetio sam jaku povezanost s likom, s njegovom umjetničkom strašću, ali tako da misliš da radiš "Ratove zvijezda", a ono radiš "Plan 9 iz svemira", kao da se krećeš po toj finoj oštrici na kojoj se razdvajaju entuzijazam i stvarnost. Njegov odnos s Belom Lugosijem podsjetio me na osjećaj koji sam imao s Vincentom Priceom. Tako da je tu bilo dosta elemenata koji su izazivali osjećaj, no ne kao da je riječ o autobiografiji. Ali sam se jako duboko povezao – rekao je Burton u recentnom intervjuu osvrćući se i na film koji je Wood smatrao krunom svoje karijere.
I onda je u tom istom intervjuu napravio iznenađenje za one koji Eda Wooda promatraju tek kao ludu stranu Hollywooda. Novinar je spomenuo kako Burtonovi filmovi "Batman Returns", "Ed Wood" i Mars napada dekonstruiraju Hollywood pa pitao je li veliki redatelj to učinio namjerno.
– Ili ste mogli reći da sam nakon "Eda Wooda" postao Ed Wood. Bio sam u nekom traženju u to vrijeme, po pitanju svega. Bilo je to u Americi kontradiktorno vrijeme. Ono u kojem smo ispred Capitol Hilla imali parkirane tenkove, mogli smo raditi stvari koje više na filmovima ne možete raditi. A za mene je to bilo odlično iskustvo. Kao što sam rekao, nije ni tako loše postati Ed Wood – kazao je Burton, savršeno pogađajući vremenske cikluse – Ed Wood stvara u vrijeme Korejskog i Vijetnamskog rata, a Burtonova umjetnička preobrazba dogodila se tijekom najvećih američkih vojnih intervencija po svijetu. Pošteno bi, međutim, bilo da je redatelj rekao i da Woodov biopic nije napravio tek onako, odnosno da ga nije istraživao. Biografski film o kultnom trash režiseru napravio je po knjizi stvarnog Woodova biografa Rudolpha Greya koji je zapravo gitarist, ali i jedan od onih koje je Ed Wood privukao do te mjere da su dobar dio svoje životne energije potrošili upravo na njega, na ovaj ili onaj način. Grey je to učinio istražujući njegov život i onda napisavši "Nightmare of Ecstasy: The Life and Art of Edward D. Wood Jr.", prema kojoj je Burton onda snimio svoj film. Sigurno ne prema Woodovim vlastitim memoarima "Hollywood Eat Race", koji je sumnjive točnosti. Ne samo to, Grey je uspio u svojem istraživanju pronaći "Necromaniju", posljednji Woodov dugometražni film za koji se vjerovalo da je zauvijek izgubljen. No traka s tim pornografskim hororom bila je ostavljena u nekom losangeleskom skladištu.
Ima toga još, snimio je i jednosatni dokumentarac "Dad Made Dirty Movies", o Woodovu producentu Stephenu Apostolofu koji je s Woodom radio. To je iznimno važno jer je Apostolof bio praktički jedini producent koji je s Woodom htio raditi. A razlog je bio logičan, gledao je na stvari isto kao i on, za sitne pare nastojao napraviti nešto zabavno. Samo je u tome bio nešto uspješniji od Wooda. Apostolof je porijeklom bio Bugarin rođen u Burgasu, gdje ga je i zatekao kraj rata i dolazak komunizma. Sa samo 17 organizirao je već 1946. gerilske akcije protiv komunista i zbog toga na 18 mjeseci završio u zatvoru. Pa onda iz Bugarske zbrisao skrivajući se na finskom teretnom brodu. U poluautobiografskom filmu "Journey to Freedom", koji je producirao, pojavit će se i buduća "zvijezda" Woodovih filmova, švedski kečer Tor Johnson. Taj će film poslužiti i makartistima za progon komunista i po Hollywoodu.
Prva suradnja s Woodom bit će na "Orgy of the Dead" 1965. godine, za što je Wood napisao scenarij, a režirao ga je Bugarin, glavnu je ulogu imao jedan medij, tzv. Nevjerojatni Criswell, poznat po predikcijama koje su redom bile – nevjerojatno netočne. No golišavi horor brzo je stekao sljedbu i smatra ga se kultnim i danas. Kao, uostalom, i sve drugo što je Wood radio, iako je "Orgy of the Dead" i pristojan u odnosu na sve to drugo. Naime, smatrao je kako je odličan i kao scenarist i kao redatelj i kao producent, a činjenica je bila da nije imao nikakvog talenta ni za jednu od tih uloga. Točnije je i da ga je više zanimalo sklepati i pokrenuti snimanje filma nego samo snimanje. Znači, mogao je možda u nekom drugom vremenu i biti producent u nekoj B ili C produkciji, no iako je sebe zamišljao kao Orsona Wellesa, bilo je pravo čudo da su ti filmovi uopće snimljeni, a ne i da su snimljeni pristojno, bez ludila poput mijenjanja automobila u scenama jurnjava pa do zatvaranja avionskih kokpita zastorima tuš-kabina. To ne bi mogli spasiti ni sam Leonardo ili George ili Brad.
Mora se priznati da je Ed Wood prije svega bio odličan prodavač, što je u Americi i dalje temelj uspjeha. Tako je tom vještinom prodao svoju priču i legendarnom Beli Lugosiju. To, istinabog, i nije bilo osobito teško jer je ostarjeli glumac bio u situaciji da zapravo bilo kakvu ponudu za posao nije ni mogao odbiti. Navodno ih je upoznao jedan Woodov prijatelj, a Lugosijevu sinu Beli Jr. nije bilo po volji da surađuju. Wood je, naime, vješto koristio prepoznatljivo glumčevo ime kako bi pronašao novac za svoje uratke i to se sinu nije sviđalo. Međutim, nije mogao ništa, prvi Drakula u povijesti ne samo da je prihvatio Woodove ideje, već mu je postao i savjetnikom, a čini se i prilično dobrim prijateljem. Štoviše, Wood je Lugosiju pomagao da prebrodi razdoblja depresije i zloporabe droge jer je ovaj razvio ovisnost o morfiju koji je pretjerano koristio da bi kontrolirao bolove od išijasa. A slamao ga je i razvod.
No želeći valjda glumcu dati nekakav svoj hommage, Wood je napravio nešto drugo. "Plan 9 iz svemira", na koji je bio osobito ponosan, ima niz loših specijalnih efekata i kinematografskih pogrešaka. Među njima su leteći tanjuri obješeni na jasno vidljive niti, prizori koji poskakuju naprijed-natrag iz dana u noć, kartonski nadgrobni spomenici koji se njišu naprijed-natrag. Ipak, nevjerojatna je Woodova odluka da iskoristi snimke Bele Lugosija snimljene za drugi film. Nije ga zaustavila ni činjenica da je Lugosi nedavno bio preminuo od srčanog udara. Jednostavno je preinačio ulogu, dao ju je obiteljskom liječniku koji nikad nije glumio i ni po čemu nije nalikovao Lugosiju.
Treba reći da nema nekih naznaka da je Ed Wood imao bilo kakve namjere da u film kao vrstu umjetnosti uvede trash, on je jednostavno bio netalentiran, no imao je veliku volju. Jer, često se ističe kako je bio vrlo uzoran pa i odlikovan marinac. Ali imao je neke pomake. Osim što je za film bio posebno netalentiran, bio je i – transvestit. Na snimanju filma "Glen or Glenda", u kojem sam glumi glavnog lika, inače transvestita, da on ulogom Daniela Davisa zapravo igra samog sebe. Kada je to shvatila njegova partnerica Dolores Fuller, zgrozila se i ostala šokirana. Wood je, naime, pričao kako je cijelo vrijeme rata ispod svoje uniforme, koju je tako herojski slavio, nosio ženski donji veš, pa i da to nikada nije prestao. Čak ga je nosio i u desantu na otok Tarawu u jednoj od najkrvavijih bitaka na Pacifiku.
Upravo je u tom filmu, temeljenom na stvarnoj priči o promjeni spola Christine Jorgensen, pružen uvid u Woodovu osobnost te je rasvijetljen njegov transrodni identitet. Ne zaboravimo, promjena spola ili bilo kakva kontroverza o spolu bila je gotovo nezamisliva tema za mainstream film ranih 50-ih. Iako uvjereno heteroseksualan, Wood je svoju transseksualnost ipak, koliko se čini, svodio na odijevanje odjeće suprotnog spola, prilično entuzijastično, a s posebnom sklonošću prema angori. S druge strane, upravo je taj film razotkrio gotovo potpuni nedostatak talenta koji će obilježiti sve njegove sljedeće filmove. Upoznao nas je sa svojom sklonošću korištenju snimki munja za dramatičnih trenutaka, s redikuloznom scenografijom, s time da je u filmu "Glen ili Glenda" dao Beli Lugosiju ulogu ludog doktora čija prisutnost nikad nije adekvatno objašnjena, kao što je ta uloga u tom filmu krajnje neshvatljiva. Film je zasluženo propao, ali je Wood, uvijek optimističan, nastavio dalje.
Da se razumijemo, pronaći ćemo danas i daleko gorih filmova od onih koje je snimao Ed Wood, i to među redateljima kojima se samo za jednu scenu filmske katastrofe odobravaju budžeti veći od svih Woodovih filmova. Njegova ambicija, ali i naivnost koja ga je uvjeravala kako je prijetvorni Hollywood doista mjesto koje nudi prilike svakome, pretvorili su ga u kultnog redatelja loših filmova. Pomniji poznavatelji američki filmske industrije tog doba ističu i jednu okolnost koja je upravo Wooda istaknula kao najnetalentiranijeg režisera svih vremena. Naime, on je u doba transformacije Hollywooda od zlatnog doba prema vremenu Roberta de Nira i Ala Pacina u kategoriji antitalenata ostao prilično sam. Do vremena kada se on pojavio, tamo iza Drugog svjetskog rata, filmska industrija nije imala toliko novca, odnosno gledanost filmova u nekoliko godina nakon rata pala je za otprilike pola. Da se Wood pojavio deset ili 20 godina ranije, sasvim sigurno ne bi ponio tu laskavu titulu. Prije njega su kao netalenti isticani likovi poput Victora Adamsona, Roberta J. Hornera i Dwaina Espera, iako se i oni čine Tarantinom u odnosu na Wooda. Bilo je to doba kada bi vjerojatno i sam Wood dobio nekakav posao produciranja petparačkih vestern-serijala u nekakvoj nižoj produkciji. Iako čisto sumnjamo kako bi ga takva ponuda i zadovoljila.
Ed Wood vjerojatno je najpoznatiji hollywoodski antitalent jer, zatvoren u svoj vremenski prozor, jednostavno 50-ih godina prošlog stoljeća nije imao konkurenciju. Bio je ignoriran tijekom svoje spektakularno neuspješne filmske karijere te je umro kao alkoholičar bez prebijene pare, da bi ga se nanovo otkrilo kada su ga promotori ranih 1980-ih proglasili "najgorim redateljem svih vremena".
Iako je bio napisao cijeli niz kratkih priča i jeftinih romana gdje su 32 takve priče reprintane 1988. godine. Naslov je najgorega ikad dobio zbog knjige "Golden Turkey Awards" filmskih kritičara Michaela i Harryja Medveda. U toj je knjizi Ed Wood proglašen najgorim redateljem svih vremena, a "Plan 9 iz svemira" najgorim filmom po mišljenju čitatelja. Nije to nikakva zafrkancija kada se vidi u kakvom se društvu našao. Po dvojici kritičara najgori je glumac Richard Burton, a najgora glumica Raquel Welch (!?), najgorim castingom proglašen je odabir Johna Waynea za ulogu Džingis-kana u istoimenom filmu (dobro, to nije sporno), ali ocjenjivan je, recimo, i najneerotičniji uradak u pornografiji, što je otišlo filmu "Him", koji priča o svećeniku sa seksualnom fiksacijom prema Isusu Kristu. Ili je nagrađivana najgora eksploatacija fizičkog deformiteta na filmu, što je završilo kod PT Barnuma za "The Terror of Tiny Town", gdje cijelu postavu čine glumci patuljastog rasta. Sami procijenite je li bilo lako u takvoj konkurenciji biti najgorim.
VEZANI ČLANCI:
U cijeloj priči o njemu treba zapravo žaliti Deppa, koji je doista istinski umjetnik i najbolja osoba za portretiranje Wooda, kao što je s nevjerojatnom lakoćom na ekran prenio romane svojeg pokojnog prijatelja, slavnog Huntera S. Thompsona. Zamalo slomljen, izvrgnut osudi javnosti, s gotovo "woodovskim" periodom gdje je prihvatio odlikovanje čak i od Aleksandra Vučića, sada se jedan od najdohodovnijih glumaca u povijesti vraća u moguće velikom stilu izbjegavajući sudbinu osobe kakvu je tako dobro tumačio.
VIDEO: U 89. godini preminula je glumica Maggie Smith