Na odjavnim špicama brojnih HRT-ovih emisija sigurno ste uz rubriku redatelj uočili ime Željko Musić. Svoj redateljski potpis Musić je ostavio u emisiji "Brisani prostor", putopisnim emisijama "Idemo na Zapad" i "Idemo u Ameriku s Goranom Milićem", u "Bojama turizma", dokumentarnom filmu "Pax Americana - 25 godina Daytona", "Press Klub" te "Otvorenom". Prva crtica u njegovom životopisu je rođenje u Gornjem Brišniku, općina Tomislavgrad, odakle ga je životni put odveo do Zagreba, zatim Praga, Londona pa sve do Toronta, gdje je završio studij režije na York Universityju. Osim što je vješt u svom redateljskom poslu Željko Musić izvrstan je pripovjedač u što su se uvjerili svi koji su pročitali njegovu prvu knjigu "Posljednja oaza slobodnih ljudi", a prije nešto manje od mjesec dana objavio je i drugu knjigu "Ljudi koji bulje u vatru" u kojima će vas na prvu osvojiti priča o lavu kojem su Brišničani zapalili grivu. S HRT-ovim redateljem razgovarali smo uoči promocije njegove druge knjige i prije njegovog odlaska na godišnji odmor koji tradicionalno provodi u rodnom kraju i omiljenim mu Brelima.
Možete li nam za početak otkriti kako su nastale priče za vaše dvije knjige koje ste objavili u zadnjih godinu dana?
Prva knjiga "Posljednja oaza slobodnih ljudi" objavljena je 20. srpnja prošle godine, a na taj isti datum ove godine objavio sam knjigu "Ljudi koji bulje u vatru". U prvoj knjizi je trebalo biti objavljeno 20 priča, ali na kraju ih je izašlo 19 jer sam uoči samog tiskanja odlučio izostaviti priču "Kako smo zapalili lava". Ta priča o lavu kojem je zapaljena griva u zoološkom vrtu u Splitu je istinita i svatko ima svoju verziju priče, a prije objave "Posljednje oaze slobodnih ljudi" pročitao sam nečiju verziju na jednom lokalnom portalu iz BiH i nisam je htio uvrstiti kako ne bi ispalo da kopiram nekoga. Ali svi su tu priču očekivali jer sam je do tada ispričao stotinu puta u društvu i kolegama na televiziji i bili su razočarani što nisam objavio priču kako su moji Briščani zapalili lava. Odlučio sam na kraju proširiti tu priču, pa sam napisao i priču "Ljudi koji bulje u vatru", pa onda i priču o Zlatku Daliću, o putovanjima iz Amerike, jednu priču iz Münchena, pa jednu o vječnoj temi neuzvraćene ljubavi i eto ga - knjiga je tu.
"Ljudi koji bulje u vatru" zanimljiv je naslov, kako ste došli do njega?
Prije odgovora na vaše pitanje moram napomenuti kako su svi likovi u mojim pričama stvarni i uvijek ih pitam za dozvolu smijem li ih spomenuti, događaji nisu izmišljeni, ali malo su dotjerani i prilagođeni kako bi priča bila zanimljiva. Kroz te priče želim biti zanimljiv čitateljima i nasmijati ih, ako je poruka "Schindlerove liste" bila tko spasi jednog čovjeka - spasio je cijeli svijet, onda je moja poruka tko nasmije jednog čovjeka, nasmijao je cijeli svijet puta tri. Što se tiče naslova, inspiriran je situacijom koju sam osobno doživio i to me se dojmilo. Jednom prilikom ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved mi je rekao kako otvara jedan centar za veterane koji je savršeno uređen sa saunama i masažama i svim sadržajem koje su branitelji zaslužili. Na to sam mu uzvratio kako kod nas u Tomislavgradu imamo centre za veterane na otvorenom. Objasnio sam kako kad dođe netko iz dijaspore, onda svi zajedno skupe novac, kupi se meso za roštilj, ode se kod rijeke, zapali se vatra, ponese se kanister vina, tri kištre pive, stave se u rijeku na hlađenje, naloži se vatra i onda buljiš u vatru i to ima smirujući efekt i to je naš centar. Tu sliku ljudi okupljenih oko vatre prenio sam na naslovnicu knjige.
VEZANI ČLANCI
Vratimo se malo na lava s početka naše priče, je li mu se zbilja zapalila griva ili je to sloboda pripovijedanja?
Istina je da mu se zapalila griva i istina je da taj događaj ima sedam verzija jer je u njemu sudjelovalo sedam osoba. Nakon godina istraživanja došli smo do pravog počinitelja, to je Rade koji je na kraju priznao da je on zapalio lava. U svojoj knjizi u tu priču sam ubacio i svoj lik jer sam nezgodu s lavom htio povezati s koncertom Dire Straitsa u Splitu na koji sam trebao ići i koji nije bio iste godine kad se dogodila nezgoda s lavom, ali to je ta moć pripovijedanja. Karte za koncert obećao mi je nabaviti rođak Drago Banović koji je tada studirao u Splitu. Karte mi je nudio besplatno, a ja sam za besplatne karte morao napraviti neku glupost tako da mi se svi smiju i da me potencijalno i policija proganja. Rođak je tražio da priđem jednom Libijcu iz njegovog doma, koji je sjedio u kafiću sa zgodnom djevojkom, i rekao mi je; zvekni ga šakom i ako ga oboriš, besplatno dobiješ kartu i možeš spavati kod mene u domu. Odem ja do tog lika s prezgodnom djevojkom koja pije Pipi i vrtio sam se oko njegovog stola u nadi da ću ga naživcirati i da će mi dati povod da ga udarim i dobijem te besplatne karte. Dok sam se ja muvao oko njegovog stola, zgodna djevojka se okrene prema meni i oduševljeno mi kaže: Ajme kako imaš famoznu jaknu... Shvatio sam da je moja misija propala i vratio sam se do rođaka koji mi je samo rekao kako ja očito ne želim na koncert, ustao je i otišao. U tom trenutku spajam ovu moju priču s pričom o izgorenoj lavovoj grivi i toliko puta sam u društvu pričao o tom slavnom lavu da je ta priča na kraju postala moja.
Kada ste otkrili spisateljski dar, što ga je potaknulo?
Dok sam živio u Tomislavgradu, tijekom školskih praznika ja sam samo čitao i to sedam do deset knjiga tjedno. Sjećam se kako mi je jedno ljeto knjižničarka rekla da sam pročitao cijeli opus gradske knjižnice i da jedino još nisam posudio Kardeljeve memoare, što me nije zanimalo i preskočio sam ih. Knjige sam doslovno gutao, a onda su na fakultetu na red došli film. Tijekom studiranja pogledao sam preko 12 tisuća filmova. Smisao predavanja je bio odgledati film i nakon toga su studenti s profesorom diskutirali o filmu i kroz zadatke na fakultetu sam počeo pričati/pisati priče. Napisao sam i jedan scenarij koji je prošao na Ministarstvu kulture i to je prvi blago erotizirani politički triler i zvao se "Pad premijera". Imao sam neku suludu verziju kako to napraviti, kod nas je previše ozbiljnih i depresivnih filmova i moj bi bio čista suprotnost tome. Ali treba imati hrabrosti svoje radove pokazati javnosti, a mene je za to ohrabrio Miro Gavran koji mi je napravio veliku uslugu. Upoznao sam ga kada je gostovao u emisiji kod Branimira Bilića. Prije početka emisije ja sam ga malo dobronamjerno provocirao i pitao sam ga tada ima li vremena pročitati priče koje sam napisao. Odgovorio je najprije kako vremena nema, a onda mi je ipak rekao da mu pošaljem na mail priče, ali tek nakon 13. lipnja jer je do tada zauzet. Nije prošlo ni tjedan dana od toga i Miro Gavran me zove i kaže mi: "Oduševljen sam, nikad ništa životnije nisam pročitao. Izuo si me iz cipela, u zadnjih deset godina u hrvatskoj književnosti nisam pročitao ništa zanimljivije, oduševio si me i odmah sam ti napisao kritiku i preporuku i možeš to dati Matici hrvatskoj da ti izda knjigu." Dao mi je hrabrost i poticaj da zbilja objavim prvu knjigu čije je prvo izdanje rasprodano.
Studij režije završili ste u Torontu, što vas je odvelo čak do Kanade?
Bio sam odlikaš i htio sam studirati režiju, a moj otac, kojem je logično bilo da odlikaš ima bolje zanimanje, htio je da budem liječnik, što sam najprije i upisao, ali nisam se vidio u tome... U međuvremenu majka mi je umrla i ostavila neke novce, a ja nisam mogao ocu priznati da me medicina ne zanima i da ću napustiti fakultet. Plan mi je bio da upišem režiju u Zagrebu, gdje se tada primalo po godini samo dvoje studenata, ali nisu me primili, zbog čega nisam klonuo duhom. U bivšoj Jugoslaviji mnogi su režiju studirali u Pragu, pa sam tako ja sjeo na vlak i zaputio se na akademiju u Prag gdje su mi objasnili da sam zakasnio na upise, sugerirali su da živim u Pragu i naučim češki i pripremim se za sljedeću godinu. Objasnili su mi i da imaju i kolegije koji su na engleskom koji nisam znao, jer sam u školi učio ruski. Odlučim zato otići u Englesku, i to sam u prvoj knjizi opisao u priči "Osvajanje Londona, invazija na Englesku". Došao sam na Heathrow, a nisam znao riječ beknuti na engleskom, nisam znao kuda idem, ušao sam u košmar u kojem nisam znao gdje sam. Gledao sam te ljude i nisam im bio zavidan ni na dobrim torbama i odjeći, bio sam zavidan na činjenici što znaju kuda idu, a ja ne znam kud bi. U toj panici vidim slovo I i krenem do žene koja je radila na informacijama. Ona me uzela za ruku i odvela do autobusnih stanica odakle su busevi išli preka Glasgowu, New Castlu, Manchesteru... Žena je mislila da ću kada pročitam natpise kuda busevi idu, znati u koji moram ići. Ali ja pojma nisam imao kuda trebam ići i krenuo sam tako pješke do centra. Kiša je padala pa mi je netko iz kamiona čak i kišobran bacio koliko sam jadno izgledao. Gospođa koje me je primila u svoj dom je bila predivna žena, odvela me u školu i sve mi pokazala. Uplatio sam devet mjeseci da savladam devet stupnjeva engleskog i to sam svladao za tri i pol mjeseca. Položio sam ispit za akademsku upotrebu i mogao sam aplicirati na fakultete u svim zemljama Commonwealtha. Otišao sam u Kanadu, na sveučilište u Torontu, gdje je od nas 62 studenata samo nas pet završilo studij."
Tamo ste osvojili i jednu vrijednu nagradu, malo je nedostajalo da uđete u utrku za Oscar?
Za diplomski rad sam napravio film "Operacija Velika Srbija", i to je naš prvi ratni film koji je dobio nagradu. U New Yorku sam za njega dobio Bronze apple i da sam dobio prvu nagradu, ušao bih izravno u konkurenciju za Oscar u kategoriji kratki dokumentarni film. HRT je kasnije taj film otkupio i tada sam počeo i raditi na HRT-u s Goranom Milićem. Kako sam znao engleski, Milić je inzistirao da idem s njim snimati u Ameriku i mislim da je serijal "Idemo u Ameriku", koji smo zajedno radili, jedan od najgledanijih dokumentarnih serijala HRT-a.
Sada na HRT-u najviše radite "Otvoreno", ali su iza vas i brojni drugi projekti?
Godine 2001. počeo sam raditi "Otvoreno" sa Sanjom Mikleušević, pa s Hloverkom Novak Srzić, Dijanom Čuljak, pa je došao onda Mislav Bago, a sada su tu Mislav Togonal, Zrinka Grancarić i Damir Smrtić. Svi dolaze i odlaze, a ja sam vazda tu. Preko ljeta sam godinama radio "Boje turizma" na poziv Đure Tomljenovića i ne postoji mjesto, selo i grad, od Slavonije do Dalmacije, u kojem mi nismo bili. Sve intervjue s premijerima i predsjednicima za HRT-a sam odradio, a najviše odjeka je imao intervju koji je Anka Bilić Keserović radila s tadašnjim predsjednikom Ivom Josipovićem na Brijunima, jer je vizualno bio odličan. Odradio sam i puno predsjedničkih i parlamentarnih izbora, dolazak pape u Hrvatsku, što je bio program od 13-14 sati i bila je potrebna izuzetna koncentracija. Program uživo raditi je posebna draž i ne bježim od grašaka, one isto daju dinamiku i nemam problem ako je greška kontrolirana. Najveći problem u programu uživo je ako dopustite da vam se zareda nekoliko grešaka zaredom, sve ostalo se može popraviti.
VIDEO Obožavatelji zatrpali Maju porukama zbog greške koja joj se potkrala: 'Oprostite, ja sam totalno zbunjena'