martina validžić

HRT-ova reporterka u Lisabonu je primijetila jednu stvar: 'Rijetko se to viđa'

Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
06.01.2024.
u 21:30
Novinarka je, u sklopu novog dokumentarno-putopisnog serijala "Sretni gradovi", koji se na HRT-u počeo prikazivati ove godine, posjetila je i Lisabon u Portugalu, najstarijoj europskoj državi
Pogledaj originalni članak

Ako je itko idealan za ovu našu rubriku putovanja gdje smo do sada već upoznali more destinacija i doznali zanimljive i poučne stvari o njima, onda je to voditeljica, reporterka i novinarka HRT-a Martina Validžić koja je, što sama, a što za potrebe svojih dokumentarnih serijala, posjetila poznate, ali i one malo manje poznate destinacije. U sklopu novog dokumentarno-putopisnog serijala "Sretni gradovi", koji se na HRT-u počeo prikazivati ove godine, posjetila je i Lisabon u Portugalu, najstarijoj europskoj državi. A upravo on ju je i najviše oduševio.

– Od svih šest gradova koje sam odabrala snimati za svoj serijal "Sretni gradovi", rekla bih da me Lisabon najviše dirnuo u srce. Kad ste na terenu, ne može se baš govoriti o provodima, jer se radi po deset, dvanaest sati dnevno i stalno ste napeti i pod stresom hoće li sve biti dobro napravljeno. Svejedno mogu reći da je Lisabon mimo posla dirnuo moju dušu, ostao u mojem srcu i sjećanju – ispričala nam je za početak Martina. Lisabon je grad moreplovaca i istraživača, umjetnika, boema, romantika, pustolova i zgubidana.

– Obuzme vas ta istodobna kombinacija sjete i radosti dok ste tamo. Imaju dobar izraz "saudade", što znači – nedostajanje. Ono se nalazi po mnogim gradskim muralima, ali i u zraku cijeloga grada – kad ti netko ili nešto nedostaje, istodobno te boli taj osjećaj, ali ti je zbog njega i lijepo. Da, baš sam to ondje osjetila i doživjela – opisala je.

VEZANI ČLANCI

 

Ondje je provela cijeli tjedan, a krenula je sa snimateljskom ekipom, Igorom Kneževićem i Jurom Ožićem Bebekom, tonskim snimateljem Krunom Ljubanovićem i montažerom Dubravkom Prugovečkim. Snimali su u lipnju, tijekom njihovih blagdana Santos Populares, "kad cijeli grad vrije na najvišoj temperaturi i zbog sunca koje ondje grije čak 300 dana godišnje, kada je na ulicama mnoštvo ljudi, a fešte se događaju na svakom gradskom trgu". Kako se za New York kaže da je grad koji nikad ne spava, tako se iste riječi zbog noćnog života mogu čuti i kad je riječ o Lisabonu, a tijekom Santos Populares to je sve još izraženije.

– Ljudi tada slave do kasno u noć, plešu i pjevaju, jedu s nogu, piju liker ginjinha (liker od višanja, tipičan za Lisabon) i pinu coladu iz svježih ananasa, peku srdele na žaru, vlada općenarodno veselje – kazala je. Kako je tamo bila poslovno, unaprijed je dogovorila što će vidjeti, snimiti i iskusiti, no ostavila si je prostora za iznenađenje i improvizaciju ako na terenu zatekne nešto što je fascinantno, drukčije, zanimljivo. Uz to, imala je i "lokalnog vodiča", koji to ustvari službeno i nije, ali njima je bio.

Carlos Nunes zvan Ufa, tip je kojeg svi znaju u Bairro Altu (kvartu poznatom po ludom noćnom životu), ali i oko njega. On je i kuhar i konobar i redar i nogometni trener, veseljak i "party animal". Proveo nas je po najbitnijim lokacijama kad je riječ o ulici. Odveo nas je i na ulični sajam, tzv. Thiefs market, gdje se prodaje ukradena roba, vodio nas je u restoran gdje jedu lokalci, gdje je atmosfera filmska, a hrana za prste polizati – ispričala nam je reporterka o svojim doživljajima. Prije putovanja čitala je romane pisca Joséa Luísa Peixota (kojeg je i intervjuirala za emisiju), čitala i gledala strane putopise, slušala fado, istraživala povijest, kulturu i tradiciju Lisabona, kontaktirala ljude koje je snimala, a od kojih je doznavala još zanimljivih stvari i slušala sugestije. Lisabonske znamenitosti koje se ne propuštaju svakako su glasovita kula Torre de Belem, Spomenik otkrića, samostan Sv. Jeronima, ali i najposjećeniji Muzej pločica. Svakako, sugerira Martina, treba probati i pasteis de nata, kolačiće od prhkog tijesta punjene kremom od jaja, a najbolji su, inzistira Martina, u slastičarnici u blizini samostana Sv. Jeronima – Pasteis de Belem. No, kaže, uvijek su ljudi ti koji čine grad, bez obzira na ljepotu arhitektonskih zdanja i prirode, a ljudi u Lisabonu baš su po njenu "guštu", otvoreni, strastveni, nasmijani i puni života.

Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album
Foto: privatni album

– Nisam čula da kukaju ili da se žale, a mogli bi jer im standard nije na zavidnoj razini. Žive ispunjene živote i bez podebljeg računa u banci. Sreća je u malim stvarima i ako je netko primjer za to u Europi, svakako su to Lisabonci – istaknula je. A u tome im pomaže njihov fado, glazbeni žanr koji se prati od 1820-ih u Portugalu.

– Magičan, emotivan, čudesan... Ili će vas očarati ili ćete ostati ravnodušni. Ja sam začarana i više ga ne mogu prestati slušati. Svakako bi trebalo doživjeti fado pjevače uživo u jednoj od taverni kvarta Alfama, gdje je fado i nastao – kazala nam je. Uz Lisabon, posjetili su i obližnji gradić Sintru, udaljen samo pola sata, koji izgleda kao iz bajke.

– To je ponajprije zbog brojnih palača i dvoraca kojima obiluje taj gradić koji su osnovali Mauri početkom 8. stoljeća. Sintra je 1995. uvrštena na UNESCO-ov Popis svjetske baštine u kategoriji kulturnih krajolika – kazala nam je i dodala: – Kad se već ide do Sintre, treba stati i na najzapadnijoj točki Europe Cabo da Rocka (ako se ne računa Island), za koju su prije otkrića Amerike mislili da tu prestaje zemlja i počinje more. Pripremite se kad idete na Cabo da Rocka jer će vas dobro propuhati. Udari su vjetra nemilosrdni, a već stotinjak koraka dalje kao da se ništa nije dogodilo, sunce prži neometano – objasnila je.

Što se tiče cijena, izrazito su povoljne, kaže možda i najpovoljnije u usporedbi sa svih šest terena koje je odradila za "Sretne gradove". Posebno preporučuje bakalar kao povoljno, a fenomenalno jelo, kao prvi simbol portugalske gastronomije.

– Veliki komad bakalara na grilu za deset eura, a u cijenu su uračunati i prilozi... Rijetko se to viđa. I piće nije skupo. Sveukupno nećete morati dizati kredit nakon putovanja u Lisabon – istaknula je. Tvrdi da treba kušati i atlantske srdele koje su veće od naših jadranskih, a peku ih neočišćene.

– Jesam li spomenula fenomenalnu uslugu? Takvo veselje među konobarima nisam već dugo vidjela. Nismo čuli ni jednu ružnu riječ, nismo vidjeli ni jedno namrgođeno lice. Ne znam je li to zbog količine sunca, života na ulici, bakalara, fada ili zbog osjećaja "saudade", ali Lisabon će svakome zagrijati srce i vratit će se s osmijehom kući – ispričala nam je za kraj reporterka i ističe kako bi, kada bi morala odabrati neki europski grad u kojem bi morala živjeti izvan Hrvatske, to definitivno bio Lisabon, pogotovo zbog sjajne vremenske prognoze i dugih dana, a kratkih noći.

VIDEO Svi su se pitali gdje je završio vjenčani buket Sandre Perković, ona im je sada odgovorila

JAMES GANDOLFINI

Bivša supruga je pomahnitala nakon razvoda! Nabrajala starlete s kojima ju je varao i seksualne devijacije u kojima je uživao

Sit javnog pranja prljava obiteljskog rublja, Gandolfini je samo kratko komentirao da u njenim navodima nema istine te da su braku presudili psihički problemi s kojima se odbijala suočiti. Ljubavnu sreću pronašao je u zagrljaju bivše manekenke Deborah Lin. Vjenčali su se u ljeto 2008. u njezinu rodnom Honoluluu, a kum im je bio glumčev sin. Nakon što su postali ponosni roditelji djevojčice Liliane Ruth, činilo se kako su se Gandolfiniju sve kockice posložile. Sudbina je, međutim, za njega imala drukčiji plan.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 5

Avatar Art of Noise
Art of Noise
23:46 06.01.2024.

Izraz "saudade" se, zapravo, ne može prevesti (i na Hrvatski). Riječ nedostajanje nije adekvatna ni potpuna, prije bi mu odgovarale riječi čežnja, tuga, melankolija, gubitak i nedostajanje u kombinaciji. Zapravo, i to nije potpuno, možda je jedino najbliže jer je, jednostavno, neprevodiva. A Lisabon je lijep grad, iako za mene, ima i ljepših gradova u Europi, možda i navikloj na srednjoeuropsku arhitekturu i umjetnost i mediteransko-dalmatinski tip arhitekture i umjetnosti, ali svejedno, lijep grad, i dijelom i sa svojom specifičnom lokalnom arhitekturom i umjetnosti. Posebno su mi lijepe i zanimljive one njihove dekorativne pločice ("azulejos"). Vjerujem da je prije potresa, i tsunamija i požara nakon njega, 1755., bio prekrasan, i jedan od najljepših gradova ne samo u Europi, nego u svijetu. Šteta. A Portugal je lijepa zemlja, i po prirodnim i po kulturnim ljepotama.

DU
Deleted user
13:23 13.08.2024.

Ko' da neka balavica ide po svijetu i snima ono što je njoj fora, dao sam šansu više puta ovoj emisiji ali svaki put razočarenje, žena jednostavno nije obrazovan za takav tip emisije, i uskih je svjetonazora

AV
avangero
08:15 07.01.2024.

Lako je tako, rekli bi naši stari, mi sve plaćamo dok neka osrednja reporterka snima s ekipom frajera po evropi osrednje serijale, i još sve idealizira, pretjeruje i kao svuda je bolje nego u Hrvatskoj, pa odi van kad ti je tako loše ovdje