Tijekom protekla četiri tjedna ponovno sam gledao dokumentarni serijal o velikanima hrvatskog glumišta koji je HRT reprizirao svakog ponedjeljka. Prvi put sam taj serijal koji tematizira život i karijeru najvećih hrvatskih glumica i glumaca 20. stoljeća gledao otprilike prije godinu dana i bio sam, nije me sram priznati, oduševljen time kako su kroz rijetko viđene video i audiomaterijale te razgovore s njihovim obiteljima, prijateljima i kolegama prikazali živote tih istinskih zvijezda koje su svojim izvedbama u teatru i na filmu obogatile domaću kulturnu scenu, ali i naše živote.
Godinu dana nakon tog premijernog prikazivanja, međutim, te nakon ponovnog gledanja svih epizoda, imam jednu veliku zamjerku: četiri nastavka su premalo! Imamo, naime, mnogo više velikana kojih se na takav način treba sjećati s ljubavlju i nostalgijom, pa bismo, sukladno tome, trebali imati mnogo više nastavaka i sezona serijala.
Sve ostalo je, napisat ću to odmah da vas ne držim u neizvjesnosti, zaslužilo ovu moju TV ružu, a koju, evo, dodjeljujem HRT-u uz nadu da će nam uskoro omogućiti uvid u živote i karijere mnogih drugih hrvatskih glumaca koji s punim pravom nose taj laskavi naziv: velikan! Elem, u ponedjeljak su završili to repriziranje s četvrtim i posljednjim nastavkom iz tog serijala o Predragu Vušoviću, legendarnom Pređi. Taj iznimno uzbudljivi, ali nažalost prerano okončani život tog nevjerojatno talentiranog glumca koji je karijeru započeo u dubrovačkom kazalištu Marin Držić, iz kojega 1996. prelazi u Gavellu, ispričan je kroz razne zanimljive priče Slobodana Prosperova Novaka, Vinka Brešana, Krešimira Dolenčića, Šerbedžije, Vrdoljaka i mnogih drugih. A bilo je lijepo prisjetiti se i njegovih antologijskih uloga u filmovima "Kako je počeo rat na mom otoku" i "Maršal". Jednim od najboljih hrvatskih komedija koje to bez njega i njegovih malih, ali itekako značajnih uloga, zasigurno nikada ne bi bile...
Na Dubrovačkim ljetnim igrama, na kojima je redovito sudjelovao, igrao je u predstavama "Dubrovačka trilogija", "Kafetarija", "Dundo Maroje", "Pljuska", "Gnjida" i "Mišolovka", a svojim kazališnim interpretacijama u remek-djelima Marina Držića ušao je u povijest hrvatskog teatra. U popularnu kulturu, međutim, ali i u legendu kod mlađih generacija u koje se nekada i sam volim svrstati ušao je onom genijalnom ulogom Gazde u humorističnoj seriji "Bitange i princeze".
Hvala ovom HRT-ovu serijalu u reprizi što me već na početku tjedna podsjetio na sva ta glumačka ostvarenja tog istinskog umjetnika koji će, unatoč preranoj smrti, kroz svoje uloge nastaviti živjeti vječno. Nešto na što bi on, zasigurno, samo odmahnuo rukom i rekao kako ga to ne interesira ni najmanje. "Boli me za to...", rekao bi, "neka stvar!". Ali, za razliku od mene u ovoj kolumni, on bi tu stvar, sasvim sigurno, i nazvao pravim imenom. Upravo takav car je, shvatio sam gledajući još jedanput tu njemu posvećenu epizodu, bio Pređo. Istinski velikan! Tri nastavka koja su prethodila Pređinu, tematizirala su živote Ene Begović, Borisa Dvornika i Fabijana Šovagovića, a sva tri, baš kao i ovaj Pređin četvrti, imaju jednu zajedničku karakteristiku: osim što su fantastično prikazali kako su ti umjetnici svojim umijećem osvojili srca gledatelja i ušli u povijest domaće, ali i regionalne kinematografije, prikazali su i njihovu ljudsku stranu te stvarni život. Osobno mi je Barunicu Castelli, Roka Prča i Šimu iz Đuke Begovića bilo podjednako zanimljivo gledati u njihovim stvarnim životima, prikazanim najčešće kroz razgovor s najbližom rodbinom, kao i u tim antologijskim ulogama... Upravo takav programski sadržaj ono je što razlikuje HRT od drugih programa s nacionalnom koncesijom, što ih, evo, čini boljima i, ako baš želite; čime se može opravdati plaćanje inače omražene pretplate. Vrijeme je, međutim, da se poveća broj ovih epizoda pa da vidimo i kako je, na primjer, živio i radio Ivica Vidović. Ili, što ja znam, Relja Bašić - moj omiljeni velikan! (Uh, kakva bi to filmčina mogla biti).
A i impozantne karijere Vanje Dracha, Ive Gregurevića, Zdravka Krstulovića i, recimo, Borisa Buzančića, da nabrojim samo neke, svakako su zaslužile svojih šezdesetak minuta u ovom serijalu na HRT-u. Eh da, gotovo sam zaboravio spomenuti, ti filmovi se ne mogu snimati ni bez Tonka Lonze koji je, nažalost, preminuo nedugo nakon završetka emitiranja prve sezone, a koji je, nota bene, bio profesor mnogima od navedenih. Anu Karić i Mariju Kohn, te bezvremenske dame hrvatskog glumišta, da i ne spominjem... Dok se sve to ne realizira, pa makar došli i do brojke od deset sezona, a za što u Hrvatskoj svakako ima materijala i, eto, velikana, zadovoljit ću se i ovim povremenim reprizama na HRT-u. Nadam se ipak da nećemo još dugo morati čekati na nove epizode pa da uskoro više neću imati ni jednu zamjerku sjajnim "Velikanima hrvatskog glumišta". Ove moje TV ruže već su spremne da im ih dodijelim!
Dajte prestanite više o vašoj "regiji"...