Hodajući prošli tjedan po Londonu, jednom od “najjačih” svjetskih glazbenih središta, na plakatu u centru grada spazio sam poznatu vizuru pulske tvrđave Punte Christo. I ugodno se iznenadio kad sam na Oxford Streetu naišao na plakat za festivale Dimensions i Outlook koji se održavaju u Puli. Priča je više nego simbolička, jer ovaj detalj pokazuje da su neki naši – doduše, u suradnji s britanskim organizatorima – zadnjih godina na tržište koje je sinonim za veliki popkulturni biznis uspjeli izvesti nešto svoje.
I uvesti desetke tisuće stranaca koji ljeti dolaze na hrvatsku obalu, ali ne zbog ćevapa i bureka, nego zbog kulturnog turizma. Znakovito, skupna ulaznica za oba ta festivala u Londonu košta 190 britanskih funti, oko 1600 kuna, a čarter-letovi koji publiku dovoze ovamo dio su dodatnog paketa ponude u kojoj se ne moraju brinuti ni za što; organizirano im je sve u tih tjedan ili desetak dana koliko odluče ostati, ovisno o duljini trajanja festivala.
Turisti koji troše
Nakon što su se nagledali gužvi zbog Ultre i spomenutih festivala, sad je valjda i domaćim lokalnim ljudima jasno koliki je potencijal ovakvog, suvremenog turizma. Jer, rastući broj domaćih festivala elektroničke i rock-glazbe puni lokalne blagajne više nego anemični turisti s kruzera koji zatrpaju Dubrovnik, eventualno kupe neki suvenir i običnu vodu, pa se vrate na putujući hotel s kojeg su i sišli.
S druge strane, za razliku od škrtih “bogataša” s kruzera koji valjda pokušavaju rekreirati događaje iz Poirota na kič putovanjima, mladi inozemni turisti koji dolaze na INmusic, Ultru, Dimensions ili Outlook, prema nekim kalkulacijama potroše do sto eura dnevno na izvanpansionsku potrošnju. Što znači da nisu kulturni samo prema odabiru sadržaja zbog kojeg dolaze, već i prema načinu života zbog kojeg te hrpice mladih ljudi svih boja, ukusa i odjeće zapazite po gradskim ulicama kad posjećuju lokalne muzeje, kafiće i restorane.
Čuli smo i podatak da taksisti oko Pule i Splita za vrijeme velikih festivala zarade više nego čitave zime, dok ljudi koji čiste prostore nakon festivala od izgubljenih mobitela i novčanika imaju solidnu dodanu zaradu. Valjda je nakon nekoliko godina i skepticima jasno kolika je ustvari važnost ovakvih manifestacija, koje u lokalne blagajne ubace desetke milijuna kuna od turizma povezanog sa suvremenom pop i elektroničkom glazbom, zbog čega pomalo jenjavaju i prigovori o buci. Jer ako treba biti buke u turističkoj sezoni, bolje je da se od nje nešto i zaradi.
O nedostatku apartmana za iznajmljivanje ne trebamo niti govoriti, jer se u ljetnoj sezoni teško može naći mjesta i u Zagrebu i Splitu, a zračna luka u Kaštelima zatrpana mladim turistima koji sjede po podu u vrijeme održavanja Ultre – u što sam se pred dva ljeta slučajno uvjerio vraćajući se s U2 iz Rima – djeluje poput mjesta šarene invazije na obalu. Točno pedeset godina nakon majke svih rock-festivala, Woodstocka iz 1969., i kod nas je postalo jasno da festivali jamče masovni dolazak publike i dobar su način da se privedu mlađahne i raspoložene generacije na Jadran. I od njega napraviti neku novu Ibizu. Pomalo ironično, u zemlji koja je osim tisuću otoka imala i gotovo tisuću festivala, ali zabavnoglazbenih, tek smo s početkom INmusica 2006. dobili svoj prvi pravi rock-festival.
Postoji elitni turizam koji žarko priželjkujemo kao “uber” destinacija koja to nikako da postane, ali postoji i masovni. A od svih masovnih turizama upravo su mladi ljudi, publika rock i techno festivala zahvalna grupacija da joj se uzme koja kuna, samo ako im damo da se pritom malo i zabavljaju. Da bi se to postiglo, lokalno stanovništvo treba prihvatiti da će im buka i žamor možda pomutiti rutinu, nerad i miran zimski san tih nekoliko ljetnih tjedana, mada, u dobitke od ovakvih festivala svakako treba ubrojiti i produžetak turističke sezone, sezone koja je inače trajala kriminalno (pre)kratko.
Od Zrća do Tisnog
Od Zrća do Tisnog, sezona festivala s DJ-ima produljena je zapravo u jedan veliki festival koji svakog tjedna samo mijenja naziv, a publika se izmjenjuje. Ljeto još nije niti počelo, a već su održani Sea Star u Umagu i Zagreb Beer Fest na kojima je bilo nekoliko desetaka tisuća ljudi, a moda festivala pomogla je i domaćim izvođačima koji su dobili nekoliko visokoposjećenih okupljališta poput slavonskog Ferragosto Jama u Orahovici, Fibre u Splitu ili Dana piva Karlovac, koji ove godine kreće s drukčijim konceptom na pet pozornica u središtu Karlovca, na koje bi sada mogao doći i Bajaga.
Bolje biti “mala zemlja za veliki odmor”, kako je glasio izvrsni slogan turističke zajednice dok ga netko glup i turistički nepismen nije zabranio, nego “velika zemlja za mali odmor”. Kao u školi, svake sezone ponovno se susrećemo sa staromodnim shvaćanjem turizma, odmora i zabave, kulture pogotovo, a pop-kulture ponajviše. Pri čemu su nekima najmrskiji upravo rock-turisti, pa se još uvijek znaju čuti jalove rasprave o tome je li Zrće OK?
Neki bi najradije strpali u mentalni dom zdravlja domaće i strane turiste koji su poželjeli malo elektroničke glazbe i zabave, umjesto da ih tih nekoliko ljetnih mjeseci puste na miru u buci na dalekom i izdvojenom Zrću ili na Poljudu za vrijeme Ultre. I to ne besplatno, jer uplatit će oni dovoljno kuna u lokalne blagajne, a festivalska publika dolazi opetovano i vjernija je od drugih turista.
Pomalo je paradoks da instrumentalna techno zabava – sa šarenim koktelima, nogama u bazenima, golim guzama i benignom glazbom - ima toliki rušilački efekt, a sve bez tekstova i vokala. Zato i nije čudno da je mnogim lokalnim čistuncima kod nas upravo techno glazba najveća crvena krpa pred očima. Tolika je moć pop-kulture, pa makar i iz bazenčića na Zrću. No, budimo barem praktični ako već nismo moderni ili su nam ukusi različiti; jer o ukusima se ionako ne raspravlja, a potrošeni novac ne poznaje granice.