Poznati hrvatski fotoreporter Jadran Lazić u subotu će u Los Angelesu na izložbi predstaviti nikad viđene fotografije Davida Bowieja, koje je snimio prije više od 40 godina.
Na izložbi će fotografi Suzanne Allison Witkin, Derrick Green, Dean Karr i Arthur Gorson pokazati svoje dosad neviđene fotografije Micka Jaggera, Stevena Tylera, Johnnyja Deppa, Boba Marleyja, Paula McCartneyja i mnogih drugih, no najiščekivanije su upravo Lazićeve fotografije Davida Bowieja. Dio prihoda od izložbe ići će skloništu za životinje The Gentle Barn.
Lazić je započeo svoju karijeru 1969. godine u Vjesniku. Pet godina kasnije preselio se u Pariz i pridružio agenciji SIPA Press. Od 1987. godine živi i radi u Los Angelesu. Riječ je o međunarodno priznatom fotografu čije su fotografije objavljivane u 52 zemlje diljem svijeta.
Izdao je i knjigu "Ja paparazzo i fotoreporter", u kojoj je pisao o svojim susretima sa zvijezdama. Evo što je rekao za Davida Bowieja:
David Bowie u Parizu! Odlična informacija, ali ima samo jednu manu: objavljena je u Celebrity-biltenu. Stara Maggy će "malo morgen" vidjeti od mene šampanjac. Barem ne tako skoro.
Od Bowiejeva press-attachéa doznajem notornu pizdariju - ekskluzivitet, "malo za promjenu", ima Sygma. Čuvši tu vijest, dobio sam plikove po cijelome mozgu, ali, na sreću, nisu se primjećivali a nisu mi ni smetali. Ti prljavi poslovi Sygme već mi opasno škode jetri. Više ne pijem, doduše pušim, ali neću oboljeti ni od čega ako preživim te Sygmine podvale. O, konkurencijo, ime ti je korupcija. Očito je press-attaché dobio neku pozamašnu lovu od tih pedera i tako Sygma opet likuje.
Ali, ne zvao se ja Jadran Lazić ako još večeras gazda Gokšin Sipahoglu neće uživati od zadovoljstva kad vidi da smo ih još jednom izradili. Tuk na utuk! Oni na potplaćivanje, ja ću na splitski dišpet. Pa kom' obojci, kom' opanci.
Pred hotelom "Plaza Athena" već čeka desetak fotografa. Čekaju, dosađuju se, i, kao klinci u školi, skraćuju vrijeme nekim igricama.
- je li se pojavio Bowie?
- Nije - kaže Michel, jedan od odličnih starijih slobodnjaka - a, osim toga, onaj štreber Simon Pietri (Sygma) već je unutra. Očito su sredili da njemu pripadne vrhnje. Da imam išta pametnije, ne bih više čekao ovdje.
Ima on pravo. Ako danas ne napravim neke Bowiejeve snimke, sutrašnje mi neće vrijediti ni "po' pi... vode", što bi rekli u Splitu. Ako ih ipak napravim danas, onda Sygma i Sipa imaju podjednake šanse za plasman.
Ulazim u hotel i slučajno shvatim tko je Bowiejev press-attaché.
- Dobro, dokle ćete davati Sygmi ekskluzivitet? Zna se zašto je to tako...
- Što ste time htjeli reći? - tip se odjednom zajapuri.
Očito, pogodio sam ga u bolno mjesto. Odmah počne petljati da Bowie ionako nije u hotelu, a da je Sygma dobila ekskluzivitet zato što se prva najavila.
- To vi prodajte nekome drugome! Što radi Simon Pietri za šankom? Za koga on radi? Zašto je vozač već u kolima kojima bi Bowie trebao izaći u grad? Nemojte vi meni prodavati muda pod bubrege! Takvi poput vas nisu me žedna preko vode preveli već godinama - ja ću njemu važno.
Odlučio sam se na rizik. Bowie svakako teba izaći jer je sve tako namješteno. Vozač u kolima, Pietri za šankom, press-agent u predvorju hotela. Po svoj prilici, on će izaći na stražnja vrata.
Izlazim pred hotel i kažem ostalima da je sve uzalud jer je Sygma opet sve potkupila i očito je a je Bowie njihov. Još sam dodao: -
Ja idem naći nešto pametnije! Ako ne nađem, vratit ću se po ovaj sitniš koji će nam ostati od Sygme.
Odlazim odlučno do kola i prilično bijesno odlazim. Ali, skrećem i vraćam se sa stražnje strane hotela. Možda ću prokockati Sygmin sitniš, ali možda će Bowie baš izaći na stražnji izlaz. I dok sam još tako razmišljao, vidim nekog šminkera, uopće ne sliči Bowieju, sasvim civilno odjevenog, kako se iskrada iz hotela i odmah ulazi u očito naručeni taksi. No, taksi nije problem za mene. Osim svega, i sreća ponekad radi za mene jer je taksist neki predmirovinski čičica, ne žuri mu se, ne izvodi slalome i ja ih pratim bez poteškoća.
Odjednom, taksi stane. Bowie izlazi, ja ostavljam kola gdje jesu, s četiri uključena žmigavca, izlazim i snimam. Do sladostrasti. Na kraju krajeva, nije on Brando - ako me napadne, lako ću s njim izaći na kraj. Pratim ga sve do ulaska u japanski restoran. Ulazim za njim. Kad su me vidjeli s aparatom, prišla mi je jedna dama srednjih godina i zamolila da ih ostavim na miru jer sad rade. Pomislim da zapravo nemam više bogzna što snimiti i odlazim pred hotel gdje ostali i dalje čekaju.
- Ima li što novo? - pitam.
- Nema, čini se da neće ni biti, jer je i Pietri otišao. Vozač je još tu, ali to su sigurno neki njihovi štosovi.
- Idem ja do press-atachéa.
Našao sam ga kako nešto muti s nekom ljepuškastom tinejdžerkom.
- Čuj, toljago, dokle misliš zajebavati one ljude pred hotelom? Znaš li da su oni, zapravo, na svojem radnom mjestu, a ti im udaraš čvrge po mozgu?
- Znate, mladiću, Bowie zaista nije u hotelu. To vam mogu jamčiti.
- Znam da nije. Izašao je prije dvadesetak minuta. Snimio sam ga i filmovi su već na razvijanju, dok on još pregovara na poslovnom sastanku na kojemu biste trebali i vi biti, a ne tu prodavati maglu maloljetnici. Osim toga, to je kažnjivo, gospodine. A sad, lijepo pođite ljudima koji vani još čekaju i recite im da Bowie nije ovdje i dogovorite s njima termin kad će ga svi moći slikati, jer ću inače, po cijeni svoje ekskluzive, reći gdje je sad, pa neka se snalazi kakozna kad svi oni tamo nahrupe.
Stao je kao gromom ošinut, nešto promucao i izašao.
- Sutra u deset sati svi ćete moći snimiti Bowieja koliko god želite, zahvaljujući bezobrazluku vašega kolege koji je, protivno pravilim aposlovnog bon-tona, pokvario jedan ekskluzivitet.
Ja na to nisam ništa rekao. Mora i on nekako sačuvati svoj jadni ugled. Nekom drugom prilikom, on me može gadno dočekati. Te individue, za razliku od dobra psa čuvara, lako mijenjaju gospodare. Fuj!