Hrvoje Krešić: Silno sam se htio baviti istraživačkim znanstvenim radom, ali zarazio sam se novinarstvom

Zbog jednog oglasa za studentski posao u Novom listu karijera Hrvoja Krešića otišla je u sasvim drugom smjeru, iako je na početku mislio kako se radi o privremenom poslu i prilici da zaradi džeparac. Plan mu se izjalovio jer ga je novinarski posao sasvim obuzeo i Hrvoje je danas jedan od naših najistaknutijih TV novinara kojeg mlađe generacije već sad ističu kao uzor, a čini to i struka brojnim nagrada i priznanjima koje je dobio za svoj rad. Ovu godinu u poslovnom smislu obilježio mu je prelazak s N1 na Novu TV.

Početkom godine s N1 prešli ste na Novu TV, kakvo je novo radno okruženju?
- Nova redakcija je super, nije mi ni toliko nova jer dobar dio tih ljudi već dugo znam s terena i manje-više sam i znao što me očekuje i to me veselilo i olakšalo odluku o prelasku. Nova redakcija je zato bila očekivano odlična. Promijenio se dnevni ritam jer na N1 je dan bio intenzivniji ujutro do ranih poslijepodnevnih sati, a ovdje se dan malo sporije krene zahuktavati, ali kad krenu rani poslijepodnevni sati, onda raste i radno opterećenje i pritisak i brzina i sve drugo. Ali sve se to izbalansira, a na Novoj TV je puno veće povećalo pod kojim se nalazimo i izazov je dorasti tom povećalu i biti na nivou.

To donosi i veću odgovornost i pritisak?
- Osjećaj odgovornosti je uvijek tu, jer se greška uvijek može dogoditi, za to nije nužno biti pod povećalom.

Prošli ste sve televizijske kuće u Hrvatskoj, osim HRT-a, a novinarski početak vam je bio u tiskanom mediju u Novom listu gdje vam je start bio dosta vatren jer je tadašnji gradonačelnik Bandić zbog vas sazvao konferenciju, o čemu se radi?
- Bilo mi je to vatreno krštenje. Bandić je imao običaj da sve novinare gradskih rubrika jednom tjedno, u subotu, provoza ZET-ovim autobusom po gradilištima u gradu. S vremenom sam uočio kako je imao jedan ritual, a to je da bi uvijek prišao šefu gradilišta i pitao ga kako napreduju radovi i do kad su im rokovi. Onda bi šef gradilišta odgovorio do 20., a Bandić bi na to uzvratio neka do 15. to sve bude gotovo. Bilo je to uvijek teatralno i s ciljem da svi ostali to čuju. Taj dan je bilo pakleno vruće i dok smo se autobusom s gradonačelnikom Bandićem spuštali niz Palmotićevu, prolazili smo pored radnika koji su asfaltirali cestu. Kada su u autobusu ugledali Bandića, dotrčali su do autobusa i razdragano su počeli kucati po staklu i pozdravljali ga. Bandić je na to nama u autobusu rekao: Evo, vidite da rad oslobađa. Objavili smo tu priču, a ja sam tada napravio početničku grešku jer nisam poslušao savjet moje urednica gradske rubrike koja mi je rekla da je Bandić takav tip osobe pored koje uvijek moraš imati uključen diktafon. U tom trenutku nisam imao uključen diktafon, ali lekciju sam naučio, a Bandić je ubrzo nakon objave teksta sazvao konferenciju na kojoj je najavio da će me tužiti, ali to se nikada nije dogodilo.

Je li to bio trenutak u kojem ste shvatili da je vaša ljubav prema antropologiji, koju ste studirali, gotova?
- Na neki način bio je to početak mijenjanja mog životnog puta. Silno sam se htio baviti istraživačkim znanstvenim radom, i to antropologijom i društvenim znanostima. Ali, eto novinarstvo me zarazilo i odvelo u nekom drugom smjeru. Nisam se planirao baviti ovim u životu. Kada sam se prijavio za posao u Novom listu, bio sam student i planirao sam da to bude kratkotrajno iskustvo i iz studentske perspektive bila je to i prilika da zaradim nešto novca. Dinamika ovog posla i sve što novinarstvo sa sobom nosi me zarazilo i još uvijek me drži to.

Koliko su se mediji promijenili od tada i koliko ste se prilagođavali tim promjenama?
- Hm, možda nisam najbolji primjer jer sam se morao mijenjati da bih se iz tiska prebacio na televiziju. U tehnološkom smislu je to bio za mene veliki iskorak jer sam morao ovladati vještinama koje do tada nisam imao. Izvorni novinarski posao je svugdje isti; saznati informaciju, provjeriti sve, zaokružiti priču i dobiti drugu stranu, ali proizvodni proces je drugačiji, način na koji se dopire do publike je drugačiji, kao i neki sitni detalji. Sjećam se kako mi je, kada sam počeo raditi na televiziji, trebalo puno vremena da se riješim navike da govorim jučer dok izvještavam, jer sam u novinama navikao pisati to i to se dogodilo jučer jer novine izlaze dan poslije... Sve ima mač s dvije oštrice, tako i promjene u medijima, nije brzina uvijek najbolja stvar, ali je nekada jako korisna, doseg isto tako...

Fake news je sve češći, društvene mreže isto su postale izvor informacija i je li vam se dogodilo da ste naletjeli na bombu fake newsa?
- Naravno da mi se dogodilo, zakon velikih brojeva je takav da ćeš prije ili poslije naletjeti na nešto što ćete dobro natjerati da promisliš sljedeći put što i kako s nekom informacijom. Sjetimo se vremena kad se tek pojavio Facebook i Twitter, sjetimo se Arapskog proljeća i pozitivnih stvari koje su se vezivale uz pojavu društvenih mreža. Mnogi koji su bili bez glasa ili nisu imali način doprijeti do širih masa i da ukažu na svoje probleme, tu se slavilo društveno mreže i vidjelo ih se kao mogućnost da konačno demokracija bude još bolja i da svatko ima priliku reći što ga tišti i što iz različitih razloga nekada prođe ispod radara. U jednom trenutku ispostavilo se da se ta plemenita namjena, koja se vezivala uz početak društvenih mreža, može zloupotrijebiti. Ali ta prvotna ideja je još uvijek tu - da možda netko negdje ima nešto reći i da imamo priliku od nekoga čuti nešto što nismo imali priliku čuti dosad kroz neke druge komunikacijske kanale. Nagaznih mina ima jako puno, ali ne preostaje nam ništa drugo nego samo provjeravati.

Je li vam se neka greška jako urezala u pamćenje?
- Sjećam se da sam neke pravne začkoljice znao nekada krivo shvatiti, odnosno neku fusnotu fusnote sam znao krivo shvatiti i vidjeti nešto čega tamo zapravo nema. Često mi se događalo da mi se neke stvari koje budu plasirane iz Vlade ili nevladine udruge ili pak neke tvrtke, učine kao wow stvar i pomisliš kako se iza toga skriva dobra priča ili afera, a onda te neki pametniji, iskusniji i staloženiji kolega spusti na zemlju i kaže ali ta Vlada ili ta udruga ili ta tvrtka su to napravili i prije par godina i tada skužiš, aha to i nije priča.

Kod Maje Sever u "Sindikalnoj kuhinji" nedavno su gostovali novinari Dora Kršul i Kristian Došen i u razgovoru su izdvojili baš vas kao novinara u televizijskom novinarstvu kojem se dive jer se ne ustručavate pitati političare sve što javnost zanima?
- Moram priznati da mi je ovo velika čast i nemam osjećaj da to zaslužujem. Doru i Kristiana i njihov rad pratim i divim se kako oni prate i obrađuju i kako se predano bave sektorima u kojima su sada već dobrano kod kuće i često ih čitam i znam da su informacije koje objave informacije kojima se može vjerovati. U opisu nam je posla postavljati pitanja. Možda ja to samo radim glasnije od drugih kolega, ne rade moji ostali kolege to ništa drugačije od mene.

Imali ste dosta zanimljivih situacija s bivšom predsjednicom Grabar Kitarović, s predsjednikom Milanovićem, s premijerom Plenkovićem, kako izgledaju vaši susreti s političarima nakon tih incidenata?
- Ne promijeni to odnos, čak sam i s pokojnim Bandićem nakon te presice koju je sazvao zbog mene otišao na teren. Taj odnos između novinara i ljudi o kojima izvještavamo je uvijek ambivalentan i trudim se kombinirati određenu dozu srdačnosti i iskrene pristojnosti i distance istovremeno. Neki od njih to prihvate, nekada bude čupavih situacija, al što bi rekla Scarlett O'Hara - sutra je novi dan.

Postoji li u televizijskom formatu neki oblik emisije u kojem biste se voljeli okušati? Imate li neku neostvarenu želju?
- Nemam neku definiranu i jasnu sliku budućnosti. Imam neke opće, malo šire okvire koji me još intrigiraju i naći neki način da stvari koje su mladima možda nezanimljive ili dosadne, a u svojoj srži to možda nisu, poput politike, naći način da im se to približi i da se nađe novi modus operandi za komunikaciju s novim publikama, a istovremeno ostati vjeran profesionalnim standardima i da se ne ide u trivijalizaciju spojiti neke stvari koje naočigled na prvu nisu spojive, ali može ih se spojiti i da se neke stvari mogu raditi zanimljivo, brzo i dinamično i da ne budu lišene važnog sadržaja.

Koliko je teško prilagoditi ovaj posao u kojem nema fiksnog radnog vremena obiteljskom životu?
- Najveći problem su neke nepredviđene situacije i obaveze, ali nema toga toliko puno da čovjek ne može živjeti nekim uobičajenim životom. Unaprijed se znaju događaji na koje idemo, puno gore je kolegama iz crne kronike jer ne znaju u koje doba i kada će na teren.

Privlače li vas ratni tereni?
- Privlači me to još uvijek, sjećam se kad smo kolega Jerko Bakotin i ja u Novom listu jedno ljeto uzeli godišnji odmor i odradili turu po Bliskom istoku, ušli u Pojas Gaze, intervjuirali ljude iz Hezbollaha. Privlači me to i dalje, ali već jedno duže vrijeme je moj fokus na drugim temama, a neki drugi kolege su jako uspješni u ratnom izvještavanju i ne želim se gurati u njihov teren jer njima to odlično ide.

VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer