Hrvoje me već napisao u knjizi

Dobri duh informativnog programa HTV-a, urednica i novinarka Lamija Alečković mnogima se čini kao stroga žena. No već s prvim osmijehom energična 31-godišnjakinja izvan TV okvira postaje zaigrana zlatokosa djevojčica kakvu je i pamtimo otprije dvadesetak godina kao voditeljicu HTV-ova dječjeg programa.

Da nema samo dobru novinarsku već i pjevačku žicu dokazala je u prvoj sezoni “Zvijezde pjevaju”, pobijedivši u duetu sa Jacquesom Houdekom. Koliko talenta u sebi krije pokazala je i na snimanju ovog editorijala u Maksimiru gdje je unatoč odjeći dostojnoj princeze vješto uhvatila pravu žabu. No žabac se nije pretvorio u princa jer ga Lamija nije imala razloga poljubiti, s obzirom na to da je svojeg princa, pisca Hrvoja Šalkovića, već pronašla prije dvije godine.

Jeste li informativka do srži ili biste dobro plivali i u drugim novinarskim vodama?
– Informativni program je po meni najkreativniji i kao da je stvoren za mene. Svaki dan nova priča, divota. Bilo koja druga redakcija za mene bi bila samo izlet kratka vijeka.

Kako se nosite sa stresom?
– Ma koji stres? I ne primjećujem ga, on je moj stil života! Ponekad mi se čini normalnim da poput svih novinara relativno neuredno živim. Kad odem na godišnji odmor, treba mi neko vrijeme da se snađem bez posla, no da me malo dulje puste da se odmaram ne znam kako bih se vratila.

Zato rad, red i disciplina bez popuštanja!

Jeste li ‘kontrol-frik’?
– U poslu da. U redakciji ovisim o radu velikog broja ljudi, ali uhvatim se da kontroliram i tuđe segmente posla da ne bi bilo nekih propusta. No privatno sam vrlo opuštena, ali neke stvari poput preduga sjedenja na kavama ne podnosim.

Vidite li se jedan dan u ulozi glavne urednice informativnog programa i što biste tad promijenili u odnosu na praksu sadašnje urednice Hloverke Novak-Srzić?
– Takve stvari se ne govore javno jer bi se onda trebale naplatiti. Ali iskreno, od prvog dana u “Zagrebačkoj panorami” nisam lovila karijeru već se stvari odvijaju izvan mojih očekivanja i same od sebe. A ja sam zadovoljna takvim razvojem zbivanja.

Bili ste na specijalizaciji u Americi. Koja su najdragocjenija iskustva?
– Amerika je divna, doslovno sam shvatila što znači proživjeti ‘američki san’ i vratila sam se kući u suzama. U tih devet mjeseci sam se promijenila, odrasla i osamostalila se. Kad si sam u dalekoj zemlji, prošire ti se horizonti i uvjeriš se da ništa nije nemoguće, a to se poslije pozitivno odražava i u poslu. No najdragocjenije je što sam tamo stekla prijateljstva i poznanstva.

Biste li se vratili i živjeli u Americi?
– Da. Pa evo, kad je bila inauguracija Baracka Obame k meni u posjet u Zagreb došla je moja američka cimerica Ana, inače djevojka iz Makedonije. Na televiziji smo zajedno gledale inauguraciju i plakale, a posebice kada je zapjevala Aretha Franklin na čijem smo koncertu i mi bile kada smo bile na specijalizaciji. To dovoljno govori.

Sa deset godna, u ekraniziranoj pripovijetki Dinka Šimunovića “Duga”, glumili ste djevojčicu koja želi protrčati ispod duge da postane dječak. Jeste li ikada poželjeli postati muškarac?
– Usuđujem se reći da je muškarcima u životu jednostavnije. Mislim da živimo u muškom svijetu u kojem se mi žene dobro držimo. Kao mala često sam poželjela postati dečko da mogu s ekipom igrati nogomet, ali danas sam sretna kao žena.

Kako uspijevate povući granicu između brutalne stvarnosti o kojoj često izvještavate i privatnog života?
– Moj novinarski živac jači je od svega pa uspijevam sve profesionalno odraditi, a poslije plačem ako treba. Emotivac sam i saživim se s pričama i ljudima, no u mjeri u kojoj se ne osjeti pristranost, ali kod kuće me zna sustići i slomiti tuga.

Zahvaljujući tati, agronomu Salku Alečkoviću, koji je radio svuda u svijetu, živjeli ste i išli u školu čak i u Indiji i Hondurasu. Kakav je trag ostavilo takvo odrastanje?
– Vrlo rano obišla sam i upoznala cijeli svijet, često mijenjala škole i usavršila engleski jezik. No najvažnije od svega jest to što zahvaljujući životu u tim zemljama ne zazirem od kulturoloških razlika, one za mene jednostavno ne postoje.

Kada ste se prvi put poljubili?
– Bilo je više pokušaja i anegdota. Prva je vezana za Zagreb, a propala je kad me dečko u osnovnoj školi pitao hoću li hodati, a ja sam otrčala pitati mamu smijem li to. Druga simpatija vezana je uz Honduras. Tamo me jedan mali pitao hoću li mu biti cura samo tjedan dana jer tamo je to normalno. Tako da je prvi poljubac došao na red jako kasno, tek pretkraj srednje škole. Što ćete, vrlo sam konzervativna i dugo sam uživala u platonskim ljubavima!

Prije novinarstva studirali ste arhitekturu. Zašto ste odustali od tog studija?
– Do kraja srednje nisam znala ni kako se poljubiti, a kamoli što ću studirati! Bila sam luda za uređenjem interijera i upisala se na arhitekturu. Ali kako sam izuzetno društvena, počela sam više komunicirati s ljudima, a ne sjediti u sobi i crtati.

Jeste li tipična horoskopska Djevica koja ima problema s izražavanjem osjećaja?
– Da. Imam emocionalnu ogradu pogotovo u muško-ženskim odnosima. Dečki naprosto osijede dok ih pustim blizu sebi.

Jeste li zreli za brak?
– Brak je za mene samo institucija. Sebe ne vidim ni u čemu, kuda me život odnese, tamo ću ići.

A da vas ipak imaginarni ‘dragi’ iznenadi i ovaj tren zaprosi, što biste učinili?
– Vjerojatno bih skinula ove štikle s fotografije i pobjegla u šumu!

Jeste li zaljubljivi?
– Jesam! Kad se zaljubim slatka sam, ali kako živim u svojem filmu, ljudi to na meni teško primijete. Uvijek bih intrige zaljubljivanja zadržala u sebi i navečer maštala.

Kakvi ste u vezi?
– Najbolja! Šalim se, normalna sam, ali naravno ovisno od veze do veze. Ako primam ljubav, vraćat ću i dvostruko ako treba. Moja najdulja veza trajala je sedam godina. A najvažnija baza za skladan odnos je odanost.

Navodno odlično kartate belu. Imate li više sreće u kartama ili u ljubavi?
– Recimo da dugo nisam kartala! Ali da, volim belu i društvene igre, a kartati mogu i do jutra. Uspješan recept za pobjedu u beli je odličan partner s kojim igrate.

Što vam je seksi na muškarcima?
– Sportske i vitke noge! Biciklisti imaju najbolje noge. A najljepša tijela imaju odbojkaši i rukometaši.

Čime vas je osvojio vaš dečko, pisac i pustolov Hrvoje Šalković?
– A dobar mi je! Ma odmah smo se u svemu složili!

Hrvoje se umalo dva puta oženio, jeste li mu vi treća sreća?
– A ne znam. Nismo o tome pričali, to ćete morati ipak njega pitati.

I Hrvoje i vi ste ljubitelji putovanja. S kim najradije putujete?
– Pa kažu mi da sam ja drugima najbolji suputnik. No ako ja biram društvo, najviše volim putovati ili s Hrvojem ili s bliskim prijateljima. Hrvoje i ja smo najviše zajedno putovali po Americi.

Koja vam je Hrvojeva knjiga najbolja?
– Sve su dobre na neki način, ali najdraža mi je “Zec na Mjesecu“ jer sam čitajući je imala osjećaj da čitam scenarij. Uvijek se zadivim kako s vrlo malo opisa uspije izraziti snažnu emociju.

Jedinica ste. Jeste li razmaženi?
– Ne. Uvijek sam htjela brata ili sestru pa se valjda nikad nisam opustila i prepustila.

Glas od dvije i pol oktave brusili ste u zboru Zvjezdice. Jeste li željeli biti pjevačica?
– Pjevala sam u Zvjezdicama deset godina i otišla samo zato što sam navršila 18 godina i morala otići. Zdravko Šljivac mi je čak sugerirao da počnem pjevati i vidio me u popu, ali ništa od toga. Neko vrijeme čak sam i sama sanjarila o tome da postanem operna pjevačica, no sve mi je to danas smiješno.

Što je najblesavije što ste ikad napravili?
– Ako je trčanje po Trgu bana Josipa Jelačića, ali u pidžami i bosa blesavo, ima toga dosta! Ali na plaži na Braču rasparala sam luftić i od njega si napravila haljinu i takva hodala uokolo. Tad su se čak i moji prijatelji prestrašili za moje zdravlje.

Čega se bojite?
– Paukova. Nisu mi simpatični. No najviše strahujem od gubitka bliskih ljudi, voljela bih da žive beskonačno.

Kakva ste kuharica?
– Odlična! Kuhanje me opušta, a i veseli ljude oko mene. Pašticada mi je bila izazov i super je ispala. Često se uhvatim noću kako mijesim domaće njoke.

Djed vam je bio postolar, je li on pridonio razvoju vaše opsesije cipelama?
– Svakako je kumovao tome. No još više je utjecao na moju mamu Senadu kojoj je oduvijek radio cipele. Uh, imam preko stotinu pari cipela, a luda sam i za torbicama.

Jeste li ovisnica o Facebooku?
– Nisam ovisna o Facebooku! Kad sam na poslu škicnem na njega da vidim što se zbiva, a budući da mrzim pričati na telefon, Facebook mi služi za sve dogovore s frendicama. Dakle, kad malo bolje razmislim čini se da sam ipak ovisnica.

Jeste li filmofil?
– Veliki! Volim organizirati filmske večeri. A kad idem u kino, nervira me pogledati samo jedan film, moram barem dva, a najbolji za takve, drugima lude pothvate je moj kolega s HTV-a Ilija Jandrić.

Rekli ste da vam je zadatak svaki dan naučiti nešto novo. Što ste danas naučili?
– Da sam u stanju uloviti žabu! A kako dan još nije gotov, a noć je mlada i duga, stignem danas naučiti još štošta!