Ugo Eugenio Prat, kako je bilo njegovo građansko ime, pod kojim je upisan 15. lipnja 1927. u Riminiju, umire u Švicarskoj, gdje je poživio posljednje desetljeće svoga života, 20. kolovoza 1995, dok su po dalmatinskom zaleđu gorjela opustjela srpska sela i zaklanim bivali su preostali starci i poneki jurodivi. Nijedan događaj u njegovom životu, nijedan datum, pa ni ovaj posljednji, nije mogao ostati izvan povijesti i izvan moguće mistifikacije. Nije mogao ostati izvan avanture. Svoju smrt Hugo Pratt posvetio je splitskom crtaču i piscu, svojemu legitimnom nasljedniku Alemu Ćurinu, jedinom koji je Corta Maltesea nakon njega mogao nacrtati. On je, taj Ćurin, trebao crtati novelu "Ljetna oluja", kao posljednji antiherojski avanturistički ep, koji u rano jutru 4. kolovoza 1995. Corta zatječe u Kninu i traje sljedećih trideset dana, ali ta je novela ostala u imaginaciji i u mistifikaciji. Niti Prattovoj, niti Ćurinovoj, nego ovoga njihovog čitatelja i gledatelja, koji bi, kada to ne bi bila sljedeća mistifikacija, te još jedan dug vlastitoj imaginaciji i imaginacijama koje uspijevaju doprijeti do Pratta i Ćurina, napisao novelu o nenacrtanom crtanom romanu Alema Ćurina "Ljetna oluja"…
Ćurin i Pratt imaju mnogo toga zajedničkog. Među ostalim, nisu strip crtači. Dok je Ćurin formalno novinski ilustrator, a zapravo briljantan crtač i crtački istražitelj jungovski shvaćene individualne i kolektivne podsvijesti, Pratt je crtač i akvarelist, koji se u svom radu, uglavnom, bavio svojim životom i putovanjima. Corta, koji je, manje ili više, slučajno nastao, nacrtao je prema vlastitom krajnje idealiziranom liku i figuri, ali tako da je on, Corto, zapravo više sličio Alemu Ćurinu. Hugo Pratt je, naime, imao tu fatalnu sklonost pretilosti, koja ga je, bez obzira na sav njegov dar za avanturu i sklonost mistifikaciji, distancirala ne samo od slike njegova junaka, nego i od duha njegove avanture.
Knjiga "O želji da se bude beskoristan" pomalo je i iznuđena Prattova biografija, nastala u obliku razgovora koje je s njim, u suradnji s Brunom Lagrangeom, vodio kritičar i sveznalac Dominique Petitfaux. Njezino prvo ovdašnje izdanje objavljeno je davno, još prije dvanaest godina, u izdanju beogradskoga Službenog glasnika. Zahvaljujući Borisu Runjiću i prevoditeljici Ursuli Burger dobili smo, eto, i hrvatsku verziju knjige. Čudan neki osjećaj proizašao je iz tog ogromnog zakašnjenja. Naime, o ovoj knjizi najmanje sam dvaput (koliko se sjećam) razgovarao s Alemom Ćurinom. Posljednji put na prijateljskom summitu u Segetu Gornjem, na adresi Ivice 2, i Ćurin je imao ozbiljnih primjedbi na ograničenja Petitfauxove imaginacije. Ja sam mu proturječio, jer da život nije san. Ali život jest san! Alem je umro, birajući, kao i Pratt, inspirativan datum u kalendaru. Bio je 15. prosinca 2020, datum kada su umirali Walt Disney i Vasilij Kandinski. Četvrt stoljeća po Prattovoj smrti.
VEZANI ČLANCI
Knjiga je u Hrvatskoj objavljena na dobrom papiru i u besprijekornom tisku. Ovo je važno zbog crteža i akvarela u njoj. Manje zbog fotografija. Nije to bio Prattov žanr. A još manje zbog teksta, tekst je sam po sebi uzbudljiv, na kakvom god papiru bio. Petitfauxu Hugo Pratt pripovijeda svoj život, ali baš ga pripovijeda, na pratovski način, tako što povremeno pusti mašti na volju, pa nadoživljuje ponešto što je u životu bilo nepotpuno. A zatim, kako ide prema kraju knjige, govori o svome pogledu na svijet, duhovnim i paraduhovnim uvjerenjima itd. Tu će lucidniji čitatelj biti u prilici da otkriva nešto važno i jedinstveno ne samo u stripovskoj povijesti, nego u svim narativnim povijestima našega vijeka: Hugo Pratt nije tek stvorio jednoga strip junaka, nego je i sebe stvorio kao junaka iz stripova. Stvarao je Corta iz sebe samoga, ali je usporedo s tim sebe stvarao iz Corta.
Ali možda je, ipak, najzanimljiviji prvi dio knjige, koji govori o djetinjstvu, odrastanju, Etiopiji, Drugome svjetskom ratu, odlasku u Argentinu, te o svijetu prije Corta Maltesea. Tu Pratt najviše nadomaštava i mistificira, ali to je na određeni način i najistinitiji dio knjige. Fascinantna je, recimo, ta njegova pripovijest o životu pod fašizmom i o posljednjim danima rata u Italiji. Naime, ljudima je, kad govore o tom vremenu i o sebi u tom vremenu, obično najviše stalo do toga da iz cijele priče izađu kao - antifašisti. Ljudi se, i to ne samo naši, trude da naknadno budu partizani. Hugo Pratt postupa drukčije. On o fašizmu govori iz vremena u kojem ga je doživio, bez imalo obaveze da popravlja svoj lik. O ulozi fašističke revolucije u svojoj porodici, Hugo Pratt govori lako i vedro, kao da je riječ o najnormalnijoj stvari na svijetu. I što god da priča o tom radikalno antagoniziranom vremenu, on nastoji reći da je na obje strane imao svoje ljude, da je na obje strane imao prijatelje. Tako stvara iluziju da je obje strane i poznavao. Ali čini i nešto što je ovaj njegov čitatelj prekasno u životu shvatio kao životni imperativ: prijateljstva čuva izvan politike, uvjeren da nijedna ideologija, bila ona najbolja ili najgora na svijetu, nije važnija od prijateljstva.
Ali da, prvi put mi se, čitajući ovo hrvatsko izdanje, učinilo da imaginacija Dominiquea Petitfauxa ne dopire s druge strane. I da, život je san, u kojemu su Alem, Corto i Pratt isto živi.
VIDEO