I bolje da se 2Cellos raziđu, violončelisti ne trebaju glumiti cirkusante

2Cellos održali su u ponedjeljak navečer svoj zadnji koncert u (rasprodanoj) Areni Zagreb u sklopu oproštajne turneje, a Stjepan Hauser upravo je objavio novi solo album "The Player". I drugi dio čelističkog dueta, Luka Šulić ima samostalne projekte, pa nije upitno hoće li samostalnim karijerama imati što pokazati. Vjerojatno i više odvojeno nego zajedno. To vam je otprilike kao i kod Wham; ekstrovertni Hauser uvijek je imao više potencijala i živaca za solo karijeru od introvertnijeg Šulića. No, koja je onda bila privlačnost 2Cellos i zašto prestaju sa zajedničkim radom?

Može se pretpostaviti da je to zbog toga što se dobitna formula uspjeha (odavno) izlizala, a uspjeh koji su postigli sasvim je dovoljan, zapravo ogroman, da se objese zajedničke kopačke, pardon violončela, o klin. Usred svih domaćih priča o inozemnim karijerama 2Cellos su najuspješniji ovdašnji izvozni proizvod dvijetisućitih. Obavezno se mora spomenuti prerano preminulog Miru Vidovića iz zagrebačkog tonskog studija Morris, koji im je dugo godina bio "i mama i tata", doveo ih do potpisa ugovora sa Sonyjem i bio im ne samo čovjek u čijem su studiju snimali nego i menadžer koji je (s guštom) putovao s njima po svijetu.

A 2Cellos doista su se naputovali i odsvirali koncerte u prostorima, dvoranama i po državama o kojima samo čitate u novinama. Njihova inozemna menadžerska potpora tolika je da su zapravo postali strani izvođač čiji su se albumi pojavljivali i u Hrvatskoj preko diskografske kuće Menart. No, cijela inozemna karijera zadnjih je godina i logistički bila ustrojena "vani", u svijetu, što je podatak s kojim se nitko drugi na hrvatskoj estradi ne može pohvaliti. Namjerno kažem estradi, jer usprkos fascinantnom uspjehu, 2Cellos izvedbom karijere oduvijek su bili na rubu kiča, što vjerojatno i jest razlog da se dva sposobna muzičara iz svijeta klasike – koji su predugo glumili cirkusantske figure na pozornicama – odvoje i krenu samostalno.

Taj dojam cirkusa nije nimalo podcjenjivački jer stanovita doza medijskog "cirkusa" potrebna je da bi se postigao uspjeh, pogotovo u ovakvim razmjerima. Slično se dogodilo i Maksimu Mrvici, još jednom domaćem crossover imenu koji zna svoj zanat, pijanistički, ali je kao i 2Cellos shvatio da je veliki svjetski uspjeh preveliki mamac da bi ga se propitkivalo pitanjima poput onoga "je li klasični glazbenik ili virtuoz koji fascinira ljude kič-pristupom klasici?".

Svirati obrade rock i pop hitova u maniru "klasične" glazbe osobno mi ne pričinjava baš nikakvo zadovoljstvo, ne samo od 2Cellos, nego i od cijele lepeze imena koja su se još od sedamdesetih pridružila simfo-rocku i sličnim estetskim "zločinima".

Pogotovo kad se 2Cellos na koncertima znao pridružiti i bubnjar; bio je to takav cušpajz nerazgovijetnog zvuka i krivih tumačenja pjesama AC/DC da sam znao izaći iz dvorane Vatroslava Lisinskog. No, kompromis je urodio uspješnom karijerom, a to se ne ispušta iz ruku.

Od samog početka, s obradom pjesme "Smooth Criminal" Michaela Jacksona koja je na YouTubeu imala nekoliko stotina tisuća pregleda 2011. i pojavljivanja 2Cellos u Dnevniku HTV-a, sve je krenulo meteorskom brzinom, pa je došao i poziv Eltona Johna da mu se pridruže na turneji. 2Cellos startali su ekspresno i nisu se zaustavili do kraja, izdržavši svih tih godina fanatične izljeve obožavanja svjetske publike po poznatim središtima moći zapadnog svijeta i živopisnim lokacijama Dalekog istoka na koje mi, obični smrtnici, putujemo u turističkim aranžmanima. Pridružile su se velike zarade i luksuzni hoteli, sve ono što ide pod ruku sa statusom ozbiljnih zvijezda.

No, provincijalni kakvi jesmo, trebao nam je Elton John da bi 2Cellos tek uspjehom "izvana" postali glavna i stalna meta domaćih medija. Sjećam se njihove prve konferencije za novinare u zagrebačkom Pepermintu, organizirane zbog potpisa ugovora sa Sonyjem, kad se tamo pojavio samo mali broj novinara, a nakon "objave" Eltona Johna svi su pohrlili k njima. Od tada do danas u desetak godina odradili su mnogo turneja, ozbiljno se proveselili i zaradili, ali sigurno je i Stjepanu Hauseru vjerojatno jasno da može više od toga nego da na koncertima drži gudalo violončela u zubima kao u Areni Zagreb u ponedjeljak navečer.

Takva navala adrenalina nije sama po sebi loša, dapače, čovjeku godi uspjeh. No, znao je Hauser potpisati i zanimljive projekte, jer čovjek jest odličan svirač, te objaviti "The Player" kako mu se zove novi solo album. Nakon što je Damir Urban s njim snimio čelistički album "Urban & Hauser" 2011. isto je napravio i i Oliver Dragojević i postigao dostojanstven pogodak. Bez obzira na medijski razglašeno gostovanje 2Cellos na koncertima Eltona Johna, sam Hauser govorio mi je tada u intervjuu kako mu je suradnja s Dragojevićem bila ostvarenje davnih snova. U tekstu na ovitku CD-a tada sam napisao: "Koliko ste puta pomislili kako bi bilo dobro čuti samo 'očišćeni' glas omiljenog pjevača, sa svega nekoliko instrumenata oko njega?" Album Olivera i Hausera "Noć nek' tiho svira" bio je baš to, put Olivera prema izdanju asketskog minimuma, u kojem su poznati glas pratili samo Hauserovo violončelo i Oliverov klavir.

Kad sam 2016. u Zagrebu imao intervju sa Zuccherom – navečer je gostovao na koncertu 2Cellos na Tomislavcu – rekao mi je: "Prvi put gostovao sam na njihovu drugom albumu 'In2ition'. Pjevao sam pjesmu 'The Book Of Love' na talijanskom, napisao sam riječi pjesme, to nam je bila prva suradnja. Bio sam iznenađen, oni mogu svirati sve sa samo dva instrumenta. Jako su suvremeni, sviraju čela na zanimljiv način, zvuče prilično rokerski i ritmični su pa nam je bilo zanimljivo."

No, ako već masovnu publiku zanima violončelo kao instrument, iako sumnjam, na domaćem terenu imaju još nekoliko figura koje mogu provjeriti. Možda se trebao pojaviti još jedan violončelist, Matej Milošev, da prvim samostalnim albumom "U prolazu" pokaže da se violončelo može koristiti i drukčije nego kod 2Cellos. Iako nemaju baš ništa zajedničkoga, glavni instrument jednostavno zove na usporedbu, jer je medijska dominacija dvojca usput "zatrovala" sve vezano uz violončelo. Tu je, naravno, i Stanislav Kovačić, sjajan violončelist i godinama suradnik mnogih domaćih imena koji je nedavno s prijateljima i kolegama predstavio album "Punk Cabaret" na sceni ZKM-a. To bi se na off Broadwayu ili londonskom West Endu zvalo događajem dana. Pa ako volite violončelo, poslušajte i njih.

VIDEO: Kako je izgledalo posljednjih 12 dana nakon smrti kraljice Elizabete II.