"I nakon svih hitova u meni je još autorske nesigurnosti"

Popularnom sarajevskom glazbeniku Hariju Varešanoviću ljubav prema glazbi od malih je nogu razvio djed. Čuveni sevdalija svirao je violinu i pjevao sevdalinke, a unuk mu se istaknuo već na prvim školskim nastupima. Sa samo deset godina Hari se na pozornici osjećao kao doma.

– Tata je za glazbu često govorio: “Daj pusti tu budalaštinu, uči, primi se škole. Knjiga je najvažnija, a to što pjevaš baš i nije važno”. On je u tome vidio nesigurnu profesiju, a mami se svidjelo. Lopta i gitara u to su mi vrijeme bili najvažniji – prisjeća se Varešanović.

Estradnu karijeru započeo je krajem 70-ih u sarajevskoj grupi Ambasadori, a nastavio je u grupi Zov. Kao frontmen grupe postiže veliki uspjeh pjesmom “Golubica”, u kojoj je objedinio elemente popa i rocka s elementima tradicionalnog bosanskog folklora. Roditelji su, govori, pratili njegovu karijeru, ali nikad nisu sjedili u prvom redu, pljeskali i govorili “evo nam djeteta”. Stidno bi, priča, sve to gledali, a onda i ponavljali: “Ajde ne diži puno glave”.

– Bilo je to vrijeme u kojemu se nametala skromnost, a taj rock je bio neki mali bunt svih nas da se dokažemo, izvučemo glavu iz pijeska i kažemo – mogu više i bolje – govori.

Indexi i kasnije Bijelo dugme sedamdesetih su godina bili vrh sarajevske i jugoslavenske scene. Novim klincima tako nedostižni.

– Da mi je biti među njima. Najbolji su od najboljih, a nama samo san – maštao je tada.

Da je vrijedilo ići tim putem, shvatio je kad su novi sarajevski bendovi na Koševu nastupili na zajedničkom koncertu i dupkom ispunili stadion. Tada je osjetio da i on može biti dio te sarajevske pop škole. Prvo stvarni, a onda i važan dio.

– Crvena jabuka, Plavi orkestar, Merlin, mi, Valentino. Bili smo druga generacija sarajevske pop škole, neki drugi val od ‘85. do ‘92. – govori.

Iako su tada i Zagreb i Sarajevo i Beograd ludovali za njihovim baladama, Hari kaže kako nikad nije bio dio šminkerske scene.

– Nisam išao u Saloon, niti stajao pred Kavkazom. U to sam vrijeme stalno bio kod Trulog u studiju. Nisam u glazbu ušao da bih živio pomodno, izlazio, šetao u novoj jakni, već je glazba bila moj život – kaže.

Nakon što su objavili prvi album, uslijedili su i prvi veliki koncerti. A nakon trećeg, “Ja te volim najviše na svijetu”, izbili su na sam vrh. Na njemu je uz “Javi se” i pjesma “Sedamnaest ti je godina” koju su snimili s Tatjanom Matejaš Tajči. S lakoćom su tada punili najveće prostore; sarajevsku Zetru, veliku dvoranu zagrebačkog Doma sportova, beogradski Sava centar.

– U to doba u našoj branši dobili smo sve. Prebacili smo sve rekorde prodanih ploča, najsjajnijih nagrada, Oscara popularnosti, dijamantnih tiraža – prisjeća se.

I priznaje da mu je slava tada lupila u glavu. Izlazio je na svim naslovnim stranicama, sve djevojke, pjevačice, voditeljice... trčale su za njim. Danas se tome smije. S pedeset na to razdoblje gleda drukčije pa se ispravlja.

– Možda i nisu trčale, možda sam samo mogao lakše ostvariti komunikaciju. U tim si je godinama lako umisliti da si svemoguć, a u pedesetima budeš nesigurniji, realniji, sporiji – govori.

Albume su prodavali u 500 tisuća primjeraka, ali to je, ističe, bilo doba kad je vinil bio jedini medij za slušanje glazbe.

– Pojavom CD-a svačije su tiraže izgubile po jednu nulu. Diskografija je danas mrtvac sa svim zakovanim čavlima u sanduku, a tiraže ne postoje. Danas je to virtualna branša i žao mi je zbog toga – govori.

Ne voli komentirati vrijeme u kojemu živimo, smatra da i ono ima draži. I današnja mladost, kaže, u nečemu uživa. Ljuti se na informativne emisije, zamjera zatrpanost nekim novim vrijednostima za koje, smatra, nema pravo reći “to nisu vrijednosti”.

– Uvijek je bilo vijesti o silovanjima, ubojstvima, svijet se nije promijenio. Ali nikad se nije toliko stavljao naglasak na negativno niti se, kao sada, izgubio edukacijski dio u medijima. Naglasak je na negativnim vijestima i to mi se ne sviđa – kaže. I danas je, govori, redovito pred publikom. Svako malo je na nekom velikom koncertu, u areni, na stadionu, Trgu i dobro su mu poznate reakcije na njegove pjesme. “Strah me da te volim”, “Javi se”... balade su koje pjevaju sve generacije.

– Prenosi se s roditelja na djecu. Romantična je to glazba, dira mlade od 17 kao i one od 50 godina. A najviše mene. Cijeli život pokreće me ljubav prema glazbi. Dok pjevam, adrenalin vlada mnome – kaže.

I iako bi mnogi, nakon 11 studijskih i deset kompilacijskih albuma rekli da više nema bojazni hoće li mu i nova pjesma biti hit, Hari Varešanović nije među njima. Ni nakon nekoliko desetljeća na estradi stvaranje pjesama nije prešlo u rutinu.

– Uvijek strepim kako će publika prihvatiti novu pjesmu. Nikad nitko nije došao do tog stupnja sigurnosti da kaže – “Da, ova će pjesma biti slušana, poznata, popularna”. Još uvijek ta autorska, umjetnička nesigurnost vlada u svima nama. Nema veze što se svi mi godinama time bavimo. Prvog dana ožujka u zagrebačkoj će Ciboni nastupiti s kolegom Harisom Džinovićem. Iako različitih glazbenih žanrova, snimili su duet “Ja ne pijem”.

1970. Prvi put na bini

 – Od šeste godine, kad je obitelj otkrila moj talenat, uslijedili su prvi nastupi po dječjim rođendanima, obiteljskim sijelima, sjedeljkama, dernecima. Za sve praznike nastupao sam na školskim priredbama i ufurao se da sam odličan u zabavljanju ljudi, rođen za scenu. S pjesmom “Dubrovačkih trubadura” prvi put sam se 1970. godine popeo na pozornicu Doma kulture. Imao sam devet godina, a oko mene hrpa vršnjaka. Kao u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell?”. Od tada sam stalno na pozornici, no taj nastup pamtim. U svojoj sam glavi bio popularniji nego sad. silno sretan.

1986. Hari Mata Hari

– Osnovao sam grupu “Hari Mata Hari” i krenuo u pohod na jugoslavenske top ljestvice, što je uspjelo zahvaljujući prije svega romantičnim ljubavnim baladama. Uslijedile su milijunske tiraže ploča i ogromna popularnost u bivšoj Jugi. Nadasve kvalitetne pjesme obilježile su vrijeme kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina, kad je bend bio na samom vrhu domaće zabavne i pop glazbe. “Ja te volim najviše na svijetu”, “Strah me da te volim”, “Javi se” samo se neke od balada koje smo izvodili u prepunjenim dvoranama, a ploče su se prodavale u tiražama od pola milijuna primjeraka.

1990. Vrhunac karijere

– Albumom “Ja te volim najviše na svijetu” izbili smo u sam vrh ondašnjih pop grupa. Nakon toga je uslijedila turneja po Jugoslaviji, u sklopu koje smo održali 250 koncerata. Sa sljedećim albumom “Strah me da te volim” probili smo sve diskografske barijere, granice popularnosti, a ja osobno to sam razdoblje doživio kao osvajanje neke svoje životne Himalaje. Promovirali smo ga u svibnju s dva koncerta u beogradskom Sava centru. Na drugom koncertu pojavila se i američka pjevačica La Toya Jackson, sestra pokojnog kralja popa Michaela Jacksona.

2006. Eurosong i Lejla

Pjesma je to koja je nadmašila moja očekivanja. Ljudi oko mene vjerovali su u nju, a ja sam bio u fazi skeptičnosti. Činilo mi se da nema smisla u 46. godini, pod stare dane, ići na Eurosong. Već sam imao veliku karijeru iza sebe, reklo se sve što se moglo reći. Mnogi su govorili: “Što će ti to, sve si napravio, imaš sjajnu karijeru, što će ti rizik te borbe s nekim mlađima, pa da izgubiš?”. Hvala Bogu nisam izgubio nego zablistao. Iako nismo pobijedili, “Lejla” je ostavila pobjednički utisak. Cijela regija osjećala me kao svojega bez obzira na to što je svaka zemlja imala svog predstavnika na tom natjecanju. Na neki način sam u toj estetici ujedinio regiju.