Očito volimo i trebaju nam velike i emocionalne geste, pokazali su to doček srebrnih nogometaša sa Svjetskog prvenstva i ispraćaj zlatnog Olivera Dragojevića. Dapače, platinastog, ili što sve već nije osvojio tijekom 50-godišnje karijere.
Svi oni strani turisti koji nisu mogli vjerovati što im se to ustvari događa u srcu turističke sezone, na društvenim su mrežama dijelili najbolje fotografije ljetne sezone, fascinantne masovke i postove s porukama “ovi ljudi imaju najveće srce na svijetu”.
Kamo sreće da je tako, jer, kao što sam pisao i o dočeku nogometaša, upravo je ta masa ljudi koja ih je dočekala, a Olivera ispratila – ne samo u Splitu nego cijelim putem do Korčule – ona tiha većina koja se pojavi u ovakvim trenucima, besplatno dala obol spram kakvog i programirani dočeci Nove godine na newyorškom Times Squareu djeluju kao unaprijed smišljena, što i jesu, virtualna i namještena dosjetka trulog kapitalizma spram dalmatinske osjećajnosti.
Emocionalno pražnjenje
No, ima jedna važna sitnica; dok se nove godine, kao što znamo, čekaju svake godine, ovakve stvari događaju se previše rijetko da bi mogli biti konstanta i ključ za emocionalno pražnjenje nacije. Jer, niti su česti ovakvi sportski uspjesi, a još su rjeđi ljudi poput Olivera koji mogu generirati ovakav opći konsenzus, okupljanje i skidanje “kapa do poda”, pa smo se sad našli u gabuli.
Trebat će, naime, pričekati do nekog sličnog povoda koji će biti usporediv s ovim slikama koje su obišle svijet.
Kamo sreće da osim BDP-a mjerimo i “faktor sreće”, pa da smo pri vrhu svjetske ljestvice kao Finci, jer čini se da imamo neke predispozicije za to, barem tako kažu stranci? I kamo sreće da oni bolje vide izdaleka.
>> Oliver Dragojević
Sve skupa na Oliverovu ispraćaju prije se činilo kao emocionalni ventil ljudima koji su iskazivali poštovanje prema čovjeku koji ih je osvojio, a nikada ne bi izašli na ulice u tolikom broju za bilo kakve prosvjede.
Kako smo nedavno vidjeli, čak niti proteste zbog prevelike cijene benzina koji je uz telefonske impulse valjda svima najmanji mogući zajednički nazivnik opstanka u današnjem svijetu.
Jer, bez svega se može, ali bez benzina i impulsa teško. Upravo su zato ovi impulsi masovnog okupljanja ljudi kakve smo dobili zadnjih tjedana, usred ljeta i po nesnosnim vrućinama – bez obzira na to radi li se o “praznom” ljetnom Zagrebu ili turistima nakrcanom Splitu – važni jer su bili, opet treba ponoviti, besplatni, neprogramirani i iskreni taman koliko i Oliverova pjesmarica.
I kao puno puta do sada pokazalo se da su najbolje stvari najjeftinije i da nema tog novca za koji ih netko može kupiti ili ljude “potkupiti”. Oliver ih je, dakako, zaslužio i zadužio minulim radom, a kao što sam pisao i o dočeku nogometaša, kapa dolje išla je prije svega tisućama ljudi koji su u svemu tome sudjelovali, besplatno i sa srcem.
Političko vodstvo “ušlepalo” se u sve to, jer u sezoni “kiselih krastavaca” nitko nije niti primijetio kakve su nam promjene potiho uvalili: u Zagrebu smo dobili drastično skuplji parking i smjenu Nataše Rajković u zagrebačkom Studentskom centru.
Sve ćemo mi to skupo platiti, zbog čega ovakvi izljevi nepatvorene emocionalnosti djeluju još nevinije. No, mora se priznati, Dalmatinci – i oni “dalmatinskog podrijetla” kako je to, tko zna zašto, formulirala Kolinda Grabar-Kitarović – puno su se bolje organizirali nego mi u Zagrebu na dočeku nogometaša.
Pa je osigurani kordon za prolazak kolone s Oliverovim lijesom splitskom rivom omogućio da sve ide po planu, mada je i Oliverov odlazak i sve skupa bio sve samo ne planirano.
Kozmički Dalmatinac
Od novosmišljenog Dana nacionalne sućuti, brodova Hrvatske ratne mornarice, Olivera kao počasnog građanina Splitsko-dalmatinske županije i Vele Luke, pa sve do ideje da se pelješki most nazove upravo po njemu, ostavio je ne samo trag u beskraju nego i sasvim opipljiv trag u svom kraju.
Mada mu kraja zapravo i nema, jer upravo je Dragojević bio ne samo “kozmički Dalmatinac” – i to u ranoj fazi karijere kad ga je tako prozvao Dražen Vrdoljak još 1977. – već i puno više od toga.
Pa je nezgodno pitanje što smo mi u Zagrebu dobili ili napravili za Arsena Dedića ili Boška Petrovića, dvojicu velikana kulturne scene koji još uvijek nemaju niti svoju klupu u parku, a kamoli ulicu, trg ili glazbenu školu, zašto ne i zagrebačku Muzičku akademiju?
Čini mi se da ni Jadrolinijin brod još nije dobio ime po Arsenu? Pitanje je koliko bi Oliver – kao nadasve neformalan i normalan čovjek koji nije robovao protokolima, ali i nenormalno dobar glazbenik i pjevač – uživao u svemu tome, a i pitanje je i koliko bi svojeglavi Arsen i Boško uopće htjeli da im se odužimo na takav način.
No, stara je istina da se sprovodi i ispračaji rade i zbog onih koji ostaju, pa to nešto govori o nama. Baš zbog toga treba nazvati Pelješki most po Oliveru, po Arsenu zagrebačku Muzičku akademiju, a po Bošku Europski trg, ako je to njima uopće bitno.
U svakom slučaju, ma gdje bili, njih trojica sada imaju najbolji zajednički bend koji možete zamisliti i sasvim sigurno se jako dobro slažu.
>> Pogledajte i video 'Veličanstven oproštaj od Olivera Dragojevića'
Čemu ova jeftina politizacija...članak naoko govori o Oliverovom ispraćaju /ispraĆaju/ ,a onda paf: pojaviše se Arsen i Boško....Jadni oni nemaju ni klupicu...pa koliko je drugih pokojnih umjetnika isto zapostavljeno..ali oni su Hrvati..pa nisu važni...