Kad je davne 1968. godine imao svoj debi na Zagrebačkom festivalu, od treme su mu se tresla koljena. Upravo tada dobio je prvi veliki i spontani pljesak. Kaže da se osjećao kao na sedmom nebu.
– Mislio sam da će me odnijeti veliki val sreće. A isto takvo uzbuđenje osjetio sam i dvije godine kasnije, na festivalu šansone u Ateni. Pljeskalo je 70 tisuća ljudi, a ja sam mislio da ću poletjeti – prisjetio se početaka Ibrica Jusić, koji je jučer u zagrebačkom kazalištu Gavella obilježio 45 godina profesionalnog bavljenja glazbom.
Desetljećima je zaštitni znak Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima je redovito bio domaćin ponoćnih koncerata na skalinama. Izvodio je i samostalne gitarističke recitale u Kneževu dvoru. Prvi album objavio je 1975. godine, a prekretnica u radu bio je prvi simfonijski album “Ibrica” (1981.), za koji je aranžmane radio njegov stariji brat, maestro Đelo Jusić. Za Ibricu je napisao antologijske pjesme kao što su “Šalom Sarah”, “U svakom slučaju te volim”, “Na Stradunu”...
– Čini mi se da je “Mačka” pjesma koja je kao moj neki križ. Ima puno pjesama koje su i bolje i jače, no “Mačka” je poput moga osobnog znaka prepoznavanja – govori.
Kad mu je Dubrovnik postao pretijesan, uputio se put Zagreba. Svoj prvi angažman dobio je u ondašnjem kabareu “Jazavac”. Glumice Inge Appelt i Božidarka Frajt uzele su ga za ruku i odvele pokojnom Dragi Bahunu i Fadilu Hadžiću.
– U kabareu su svaka dva tjedna mijenjali pjevača, a ja sam se tamo zadržao tri godine; sve do prvog nastupa na Zagrebačkom festivalu – govori.
Ne sviđa mu se što se vremena mijenjaju nagore i bio bi sretan kad bi povjerenje i poštenje ponovno bili među prvima na listi prioriteta.
– Više nema poštovanja niti obzira, a sustav vrijednosti je okrenut. Na vrijeme sam shvatio da nitko nije vrijedan mojih živaca. Sam sebi sam i producent i menadžer i ne želim se uzrujavati ni zbog koga. Na kraju, političari ipak prolaze, a ja ostajem – veli.
Ne sviđa mu se ovo materijalno društvo u kojemu o duhovnosti nitko ne razmišlja. Kaže kako se to osjeća u glazbi, kazalištu, ali i druženju.
– Kad bih imao puno novca, svakom bih poklonio psa. Ljudi su zaboravili što znači biti u prirodi. Svi se uvlače u zadimljene prostorije, s posla dođu nervozni, frustrirani, a sve što ne mogu reći šefu, kažu partneru. Kad imaš psa, uzmeš ga, šetaš, smiriš se i onda doma sve štima – govori Ibrica.
Važan duel na pozornici s Vanjom Drachom
Ljubav prema kazalištu
- S Paolom Magellijem sam 1994. radio “Veliku magiju” koja je te godine bila predstava godine. Za nju sam radio glazbu i glumio. Imati duel s pokojnim Vanjom Drachom od pet-šest minuta na pozornici bilo mi je jako važno i prije svega velika čast. Igrao sam i s Anjom Šovagović. Pokojni Fabijan mi je nakon predstave došao i rekao: 'Ako moja Anja bude pjevala kao što si ti večeras odglumio, neće joj biti biti kraja.' To mi je bio jedan od ljepših komplimenata.
1965. Prvi put na skalinama
- Godina je to kad sam prvi put s gitarom sjeo na skaline. Još kao dijete dosta sam nastupao u dubrovačkom kazalištu. Sa 10-12 godina igrao sam u “Šegrtu Hlapiću”, “Kekecu”, nastupao sa simfonijskim orkestrom, imao glavne uloge u operetama. Već tada znao sam da je moje mjesto na pozornici, da je to sudbinski određeno. Prošao sam sve pozornice, od Dubrovačkih ljetnih igara do onih velikih, svjetskih. Poslije svih tih godina iza sebe doista mogu reći da sam sretan jer cijeli život radim ono što volim, a od toga i pristojno živim.
1968. Zagrebački festival
Pero Gotovac i pokojni Zvonimir Golub povjerili su mi pjesmu “Celuloidni pajac” i na toj smo večeri šansona pomeli konkurenciju. Ivica Percl pjevao je “Starog Pjera” i dobio prvu nagradu žirija, a ja prvu nagradu publike. Gotovac je 1994. godine napisao vrlo osebujan popratni tekst “Nakon trideset godina” za jubilarno izdanje “Retrospektive” Ibrice Jusića: “Šansonijer Ibrica Jusić, čarobnjak pjevanog stiha, danas već iskustvom sazreli umjetnik ispečena estradnog zanata, ispunio je trideset godina svojega burnog puta po daskama scena širom svijeta. Gdje je trenutačno? Opet negdje luta!”
1970. Pariški život
- Uoči Hrvatskog proljeća otišao sam u Francusku, gdje sam ostao pet godina. 1980. ponovno sam otišao tamo, na poziv njihova poznatog producenta Jacquesa Chancela, koji je radio izravan prijenos iz Dubrovnika za kultnu emisiju “Le grand de chiacchiere”. Nakon toga sjeo je na skaline i slušao me. Nije prošlo ni deset dana, dobio sam poziv za božićni nastup, na Badnju večer u Parizu, u njegovoj emisiji. Otišao sam samo zbog toga, a ostao devet godina. Još tri-četiri puta nastupao sam u njegovim emisijama, čime se jako ponosim. Jer neke od najvećih francuskih zvijezda nisu mogle doći u foaje, a kamoli u njegovu emisiju. Govorio je da imamo najljepše ljude na svijetu, zdravu mladost kakvu nigdje drugdje nije vidio.
2003. Amanet i duhovnost
- U izdanju Dancing Beara izlazi “Amanet”. To je hommage duhovnoj domovini i zemlji mojih roditelja Bosni i Hercegovini. U novim, modernim aranžmanima snimio sam čitav niz najljepših bosanskih sevdalinki. Duhovnost mi je bitna, materijalno sam odavno stavio kao posljedicu duhovnog. Danas je obrnuto, svi misle na materijalno, a duha nema nigdje.