Ida Prester sasvim iskreno 6 mjeseci nakon povratka iz Srbije: 'Voljeli bismo to izbjeći, koliko god možemo'

za Ide Prester je, kao i iza mnogih od nas, izazovna godina u kojoj se trebalo naviknuti na mnoga nova pravila. Ipak, to je nije zaustavilo u planovima, a jedva čeka i da se sve normalizira pa da nekamo otputuje.

“Minuta”, “Dodir”, “Kvar”, “Luda”...sve su to pjesme koje ste objavili ove godine. Odakle toliki glazbeni zalet u doba kada nas je pandemija sve bacila na noge?

Uh, meni je ova godina bila baš teška, vjerujem da to vrijedi za većinu ljudi na planetu, sve nas je na neki način dotaklo. Neki su i izgubili nekog bliskog, drugi su se zamrznuli i čekaju što će biti. S poslovne strane – svi projekti su mi stali, živim od publike, bilo kao voditeljica ili glazbenica. Ovo mi je prvo ljeto u proteklih 20 godina bez nastupa, festivala, raznih evenata. Izgubiš osjećaj vrijednosti, sve što znam raditi u “novom normalnom” je bespotrebno. Kako ne bih klonula duhom, mogu se boriti jedino radom. Stvarala sam nove pjesme, snimala u studiju, smišljala spotove, lomila kičmu u njima... kao da nema sutra. To je bila moja terapija. Osim toga, ova apokaliptična situacija jako je inspirativna za sve koji se bave kreativnim radom. Psihički usponi i padovi, krize i pucanja veza, čežnja za zabranjenim dodirom. Sve sam to vidjela oko sebe, a nešto od toga i sama proživjela. Sve te pjesme moja su refleksija na temu jedne čudne točke u vremenu kad se sve (barem nakratko) promijenilo.

I prije je bilo izazovnih vremena, a sada smo uvjereni da su došla još izazovnija. Čemu vas je ovo razdoblje poučilo kad je riječ o življenju i preživljavanju?

Naučila sam da svatko na svoj način reagira na loše i nepoznato. Puno mojih kolega odustalo je svega. Prepustili su se nihilizmu i apatiji, ne da im se ništa, ne vide više smisao. Apsolutno to razumijem. Ali ja sam tvrdoglava i ne predajem se. Mislim da je ključ skromnost. Ne treba nam puno da bismo živjeli kvalitetnim životom. Nije idealno, ali moramo biti fleksibilni, dočekati se na noge nakon krošea. Naučiti novi jezik, toliko toga ima.

Zanimljiva je vaša suradnja s Pocket Palmom. Kako je došlo do toga?

Upoznala sam Anju na jednom snimanju i odmah smo shvatile da smo na istoj valnoj duljini. Anja i Luka jako su pametni i naslušani mladi ljudi kojima je velika strast synth pop, baš kao i meni. Uvijek se zajedno tome smijemo, imaju nostalgiju prema glazbenom razdoblju 80-ih, a rođeni su godinama nakon toga. Pitam ih odakle klincima ta ljubav prema nedoživljenoj epohi? Saznala sam da postoji ozbiljna struja među novom generacijom milenijalaca koja jako voli retro electropop zvuk. Možda je to i zbog novih serija poput “Stranger things”. Uglavnom, jako smo dobar spoj. Ja uvijek imam ideje i onda tražim nekog tko će ih produkcijski uobličiti. Savršeno se razumijemo.

Čime se bavite sad kada nema svirki, a eventi se uglavnom odvijaju online?

Iako nema svirki, ne znači da nema glazbe. Radimo koliko god možemo i spremamo se za bolja vremena. Upravo je izašla akustična verzija mog zadnjeg singla “Luda” (Drop of comfort session), a oni eventi koji su se prebacili online također trebaju voditelje. Upravo je završila online glazbena konferencija Makk koju sam moderirala. Bio je i niz online dodjela nagrada - marketinške nagrade Balcannes, Kaktus, Effie. Klijenti su se vratili, u ovom mi je trenutku raspored jako gust. Ali spremna sam na sve, tko zna kakva zima dolazi.

Pala je odluka da se nakon šest godina života u Beogradu sa suprugom i sinovima preselite u Zagreb. Koliko dugo ste tu? Je li postojalo neko posebno razdoblje prilagodbe?

Tu smo od ljeta. Ma kakva prilagodba, ja sam u zadnjih sedam godina bila više na autocesti E75, nego kući. Uostalom, ja sam tu doma, kao da nisam ni otišla. Najveća promjena je za klince, koji su sad u Zagrebu krenuli u školu i vrtić. Promijenili su sredinu, ali vidim da to ne doživljavaju traumatično, odmah su se uklopili s novim društvom i didom i bakom koje motaju oko malog prsta.

Što vam nedostaje iz Beograda i zašto?

Najviše mi nedostaju prijatelji. Tamo imam jako bliske ljude koji su mi kao obitelj. Ali odlučili smo da nam je baza sada u Zagrebu i uživamo u njemu. Drukčije je, puno mirnije, ali u ovoj nam fazi upravo to odgovara. Moj suprug kaže da je Zagreb drukčiji grad od njegova rodnog grada. Sve je finije, mirnije, usporenije. Naviknut će se. Ionako smo svako malo i u Beogradu.

Kako to sve podnose Roko i Rio? Kako im je ovdje? Nedostaje li im Beograd?

Ma njima je genijalno. Idu u predivnu školu i vrtić, nisam mogla zamisliti bolje okruženje. Nedostaju im prijatelji iz starog vrtića, naravno, cijelo djetinjstvo odrastaju uz Bogija, Daču, Petra i Đoleta, divne su to zajedničke uspomene. Ali prihvatili su da je sad to tako i ne pitaju previše. Našli su nove prijatelje, Svena, Viga i Maksa, druže se, smiju se, vesele se svakom novom danu. Svakih mjesec-dva za vikend ih vozimo u Beograd, tada su sastanci sa starim društvom jako emotivni, uz duge zagrljaje. Ma klinci su čudo, možemo puno naučiti od njih.

Čega se najviše bojite kad je riječ o njihovu odrastanju u pandemijskom vremenu?

Online škola je noćna mora svakog roditelja. Voljeli bismo to izbjeći koliko god možemo. Zasad smo uspjeli, ali spremni smo na to da se može dogoditi bilo kad. Jako su mali, to druženje s frendovima iz razreda je neprocjenjivo, puno važnije od samog gradiva. Učiteljice su predivne, stvarno ih odgajaju i trude se da izrastu u drage, fine i empatične ljude. Ne bismo voljeli da budu uskraćeni u školovanju na taj način. Sve ostalo njima je normalno. Roko me nekidan pitao zašto on nema masku i tražio da mu je kupim. Njemu je to cool, to je jedina stvarnost koju on poznaje i ništa mu to nije odbojno ni mrsko. Prilagodljivi su oni jako, ne brinem se oko toga puno. 

Poznajete li nekoga tko je obolio od COVID-a? Kakvo je vaše iskustvo sa zdravstvenim sustavom, otkako je povećan broj oboljelih?

Puno mojih prijatelja je preboljelo COVID, ali na sreću nitko nije bio hospitaliziran. Svi su bili na kućnom liječenju i prošli bez većih posljedica. Tako da ne znam ništa konkretnije, mora da je trenutno ogroman stres u bolnicama. Siroti ljudi koji rade u zdravstvu ove godine, stvarno im se kao društvo moramo odužiti kad ovo sve prođe.

Ovog ljeta u Srbiji su su posebno odjeknule demonstracije, unatoč epidemiološkim mjerama. Policija je koristila suzavac, bilo je i dosta ozljeđenih, a regijom su kružile snimke policijske brutalnosti. Kako gledate na cijeli niz demonstracija u Srbiji unazad nekoliko godina, uzevši u obzir i prosvjed organiziran od strane udruženja "1 od 5 miliona" ?

Grozno je to bilo razdoblje. Brinula sam za puno mojih prijatelja koji su bili na prosvjedu, mi smo tad već bili u Hrvatskoj. Prosvjed je u svojoj ideji bio sasvim legitiman, građani su bili željni promjena i to su javno izrazili u javnom prostoru. Međutim već drugi dan se počeo gubiti fokus, ubačeno je dosta nacionalističkih ekstremista koji su "kidnapirali" proteste i odvukli ih na neku sasvim novu nasilničku razinu. Spontano ili ne, napravio se cijeli čušpajz raznih glasova, ideologija.. Jedni hoće smijeniti Vučića, drugi hoće vratiti Kosovo, treći nose pravoslavne ikone.. Više se nitko nije mogao snaći u toj kakofoniji, policijski odgovor bio je brutalan, pa je puno pristojnih ljudi koji nisu željeli nasilje odustalo od daljnjeg izlaženja na ulice. To je standardni scenarij.

Vjerujemo da se posebna nelagoda proširila tada i da ste kao stanovnica Srbije strepili hoće li doći do možebitnog kolapsa vlasti i sustava. Mislite li da su demonstracije urodile ičemu?

Teško je reći. Imale bi smisla samo da demonstranti imaju konkretan zahtjev, neki konsenzus većine okupljenih. Toga nema. To je jedna sasvim heterogena skupina ljudi, nemaju svog predstavnika koji bi predstavljao opoziciju. Dok se ne pojavi ta osoba koja bi povela promjene, ili bar jasna agenda, prosvjedi će biti slabog dosega.

Brine li vas na neki određeni način situacija u Hrvatskoj ili smatrate da je drugačija, da ne kažem, sigurnija i stabilnija?

U ovim vremenima nema sigurne i stabilne situacije nigdje na svijetu. Svi su gledali u Ameriku kao uzor demokracije, pa sad vidimo kako to tamo izgleda. Stresno je vrijeme, sve je moguće svugdje, pa ni mi nismo iznimka. No mala smo zemlja, ljudi ovdje nisu skloni velikim promjenama i društvenim turbulencijama. Ne očekujem tektonske pomake u našem dvorištu, iznenadilo bi me.

 Spremate li se za Božić i doček 2021.? Kako bi to moglo izgledati s obzirom na uvjete?

Izgleda vrlo tiho i skromno. Mislim da u ovoj situaciji nitko ne sanja glamur i toalete. Skupit će se nas par obitelji s kojima se i inače družimo i proslaviti zajedno, tako je najpraktičnije dok djeca kolektivno spavaju po sobama, da i mi roditelji imamo nešto od života. Ako ništa, u našoj obitelji slavimo dva Božića i obje Nove godine, tako da ćemo imati mogućnosti za reprize :) Prvo odradimo zagrebački uži krug, a onda prelazimo na beogradski dio. 

Kamo ćete prvo otputovati kada se situacija s granicama stabilizira?

Na neki veliki lijepi festival, gdje ću plesati u masi i smijati se iz sveg glasa. Možda Primavera ili Sonar u Španjolskoj. Sanjam taj dan kolektivnog uživanja u muzici, strašno mi to nedostaje, i kao izvođačici, ali i kao obožavateljici tuđeg rada. Samo da ovo što kraće traje, mislim da smo svi naučili lekciju.