Igor Dobranić: U Helsinkiju i Hamburgu moje se kreacije prodaju uz one Isseyja Miyakea

Sretnom igrom modnih i turističkih slučajnosti, jednom sam imala prilike vidjeti kako pomno Igor Dobranić bira materijale za svoje kolekcije. Već i taj jedan dan proveden u shoppingu bio je dovoljan i neprikosnoven dokaz ne samo njegove kreativnosti, već i posvećenosti poslu modnog kreatora. A Igor se po mnogo čemu izdvaja na hrvatskoj modnoj sceni, a na vrhu te liste posebnosti prednjače dvije važne činjenice. Prva je da on većinu svojih modela prodaje u inozemstvu, sada već dugi niz godina, a druga da je na svoj put modnog dizajnera krenuo - iz kazališta. Prvo je bio kostimograf, tek zatim kreator i stoga je za njega moda način na koji želi ispričati svoju priču.

Ovaj Karlovčanin bio je vrlo mlad kada je otkrio da je upravo kazalište umjetnost koja ga posebno privlači, a u kazalištu kostimografija, odjeća koja uvijek mora biti u službi priče. Još prije studija radio je kostime u karlovačkom Gradskog kazalištu Zorin dom, zatim i u sisačkom kazalištu, a danas kaže da iz tog dijela svog života nosi divne uspomene na ljude koji su mu tada pružili priliku, bili mu mentori. A na pitanje što je dobar kostim odgovara:

- Najvažnija je njegova kvaliteta, jer dobar kostim ničim ne sputava glumca, omogućuje mu da se kreće, pjeva, pleše, glumi... Tek nakon toga kostim dodaje slojeve na njegovu priču, njegov lik i karakter.

I dok pričamo o kazalištu i kostimografiji, prepričavam mu zgodu o kostimima koje je Alan Hranitelj radio za balet "Ana Karenjina" koreografa i redatelja Lea Mujića, u kojem je u naslovnoj ulozi blistala nacionalna prvakinja Baleta HNK Zagreb Edina Pličanić. Baš mi je ona pričala koliko su je oduševili Hraniteljevi sjajni kostimi jer je u njima mogla nesputano plesati vrlo zahtjevnu koreografiju, ali su to istovremeno bile i prekrasne raskošne haljine koje su se mogle nositi na bilo kojem crvenom tepihu. Igor potvrđuje: "To je to." I, naravno, naglašava kako su upravo kostimi za balet najteži dio kostimografskog posla.

No, u njegovoj mladosti brzo je došlo vrijeme da iskorači iz sigurnosti kazališta i zakorači na mnogo veće i izazovnije polje mode. Tekstilno-tehnološki fakultet upisao je u (ratnoj) školskoj godini 1991/92. i diplomirao u roku, 1996. godine, da bi odmah nakon toga dodatno upisao i kostimografiju kod prof. Nine Režek Wilson, koju je diplomirao 2010. Paralelno sa studijem i dalje je radio u kazalištu pa iza sebe ima više od 50 kostimografija i scenografija. Ali u jednom trenutku shvatio je da se ne može s punom snagom posvetiti i jednom i drugom poslu, te je izabrao modu. Godinu dana je boravio u Londonu, i kaže da je upravo tamo mnogo naučio, zagrebačka znanja nadogradio u toj prijestolnici "drugačije" mode, one koja ne prati trendove nego se rađa na vibrantnim ulicama toga grada. Na svjetski poznatom koledžu Central Saint Martins College of Art and Design upisao je dva predmeta i završio eksperimentalni program modnog crtanja.

- Za više nisam imao novaca, nisam si mogao priuštiti više predemeta, jer tamo se svaki posebno plaća. Kako sam u London krenuo s preporukama profesorice Bajs s fakulteta (prof. Zlatka Mencel Bajs, koja se nalazi među osnivačima studija dizajna tekstila i odjeće, op.a.) to mi je otvorilo neka vrata. Tako sam sudjelovao na izložbi gdje se moj dizajn posebno svidio Flori Turner koja me nagovarala da ostanem u Velikoj Britaniji. Tada sam zapravo osvijestio da za modni posao treba mnogo više od dobre ideje, kreacije, čak i kolekcije. Treba imati proizvodnju, poduzeće, treba moći isporučivati odjeću - objašnjava Igor.

I tako je 2005. godine u rodnom Karlovcu otvorio svoju tvrtku I.G.O.R. i posao je krenuo. Njegove kreacije možda se najviše izdvajaju po načinu na koji svaki svoj model oblikuje od tkanina, s bezbroj neočekivanih poteza, drapiranja, kontrastima koje postiže kombinirajući sjajne i mat tkanine, otkrivene i pokrivene dijelova tijela... Od samih početaka do danas on ne igra na prvu loptu, ne podliježe trendovima, a napose ne toliko prisutnoj estradizaciji mode, koja često završi u provokativnoj, ponekad i vulgarnoj seksualizaciji ženskog tijela. Najjednostavnije je reći da su Igorove žene dame, ali dame 21. stoljeća, urbane, aktivne, ponekad sklone modnom eksperimentiranju, ponekad pokojem teatralnom ispadu, ali uvijek elegantne na sasvim "igorovski" način. On sam kaže da mu je važno da iz kolekcije u kolekciju napreduje i da je kvaliteta važnija od kvantitete. Njegove su kolekcije male, vrhunski sašivene od najboljih mogućih materijala, a poznat je i po tome što i u jesensko-zimskim kolekcijama nudi puno pamuka i lana, te tako stvara izuzetno nosivi "puzzle" za igru slojevitog odijevanja.

Tu i takvu njegovu modu mnoge su žene prepoznale i zavoljeli. On sam prezentirao ju je na revijama u sklopu modne manifestacije Modni ormar, koja je rođena na TTF-u, ali je zapravo vrlo rano počeo sa svojim kolekcijama odlaziti na sajmove, prvo u Düsseldorf, jer to je ne samo najveći njemački, već i najveći europski sajam, zatim u Irsku, Nizozemsku, na koncu i u New York... I posao je iz sezonu u sezonu dobro napredovao. Danas se njegove kreacije prodaju po cijelom svijetu, od Londona, preko Salzburga i Beča, sve do New Yorka i Los Angelesa... Primjerice, u Helsinkiju i Hamburgu njegova se odjeća prodaje uz onu Isseyja Miyakea, poznatog japanskog dizajnera koji spada među najcjenjenije svjetske kreatore.

A kod nas, osim preko njegovog web shopa, na koji nove kolecije stižu u nepogrešivom ritmu dva puta godišnje, njegovu odjeću prodaju i neke trgovine u Zagrebu, Karlovcu, Varaždinu i Dubrovniku. A kada ga se pita što mu je najveća inspiracija reći će da kod toga zaista nema pravila, ponekad je to arhitektura, ponekad priroda:

- U zadnjih nekoliko kolekcija printeve na tkaninama za mene radi sjajna Ivana Žanko, pa smo tako za jednu od prošlih kolekcija bili inspirirani ginkom, ali već za sljedeću New Yorkom. U ove dvije zadnje godine svi smo se zaželjeli putovanja, pa smo nas dvoje putovali stvarajući - priča Igor.

Ističe kako mu je važno što je uspio vani izgraditi svoj renome, ali uz sve te uspjehe najvažnije mu je kada mu se žene vraćaju. Na pitanje kakve to žene kupuju njegovu odjeću, on će reći da su to žene koje imaju izgrađen stil, one kojima trendovi u modi služe tek kao orijentir. Podsjećam ga na kaput koji zovem "kaput s drvetom", jer je on na crnoj vunenoj podlozi kreirao siluetu razgranatog drva od tamnosivog tafta i skrojio kaput koji se može kopčati i nositi na dva načina, a ja ga već desetak godina nosim za najsvečanije zimske prigode. On odgovara da ga takve stvari najviše vesele:

- Posebno mi ja važno kada mi mušterije kažu da sa zadovoljstvom godinama nose neki moj model. Po meni odjeća treba biti uvijek moderna, sve dok se neki odjevni predmet ne potroši, i to je glavni zahtjev kojeg uvijek slijede moje kreacije. Danas mnogi pričaju o održivoj modi, a ja tako radim od svojih početaka. To je moda koja se gradi na bezvremenskom poimanju ljepote u odijevanju, ali i činjenici da posebni komadi odjeće nisu namijenjeni samo ženama od 18 do 35 godina, kao ni onima koje nose konfekcijski broj 38, ili manji, objašnjava Igor.

Igora nose i neke svjetske zvijezde, poput pjevačice i glumice Patti LaBelle i Li Aleksander, a vole ga i mnoge poznate Hrvatice, poput: Almire Osmanović, Elizabete Gojan, Julijane Matanović, Mirande Đaković... Upravo s njom je surađivao na pojektu za zbor Putokazi. Bio je to svojevrsni povratak njegovoj prvoj ljubavi, jer je za djevojke iz zbora kreirao scensku odjeću. One su je, nažalost, vrlo malo nosile, jer je pandemije otkazala brojne koncerte, ali Igor kaže da je to bila sjajna suradnja jer mu je Miranda Đaković, voditeljica Putokaza, dala otvorene ruke i u potpunosti mu vjerovala.

Zadnje dvije godine bile su teške, kaže, ali se moda polako vraća na staze stare slave:

- Morao sam u koroni otpuštati ljude, ali sada smo opet svi na okupu, svih dvadesetero. Sve ostalo ovisi o situaciji, s koronom, ali i s ratom. Treba se nadati da će sve biti dobro. Ja sam optimist - zaključuje.

VIDEO Ivana Kindl progovorila o svojoj borbi s bolesti