Igor Mirković kao dijete je maštao da će postati mađioničar, zbog čega je marljivo vježbao trikove i cijelu rodbinu prisiljavao da gleda njegove \"priredbe\". No sudbina i talent odveli su ga na neke druge staze. One novinarske, a poslije i redateljske. Rodio se u Zagrebu 1965. godine i za sebe kaže da je proizvod zagrebačkog asfalta.
– Bio sam uobičajeno dijete, ni hiperaktivan ni previše miran, a veliku ulogu u mom odrastanju imala je deset godina starija sestra Lidija. Ona me vodila u muzeje i na izložbe, trudila se da do mene dođu dobre stvari, što je u konačnici ostavilo dalekosežne posljedice – priča Mirković koji je cijelu svoju mladost proveo sanjajući daske koje život znače.
– Bezbroj puta sam išao na prijamni ispit za glumu na Akademiju dramske umjetnosti, a danas mi je drago što su me ljudi u komisiji rušili jer su time omogućili da na vidjelo izađe moj izraženiji talent - pisanje – prisjeća se Mirković koji je završio Fakultet političkih znanosti, smjer politologija. Za vrijeme studija obavljao je razne poslove, a prvi novac zaradio je kao čovjek-sendvič, noseći na sebi reklame za Student servis. Pred kraja faksa čuo je da se traže novinari za posao u Zagrebačkoj panorami, prijavio se i dobio posao. Kaže da je to bilo vrijeme kad su politika i novinarstvo postali iznimno zanimljivi jer se dalo naslutiti da se bliži kraj Jugoslavije. Novinarstvo je postalo prestižna profesija.
– Tada se već pokazalo da mi taj posao leži, a nakon godinu dana stvari su se promijenile. Bilo je to vrijeme početka rata, a mi smo od mlade ekipe koja je radila neozbiljne teme postali ratni novinari. Trudio sam se posao odraditi što bolje, ali poseban odnos prema ratu nisam imao ni tada, ni sada – priča Mirković. No, uvijek je u njemu čučala ljubav prema filmu i kazalištu. Još tijekom srednje škole režirao je razne predstave zahvaljujući svojoj razrednici Gordani Mrđan koja je danas urednica na HTV-u. Otkaz na javnoj dalekovidnici dao je 1996. godine.
– HRT je tijekom rata bio u službi politike, a nitko ne voli biti u takvom položaju. Nadali smo se da će nakon rata to prestati, ali bilo je samo gore. Bio sam dovoljno mlad i nisam imao što izgubiti pa sam dao otkaz. Doduše, situacija u kojoj sam se našao bila je nezavidna. Supruga Silvana bila je u visokom stupnju trudnoće, imao sam preko trideset godina, a nigdje nisam radio – prepričava. U to vrijeme otišao je na Imaginarnu akademiju, ljetnu školu koja je organizirana u Grožnjanu, i ondje upoznao Rajka Grlića s kojim je kasnije radio na brojnim projektima.
– Na Rajkovu ideju nastao je film \"Novo, novo vrijeme\". Htjeli smo snimiti film koji će odražavati duh vremena i ući u srž politike. S političarima smo se dogovorili da ih snimamo 24 sata na dan nekoliko tjedana. Film je na neki način bio presedan jer je bio prvi dokumentarac koji se prikazivao u kinima – prisjeća se Mirković. Paralelno s filmom radio je emisiju \"007\" koja je nudila pregled tjednih događaja, a na televiziju se vratio jer se promijenila vlast pa ga je novi ravnatelj Mirko Galić pozvao da osmisli neku emisiju.
Na Filmskom festivalu u Puli 2003. premijerno je prikazan njegov film \"Sretno dijete\".
– Film je nastao na krilima ideje da se s malo novca uz dobru ideju može privući široka masa. Radio sam ga dvije godine u gotovo polugerilskim uvjetima, a postao je najgledaniji domaći film u kinima te sezone. I danas me ljudi iz raznih država znaju nazvati i reći da su gledali film – s ponosom kaže Mirković.
Ove godine predstavio je svoj prvi dugometražni film \"Noćni brodovi\" koji govori o dvoje ljudi u poodmaklim godinama koji se zaljubljuju jedno u drugo.
– Uvijek mi je najteže objasniti otkud mi ideja za film. Nemam pojma, rodi se nekako. Za \"Noćne brodove\" ideju je donio koscenarist Elvis Bošnjak, ali smo je na kraju potpuno preobratili – priča redatelj.
Svoje filmove ne gleda, kada završi neko djelo, jednostavno se od njega odmakne.
Cijelo vrijeme ima podršku obitelji. Novinarku Silvanu Menđušić upoznao je 1990. godine i otad su zajedno. Koliko je u braku - ne zna.
– Najprije bi trebalo definirati što je brak. Silvana i ja zajedno smo 22 godine, dakle od 1990. Tri godine poslije počeli smo zajedno živjeti i ja to smatram početkom našeg braka, ali ako se gleda po papirima, onda smo nedavno proslavili petnaestu godišnjicu – priča. Iako su radili zajedno, to im nikada nije bio problem.
– Znam da ima ljudi koji tvrde da poslovni život ne treba miješati s privatnim, ali uvjeren sam da to govore oni kojima je posao muka. Meni i Silvani to nikada nije smetalo - kaže.
Sina Filipa dobili su 1997. godine. Slažu se, kaže, odlično, ali Filip ipak neće krenuti njegovim i maminim stopama.
– Sad je u fazi kad se afiniteti mijenjaju, ali mislim da o novinarstvu ne razmišlja – kaže Mirković, koji od 2009. radi na Fakultetu političkih znanosti.
– U početku sam došao kao suradnik na predmetima vezanim uz televizijsko novinarstvo, a sada sam imenovan urednikom Studentske televizije i do kraja godine cilj mi je pokrenuti projekt u kojem će studenti stvarati vlastiti program – kaže.