'Teško je biti roditelj, ali ne iz razloga koje spominjemo'

Jedan od zaštitnih znakova HRT-a svakako su kvizovi znanja i ne prođe nijedna sezona bez njih. Prisjetimo se samo kultne “Kviskoteke”, “Milijunaša”, “Upitnika” i ostalih kvizova koji svakoj novoj generaciji obilježe odrastanje.

Oni stariji, pak, znali su mijenjati svoj dnevni raspored kako bi bili uz male ekrane u vrijeme emitiranja. Ne sumnjamo da će takvih gledatelja biti i u novoj sezoni kviza “Šifra”. U ulozi je voditelja Joško Lokas, a mnogi će se složiti da je to pun pogodak jer mu vođenje ovakvih TV formata najbolje leži. Kviz “Šifra”, kojemu je ovo druga sezona emitiranja, prikazivat će se i četvrtkom i nedjeljom, a riječ je modernom kvizu znanja koji, kako nam je otkrio Joško, nije licencija, nego domaći projekt, na što je posebno ponosan.

Kako ste ispunili vrijeme između dviju sezona kviza “Šifra”?

Sezona je završila potkraj lipnja i poklopila se sa završetkom školske godine, pa sam odmah uzeo klince i otišao na more.
Cijeli srpanj bio sam na relaciji Šibenik - Zagreb i kratko s Jelenom otišao na Brač jer su ubrzo nakon toga počele pripreme za drugu sezonu kviza. Sada smo u samom finišu priprema za snimanje i jedva čekam početak i nove natjecatelje.

Bavite li se još uvijek produkcijom?

Produkcijom se nikad nisam prestao baviti. Dio autorske ekipe “Šifre”, Mario Maračić i Vedran Perišić, realizirali su još jedan odličan projekt, i to u Sloveniji, pa smo sada na dvije fronte. Neke stvari koje već duže radimo gotove su i spremne za prezentacije tako da će pred svima nama biti vrlo zanimljivo razdoblje ako nam se i tu posreći. Raduje me što iza svih projekata stoje domaći autori.

Imali ste stanku između TV projekata u kojima ste bili u voditeljskoj ulozi. Jeste li namjerno dozirali svoje pojavljivanje ispred kamere?

Htio sam raditi lijepe, male i velike projekte, ali s manje eksponiranosti. Čini mi se da sam, zahvaljujući ljudima s kojima sam radio, u tome i uspio. S različitim ekipama produkcijski sam i autorski stajao iza stvarno široke lepeze formata za sve nacionalne televizije i u svakom od njih dao sam se maksimalno. To vrijeme nije bačeno u vjetar. Svaki projekt - a bilo ih je, od igranog i dokumentarnog do zabavnog - uvijek je svojevrsna škola. Ne postoji copy paste model. Bitno je da već više od 20 godina kontinuirano radim.

Uzrokuju li te stanke dodatnu tremu prije snimanja i strahujete li kako će reagirati javnost i kritika?

Trema i nervoza uvijek postoje jer pokazujete autorsko djelo. Mi stvaramo licenciju, a tu uvijek ima više posla neko obično. Što se kritika tiče, bez obzira na pozitivnu ili negativnu konotaciju, naravno da nisam imun na reakcije. A tko to jest?

Kako shvaćate svoju ulogu voditelja i čovjeka koji je sudjelovao u stvaranju projekta?

Mi smo ovdje zbog publike i gledatelja i pokušavamo im pokazati novu igru. Nije to baš najlakši posao na svijetu. Zato stalno pokušavamo osluškivati gledatelje, kako na dostupnim društvenim mrežama i forumima, tako i u direktnim kontaktima s njima. Uvijek smo na dispoziciji za otvorenu komunikaciju o svemu. One sekunde kada netko pomisli da se bez njega ne može, sam je sebi potpisao presudu.

Je li takav stav plod sve veće konkurencije i sve jače tržišne utakmice, gdje je gledanost najvažnija?

Konkurencija je jaka i pod sobom drži određene formate koji će uvijek plijeniti pozornost velikog dijela publike, ali to je tako.
Naš je zadatak napraviti što kvalitetniji proizvod. Dok god nam to bude mjerilo, nema straha. Kvaliteta na kraju mora pobijediti. Nije ni vani drukčije. Strane serije koje su kod nas lošije gledane, vani rasturaju i najlakše bi ih bilo maknuti iz domaće satnice i programa, ali to je pogrešno. Gledateljima moramo vratiti kvalitetu i oni će kvalitetu prepoznati. Iako smo malo tržište, ima mjesta za sve.
Jeste li znali kada neprimjereno reagirati na kritike ili ste uspjeli biti iznad toga?

Nisam nikad reagirao. I u najgoroj i najboljoj kritici može se iščitati nešto zanimljivo. Ako kritike izađu iz okvira profesionalnosti i zađu u osobnu domenu, onda je to stvar samog autora i tu ne možete ništa.

Odrastali ste kada su kvizovi bili najgledaniji TV formati i uživali kultni status. Što se u međuvremenu dogodilo?

Nalazimo se u nekoj čudnoj medijskoj tranziciji. Sve je nadohvat ruke, bombardirani smo sadržajima na različitim platformama. Govore za televiziju da je stvar prošlosti, ali ona egzistira, pa mislim da je polako stvar prošlosti raspored programa. Nema više navijanja satova za nešto na televiziji. Sadržaj je tu, a vi birate kada ćete ga i koliko gledati. Televizija ili neki takav uređaj će opstati, ali s drugom funkcijom. Najzanimljivija je kao medij za live sadržaje poput zabavnih spektakla ili sportskih događaja. To je vrijeme tu. Televizije danas pokreću razne servise u želji da budu dostupne 24/7 sa svojim sadržajima. To nije dio budućnosti, to je dio sadašnjosti.

Mlađe će se generacije u tome snaći, ali starije će teško ići ukorak s novim mogućnostima koje nudi TV kao medij... Ima još puno onih koji će željeti imati TV program u ruci...

Ovo je svakako zanimljivo razdoblje, bilo bi dobro da brzo pohvatamo konce. Ne samo zbog televizije nego i zbog ljudi kojima je televizija izravno ili neizravno posao. To me podsjeća na silne reforme koje želimo provesti. Uvijek smo fokusirani na krpanje lošeg iz prošlosti. Često kažemo da je tako i u razvijenim zemljama, “vani”, ali dosta njih vani već napušta te super reforme i planira nove. Svijet je napredovao do neslućenih razmjera. Nama treba kvantni skok reforma, ali prilagođen nama koji živimo ovdje. Pa, meni moj Toma često šalje članke o obrazovanju u Finskoj ili nekim razmišljanjima o školstvu, a ima samo 11 godina. Klinci su nas davno prešli u svemu. Imamo odličnih mladih obrazovanih ljudi, ali bojim se da nam nedostaje hrabrosti. Svijet je dostupan i možemo razmjenjivati iskustva na svim razinama, i to u treptaju oka. Treba nam samo volja da to uistinu napravimo. Možda da krenemo i u reformu nas samih kao pojedinaca? Tu smo reformu možda namjerno preskočili.

“Šifru” radite s prijateljem Igorom Grkovićem, s kojim ste započeli i “Upitnik”. Ima li takva suradnja i nedostataka, na štetu profesionalizma i objektivnosti?

Igor i ja znamo se još iz djetinjstva. Zajedno smo nakon toga studirali i stvorila se jedna baza nas desetak odličnih prijatelja, a danas i profesionalnih suradnika. Kum sam na njegovom vjenčanju jer smo zajedno studirali njegova današnja supruga Andrea, on i ja. Ja sam im držao svijeće, čuvao leđa ili kako se to još kaže - bio im prijateljska potpora u počecima. Tada smo bili mladi i neopterećeni. Dakle, ja sam im čuvao leđa, a oni su me nagradili kumstvom na vjenčanju. Hm, moram malo porazgovarati s kumovima na mojim vjenčanjima... Imao sam tu sreću da smo zajedno bili u “Upitniku”, ali zanimljivo je to da nakon toga dugo nismo surađivali, iako smo se čuli svaki dan i radili odvojeno milijun projekata. Čak su iz naše ekipe svi češće surađivali s njim ili sa mnom, a rijetko s obojicom na istom projektu. Evo, nakon dužeg vremena opet smo svi skupa kao ekipa i nitko nije sretniji od mene.

A jeste li se ikada sprijateljili s nekima od natjecatelja u kvizu?

Nisam imao tu sreću. U “Upitniku” sam imao samo glas natjecatelja, ali mnoge sam poslije upoznao i taj mali dio vremena koji smo proveli zajedno nadam se da je i njima ostao u ugodnom sjećanju kao meni.

Što bi za vas bio profesionalni izazov?

Teško pitanje. Možda u godinama koje imam (a imam ih) potpuno promijeniti posao i napraviti nešto novo i drukčije, ali ne žurim još u tom smjeru. Možda ipak nešto samo kao bonus ovome čime se bavim.

U posljednje vrijeme bavite se sportom, što se vidi i po vašoj figuri. Je li sport neka nova ljubav?
Imam dogovor sa sinovima Tomom i Jakovom da me mogu zvati “stari” kada me pobijede u košarci ili budu brži u trčanju, valjda zato. Šalu na stranu, doista ne znam kako se i zašto to dogodilo, ali samo sam u jednom trenutku ustao, obuo tenisice i rekao: “Nećeš još postati kit!” Imao sam odličnog savjetnika, prijatelja iz djetinjstva Ivana M., i evo, nekako se borim da što duže ostanem sportski aktivan. Žao mi je što nisam i prije donio tu odluku.

Kako najradije provodite vrijeme s djecom?

Oni su svakim danom sve manje djeca, a sve više ljudi. Imaju svoja pravila, sisteme, rasporede, interese i želje. Sretan je onaj roditelj koji to može gledati vlastitim očima. Kada ih vidim kako su, kao generacija, napredni, pomislim kako smo svi mi iz kamenog doba, a furamo se da smo cool. Ma, klinci su cool, a mi roditelji trebali bismo uživati u tome. Razgovaramo, slušamo glazbu, igramo košarku i, na sreću, još se jako, jako puno igramo.

Jeste li onaj dio roditeljskog para koji više udovoljava željama svoje djece?

Pa, obično djeca rastavljenih roditelja imaju taj “privilegij” da su jedan ili oba roditelja zbog specifične situacije skloni popuštanju. Noa, Toma i Jakov nisu te sreće. Ivana i ja dogovaramo se oko svega i ne popuštamo. Ili se barem tješimo da nismo popustili.

Kako se nosite s pubertetom najstarije kćeri Noe, koja ima 15 godina?

Nije lako, ali to je najmanje zbog nje. To je proces koji nije lako razumjeti. Svi bismo mi htjeli da nam djeca dijelom ostanu oni klinci ovisni o nama, a pritom zaboravljamo kako smo bježali u svoju neovisnost kada smo bili poput njih. Meni je kao ocu želja da joj pomognem da izađe na pravi put, a ona je vjerojatno na nekom svom pravom putu za godine koje ima. Gledamo jedno drugo i pitamo se: “Kako me ne razumiješ?”

Je li teško biti dobar roditelj?

Teško je biti roditelj, ali ne iz razloga koje spominjemo. Egzistencijalni su problemi pogubni. Borimo se za kvalitetu života i dostojanstvo, da svi imamo dom i pravo na rad. Neke se stvari pomiču - primjerice, s koliko je odobravanja dočekana dodatna naknada za rodilje, i to je super - ali možemo li napraviti nešto da žena ne dobije otkaz kada zatrudni? Ili, još bolje - dajte roditeljima posla i primjerene plaće da ne razmišljaju o svakom prvom u mjesecu. Zamišljam vrijeme u kojem će se neki budući roditelji moći bez problema preseliti u Šibenik, Zadar, Vukovar ili Bjelovar jer su tamo odlične škole i savršeni uvjeti za život. E, to bi bilo nešto. Nebitno je hoće li to moja generacija roditelja doživjeti, ali se nadam da će netko ubrzo osigurati sve da tamo nekoj drugoj Noi, Tomi i Jakovu bude bolje. Nekako se ipak nadam da nas sve skupa čekaju bolja vremena kako bi odluke o roditeljstvu bile pitanje stvaranja novog života iz nekog intimnog i emotivnog odnosa, a ne proračuna, računa u banci ili nasljedstva.

Je li djevojka Jelena upoznala vašu djecu?

Odavno ih poznaje. Smatram da takve stvari trebaju biti što prirodnije. Odrasli vjerojatno misle da klinci ništa ne kuže, ali razumiju oni bolje nego što bilo tko od nas može zamisliti. Nadam se da zahvaljujući otvorenom odnosu koji imamo i ja njima mogu biti na raspolaganju kad se suoče s problemima, kojih će s obzirom na njihovu dob biti sve više. Isto tako nadam se da u tim postupcima ne griješim, a nekako mi oni svojim ponašanjem potvrđuju da je bilo dobro izaći pred njih s nečim što je, poput njih, moj svakodnevni život.
Jeste li zadovoljni svojim životom?

Pa, uvijek može bolje…

A ima li nešto za čime žalite?

Na neke stvari, poput preranoga gubitka članova najuže obitelji, ne možete utjecati, a neizmjerno vam je žao. Vrijeme koje protječe s tim gubicima stvara naviku kako bi vam bilo lakše živjeti s tim. Tuga ostane. Zauvijek. Što se nekih mojih odluka tiče, nesumnjivo je bilo svakakvih, ali bile loše ili dobre donijele su u moj život neke nove situacije. Pokušavam prošlost ostaviti u prošlosti i odbacujem svaku pomisao na kuglu kako bih vidio budućnost. Živim danas, sada i ovdje. Mislim da je tako jedino ispravno.