'Imam osjećaj da prečesto pokazujem emocije, a da nisam voditeljica bila bih domaćica'

Dnevnik” HRT-a nakon punih 30 godina krenuo je ovaj tjedan iz novog studija, koji se prostire na više od 320 četvornih metara. Najmodernija tehnologija uz bok je najvećim europskim javnim televizijama, a s kolegama Vlatkom Kalinić i Đuricom Dropcem na voditeljskom mjestu izmjenjivat će se Marta Šimić-Mrzlečki (43), koju smo i proteklih pet godina gledali na mjestu voditeljice. Rođena Pitomačanka živi na relaciji Bjelovar – Zagreb. Već je 20 godina u skladnom braku s bivšim nogometašem, a današnjim trenerom Bjelovara Alenom Mrzlečkim, s kojim ima sedmogodišnjeg sina Adama.

Početkom tjedna počelo je emitiranje “Dnevnika” iz novog velikog studija. Kako ste se snašli, jeste li zadovoljni novim studijem?

Novi studio izazov je za sve nas koji radimo “Dnevnik”, a poseban je osjećaj biti u njemu i prezentirati gledateljima ono na čemu smo radili cijeli dan. U “starom” studiju imali smo samo stojeću poziciju, sada i stojimo i sjedimo, sve je puno dinamičnije, nastojali smo zadržati ono po čemu smo prepoznatljivi i uvesti novitete koje imaju ostale svjetske televizije.

Puno je novosti i u samom “Dnevniku”, koji sad traje dulje, a tu je i proširena stvarnost koja izgleda zaista moderno.

Da, “Dnevnik” je obogaćen najmodernijom tehnologijom tzv. proširene stvarnosti i mislim da smo time napravili veliki iskorak koji bi gledatelji trebali prepoznati. Više se baziramo na vizualu, jer to je ipak televizija, grafika je uistinu vrhunska. Tema dana sada je unutar “Dnevnika”, sport je dobio veću minutažu, redizajnirana je vremenska prognoza. Sve to trebalo bi još više privući gledatelje, jer ipak sve što radimo, radimo za njih pa će oni na kraju i presuditi u tome jesmo li uspjeli.

Zanimljivo je da na mjestu voditelja “Dnevnika” prevladavaju žene. Kolegica Vlatka Kalinić i vi “nadjačale ste” Đuricu Dropca. Što mislite o kolegama i kako surađujete s njima?

S obzirom na to da smo u različitim smjenama, baš i ne surađujemo, iako smo Đuro i ja prije pet godina jedno vrijeme bili i voditeljski par. Uvijek smo u kontaktu, razmjenjujemo informacije, razgovaramo o “Dnevniku”, o svakodnevnim stvarima. Vlatka nam se pridružila ove sezone tako da je Đuro sada u manjini pa će nas morati slušati – opasne smo mi cure!

U voditeljskom sedlu “Dnevnika” već ste pet godina. Smatrate li da je vođenje središnje informativne emisije vrhunac karijere? Kako gledate na proteklih pet godina?

Moglo bi se reći da je neki vrhunac, ako govorimo o Informativnom programu. “Dnevnik” je naša središnja informativna emisija, sve se uvijek vrti oko njega i naravno da svi žele da im prilog bude objavljen upravo u “Dnevniku”. Ja sam sretna što radim posao koji volim. Uživam u njemu i sreća je kada možeš raditi ono u čemu si dobar i što voliš.

Počeli ste u bjelovarskom dopisništvu HRT-a, a onda ste vodili i mozaične emisije poput “Dobro jutro, Hrvatska” i “Hrvatska uživo”. Možete li usporediti te dvije emisije s “Dnevnikom” što se tiče pripreme i samog vođenja?

U novinarskom poslu prošla sam sve stepenice – počela sam u bjelovarskom studiju s najjednostavnijim prilozima za “Panoramu”, zatim za ostale emisije, tada najviše za “Dobro jutro”, koju sam imala prilike i voditi. Nakon toga vodila sam i “Hrvatsku uživo”. Obje emisije ležernije su od “Dnevnika”, ovdje je sve puno ozbiljnije, nema mjesta za improvizaciju, sve mora biti kao po špagi. Stres je puno veći jer “Dnevnik” ne možeš unaprijed pripremiti, sve se događa taj dan, poput živog organizma je i do zadnjeg trena ne znaš kakav će izaći.

Kako izgleda jedan vaš radni dan? Kada dolazite na posao i koliko sudjelujete u pripremi “Dnevnika” s urednicima?

“Dnevnik” se radi od jutarnjih sati, urednici redakcija raspoređuju kolege na teren, imamo puno dopisništava, treba to sve uskladiti i paziti da nam nešto ne promakne. To je zajednički rad svih nas, u smjeni s voditeljem je back urednik koji napravi okvirni sadržaj i drži sve pod kontrolom, posebno tijekom njegova trajanja.

Imate li neke svoje rituale prije ulaska u studio, postoji li još uvijek trema?

Ma nemam rituale, a i trema je nekako nestala s iskustvom. Ipak, uvijek je tu prisutna doza adrenalina, ne možeš pobjeći od toga, jer ipak u tom trenutku rad svih kolega ti prezentiraš i moraš jednostavno dati sve od sebe.

Je li teško ostati pribran kad čitate neku tešku vijest ili ne prasnuti u smijeh kada čitate neku smiješnu vijest? Je li vam se možda nekad dogodilo da ste pokazali emocije čitajući takve vijesti?

Imam osjećaj da i prečesto pokazujem emocije, posebno one vesele. Po prirodi sam optimistična, uvijek nasmiješena i nekako se vodim time da je smijeh lijek. I ružne vijesti nastojim što normalnije prezentirati gledateljima jer mislim da im ne treba u 19 sati netko tko je ljutit i natmuren.

Nedostaje li vam odlazak na teren, biste li opet voljeli napraviti neku reportažu?

Nedostaje mi kontakt s ljudima, na terenu dobiješ uvid u neku drukčiju stvarnost, sagledaš probleme iz različitih perspektiva. Reportaža je kraljica novinarstva, s njome se mogu promijeniti stvari, pomoći nekome, ona potiče na razmišljanje, svi novinari uvijek trče za dobrom reportažom.

Za razliku od drugih kolega, vi na posao putujete iz Bjelovara. Nije vam problem svaki dan toliko vremena provoditi za volanom?

Ne, nikada u tome nisam vidjela problem, a nisam ni jedina. Mnogi Bjelovarčani svakodnevno na posao dolaze u Zagreb, puno nas ima i na HRT-u. Možda je život u Zagrebu nekada i bio opcija, no kada sam postala mama, uvidjela sam prednost odgajanja djeteta u manjem gradu. Tu sve imamo, Adam je krenuo u prvi razred, blizu kuće nam je i škola i nogometni stadion na kojem on provodi najviše vremena. Sve možemo obaviti pješke ili na biciklu.

Sa suprugom Alenom Mrzlečkim zajedno ste 20 godina. Kako je vama kao tada mladoj studentici bilo otići u Belgiju, u sasvim nepoznatu sredinu?

Kada smo se upoznali, Alen je bio profesionalni nogometaš, promijenili smo nekoliko sredina, a Belgija nas je oduševila. To je jedna od država u kojoj bih mogla živjeti, boravak tamo iskoristila sam za diplomski rad koji je i bio o životu u toj zemlji.

Postoji li recept za uspješan brak? Kakva je kod vas situacija, postoji li kod vas podjela na kućanske poslove?

Alen i ja zajedno smo odrasli, evo u prosincu slavimo 20 godina braka, proslavit ćemo u istom krugu ljudi koji su bili s nama kad smo se vjenčali – bilo nas je 30-ak, to je najuža obitelj, oni koji su uvijek tu i koji su najbitniji. Neki od njih, bake i djedovi, nažalost više nisu s nama, no ako zbrojimo svu djecu, ipak nas je više, tako da imamo razloga za slavlje. U šali znam reći da ćemo, ako ovako nastavimo, dogurati do zlatnog pira pa će nas snimiti za neku od naših emisija. A kućanske poslove uglavnom obavljam ja – da nisam novinarka, bila bih kućanica, ovako nastojim balansirati ta dva posla.

Vaš sin Adam očigledno je naslijedio tatine gene. Hoće li i on biti uspješan nogometaš kao i tata?

Adam je rano počeo trenirati nogomet, što i nije čudno s obzirom na to da je praktički odrastao na bjelovarskom stadionu. Alen je tamo trener pa, kada bih ja radila, on bi bio s njim, a tako je i danas. Uz kadete, sada trenira i njegovu ekipu tako da su obojica stalno na stadionu. Smiješni su kada dođu doma pa mi Adam priča što je trener rekao, naime, nikada mu ne kaže tata, nego trener!

Voli li Adam gledati mamu na televiziji? Što kaže kad vas vidi?

Ma samo me pogleda na tren, pita kada ću doći doma i onda prebaci na neku nogometnu utakmicu ili gleda crtić. No zato su tu moji roditelji, najvjerniji gledatelji!

Kako se najbolje opuštate? Bavite li se još slikarstvom?

Štafelaj me čeka u radnoj sobi, za to jednostavno više nemam vremena. No to čuči uvijek u meni, gledam tatine radove i pomislim “tako ću i ja jednom slikati!”

Imate li možda želju za nekim drugim emisijama ili možda za autorskim projektima nakon “Dnevnika”?

Nikad se ne zna, televizija pruža razne mogućnosti, no sada sam zadovoljna tu gdje jesam.

Pogledajte video: Tereza Kesovija govori o novom spotu 'Ima te'