Najpoznatiji domaći živući slikar koji svoja umjetnička djela naplaćuje ozbiljnim svotama jest Zvonimir Mihanović. U Americi svoje umjetnine tako prodaje od 80 do 150 tisuća dolara, a u Hrvatskoj su se našla tek tri kupca njegovih remek dijela. Mihanovićevi motivi oslikavanja su većinom more, brodovi, mala hrvatska mjesta u kojima dominira kamen, a slike koje naslika ovaj umjetnik spadaju u područje hiperrealizma. Njegova djela redovito hvale i publika i kritičari.
Slikar koji je godinama živio u Parizu i Americi, danas živi na splitskim Mejama. Njegov atelje je napravljen prema nacrtu Picassova ateljea u Parizu. S prednje strane njegove vile nalazi se veliki stakleni otvor u kojem se nalazi atelje, a sa stražnje strane smješten je bazen i ima pogled koji puca na more. Kuća je sagrađena od bračkog kamena. Njegov imetak tipičan je za umjetnika svjetskog glasa pa čak i boemski.
Ako se prisjetimo, bivša starleta Simona Gotovac neko se vrijeme družila upravo s imućnim slikarom koji je druženje s njom prekinuo, kako se pričalo, zato što mu je srozavala ugled. On ju je učio kako da se ophodi prema ljudima i da vjeruje u Boga te da se okrene crkvi, što je naposljetku i učinila. - Poslao mi je poruku da narušavam njegov ugled, kako za njega i njegovu obitelj nije sigurno da se druži sa mnom jer dobiva prijeteća pisma i da zaboravim na njega. Sve je puklo iz vedra neba. Ne znam je li posrijedi treća osoba, no neko prijeteće pismo mi je pokazao - ispričala je Simona Mijoković, tada poznatija kao Gotovac u ožujku 2011. godine za Story.
- Zvone i ja se nakon svega više nismo čuli. Više ništa ne očekujem, želim mu svako dobro. No nakon ovog iskustva, neću tako brzo nekoga pustiti u svoj život. Zvonu sam apsolutno pustila u svoj, obećao mi je da će se brinuti za Gabicu, koja mi je sve na svijetu, imali smo planove... A očito su to bila samo prazna obećanja. Meni njegov novac nikada nije bio presudan zato što ionako nisam očekivala niti dobivala skupe darove od njega - zaključila je tada Simona.
Ranije je u velikom intervjuu za Večernji list Zvonimir Mihanović odgovorio na pitanja o njegovu umjetničkom stvaralaštvu. - Ključni trenutak bilo je more, a postoje u tom smislu tri inspiracije. Ja sam kao dijete, možda čak negdje pri početku osnovne škole, ustajao rano i baš svako jutro odlazio na Bačvice, točnije na kamene sike između plaže Bačvice i plaže Ovčice. Tamo bih lovio ribu. I sad zamislite koja je to privilegija živjeti u Splitu, u Dalmaciji. Jutro je, šest sati, čuju se prva zvona s kampanela, a ja gledam u daljinu, bonaca je, more mijenja boje, sunce navire, valovi skrivaju stijene, mirišu borovi... To je bio presudan trenutak – more.
Zbog zaljubljenosti u more počinju moje iskonske aspiracije prema umjetnosti. Kad gledate more, onda gledate život, beskonačnost, mistiku, gledate nadi i vjeri u oči. Tada sam osjetio mir, spokoj, tišinu, a to me čini sretnim. Drugi motiv vezan je uz Komižu. Jedan dio djetinjstva proveo sam na Visu. Naime, tamo je živjela prijateljica moje majke kod koje bismo išli na ljetovanje. Mnoga ljeta proveo sam s ribarima. Ustajali smo usred vrućih noći i išli na ribe. Još i danas mi glavom odzvanja zvuk dizel-motora, miris mreža, viški dijalekt, ali i slike tih srdela koje u mreži svjetlucaju poput bisera. Treći i možda najvažniji motiv također se dogodio u Komiži. Tada se na Vis iz Pariza vratio Vinko Foretić, vrhunski, ali, nažalost, javnosti nedovoljno poznat slikar. U biti, vratio se umrijeti na Vis budući da se u Parizu zarazio smrtonosnom bolesti. Susret s njim bio je moj prvi susret s ozbiljnim slikarstvom. Komiža je malo mjesto, svatko svakoga zna i nije trebalo dugo da se ja kao klinac i Foretić kao čovjek u posljednjoj etapi života počnemo družiti i razgovarati. Prepoznao je talent u meni. Dao mi je platno i boje i kazao mi: ‘Ajde, mali, slikaj’. Prije nego što sam ga upoznao nikad u životu nisam imao priliku vidjeti uljane boje. On mi je davao instrukcije. To je bila bajka. On je bio moj prvi učitelj, pričao mi je nekoliko godina, sve dok nije umro, o Parizu, životu, anegdotama, formirao me kao čovjeka i umjetnika - kazao nam je i otkrio kako i kad je prepoznao svoj talent za slikanje.
- Bio sam jako mlad, taman negdje pred školu. Igrao sam se na ulici ispred kuće i kredom na asfaltu nacrtao konja u galopu. Igrom slučaja ulicom je prolazio novinar tada tek osnovane Slobodne Dalmacije, šjor Kragić. On me fotografirao i stavio u novine pod naslovom “Umjetnost na asfaltu”. Sva sreća da tada nisu postojali vrtići. Ja sam kao dijete živio lutalačkim životom, kao slobodar. Mislim da vrtići uskraćuju slobodu i ubijaju kreativnost. To je užas za djecu. Vrtić postoji zbog zaposlenih roditelja, a ne dobrobiti djeteta. Ništa ne može nadomjestiti dječju igru i smijeh na mediteranskoj toploj ulici.
VEZANI ČLANCI:
Ponosno se pohvalio i da je politički pristalica HDZ-a. - Mogu reći da sam ponosni pristalica HDZ-a bez obzira na krize koje je ta stranka prolazila od svog osnutka. U njoj je, naime, sačuvana najzdravija jezgra hrvatskog naroda koja je pridonijela tome da ovaj narod preživi i opstane kroz stoljeća. Zbog toga sam od prvog dana stvaranja hrvatske države pomagao koliko sam mogao humanitarnim akcijama, prikupljanjem sredstava i pomažući našim iseljenicima. Radio sam mnogo i na međunarodnom lobiranju za priznanje Hrvatske. Preko svog kupca, bivšeg američkog senatora Johna Warnera, došao sam do tadašnjeg američkog predsjednika. Nekoliko sati sjedili smo i razgovarali o Hrvatskoj. On me je pomno slušao - rekao nam je i otkrio što misli o premijeru Andreju Plenkoviću. - Skidam mu kapu na vrlo mudrom i harmoničnom balansiranju između globalne politike i nacionalnih interesa. Stranku je pozicionirao na blagom desnom centru, a to hrvatskom narodu najviše odgovara. Mislim da je on svakako jedan od najsposobnijih političara u Europi i ne govorim to kao pristalica HDZ-a nego kao čovjek i rodoljub.
VIDEO Tomislav Bralić i Intrade ponovno oduševili Zagreb: 'Cibona je naš drugi dom'
Rigotina od članka.