Influencer koji je imao problema jer je htio isprobati žensku odjeću: 'Ako nosim rozu košulju i maskaru, ne znači da sam loš'

Influencer, youtuber, vizažist, glazbenik, samo su neke riječi kojima možemo opisati Marca Cuccurina (21). Iako bi neki pomislili da je riječ o umjetničkom imenu, ovaj Puljanin s talijanskim korijenima zbilja se tako zove i preziva. A od nedavno je još više u medijima i to zbog neugodne situacije u Zari kada mu zaštitar i radnica nisu dali da isproba žensku odjeću, koju on nerijetko nosi. Cijeli incident razočarao ga je, ali ne krivi kompaniju već individue. Priznaje da mu sve to nekad teško pada, ali odustajanje mu nikad nije bila opcija. Svestrani i zahvalni Marco trudi se prije svog izgleda staviti sve humanitarne i dobre stvari koje ima priliku raditi, ali njegova "roza košulja" nekako često uzme prvo mjesto kod publike. A o tome zašto je to tako, kako reagira na sve to, pogotovo na nedavnu kontroverznu situaciju u Zari, kako je došlo do prve pjesme i što misli kako bi Hrvatska mogla ići prema većem razumijevanju različitih - razgovarali smo u intervjuu.

Kako gledaš na incident iz Zare? Kako si reagirao na tako nešto?

Bio sam iznimno tužan, razočaran, ne samo zbog te kompanije nego i zbog reakcije ljudi na van. Najviše me šokiralo što sam i prije imao priliku kupovati kod njih i nikada nisam imao takav problem. U mnogim njihovim konkurentskim trgovinama sam kupovao i nisam imao takve probleme i rekao bih da tu nije problem toliko do trgovine nego do radnika pojedinaca koji nisu provodili pravila za koja se ta kuća zalaže. Iz toga bih izvukao poruku da treba pažljivije pronalaziti radnike jer ovakve situacije mogu donijeti do toga da oni izgube prihod. Ali naglašavam da ću ja vjerojatno ponovno kupovati tamo jer Zara nije kriva, njihova je odjeća i dalje "fancy", ali ću pripaziti gdje ću to i kako raditi. Dosta ljudi je to krivo shvatilo pa je meni prebacilo to zašto sam ja uopće pitao gdje da se ja presvučem. Ali nisam ja nikog pitao, uzeo sam odjeću i krenuo prema garderobi i u startu me zaštitar zaustavio. Nitko me nije pitao želim li ja i gdje ja želim nego su me zaustavili i rekli da ne mogu. Ova situacija je zrcalo u Hrvatskoj kada je u pitanju bilo kakva različitost. Ja sam netko tko se uvijek trudi pomoći, širiti dobro, biti dobar čovjek, ali ako nosim rozu košulju i maskaru, sve to pada u vodu i stavit će me u koš s nekim tko je negativan, loš i nije dobar utjecaj. Mene su u prvom osnovne, sa sedam godina, učili da ne sudimo knjigu po koricama, a i da čovjeka ne čini odijelo. Moje je odijelo možda roza košulja, ali čini li to moje srce i moju dušu zlima? Definitivno bih savjetovao svakom da triput razmisli prije nego mi uputi loš komentar jer mene moja odjeća ne čini čovjekom. Treba početi nekada i od sebe. U šoku sam s tim koliko je ta situacija odjeknula i koliko ljudi priča o tome, a da se nitko nije osvrnuo na neka dobra djela koja sam učinio, tu sam se našao povrijeđenim i tužnim.

Jesu li sa strane kupci bili susretljiviji, jesu li stali u tvoju obranu?

Kupci kao kupci nisu stali u obranu, ali sam bio sa svojim prijateljem koji je bio u šoku. A primijetio sam i različite poglede žena u kabini koje su bile poprilično u šoku na koji način radnici trgovine razgovaraju sa mnom. Mogao sam primijetiti negativne vibracije, ali mi nažalost nitko nije stao u obranu.

Je li ti se ikad išta slično dogodilo u nekim drugim trgovinama ili objektima?

Nikada! Ja često znam kupiti, nazovimo to ženskim stvarima, jer smatram da stvar nema spol. Znao sam čak ulaziti u isključivo žensku trgovinu da me radnice jako lijepo poslužuju, žene u garderobi ne gledaju čudno i da sam imao ugodnu kupnju. Imao sam susretljivija iskustva u drugim trgovinama.

Što misliš, koje je rješenje ovoga? Kako da idemo korak naprijed kao društvo? Primjećuješ li uopće poboljšanje u odnosu na prije 10 godina recimo?

U posljednjih 10 godina zaista postoji poboljšanje u Hrvatskoj i rekao bih da za još 10 uz ljude poput mene će se dogoditi još poboljšanja. Bitan je i način prezentacije svega ovoga, a ja ovo nikome ne želim nametati niti želim stvoriti sliku da svi moraju raditi isto što i ja. To je potpuno krivo. Ja samo želim reći da je u redu biti poput mene, drugačiji, iznijeti nešto što možda netko drugi ne bi. Bilo to odjeća, šminka ili nešto treće. Rješenje je razgovor, članci, ovaj intervju, bilo kakva pozitivna priča o ovakvoj temi, a ne nužno nametanje. Uz puno razgovora, truda i strpljenja ja vjerujem da će doći bolje sutra. Ja sam netko tko sebe ne vidi van ove zemlje, volim Hrvatsku i težim nekoj promijeni.

Kako si se pronašao u make up svijetu, a kasnije i u svijetu influencera? Kako se to sve dogodilo kod tebe?

U make-up svijetu sam se pronašao zato što su mnogi muškarci to radili u SAD-u, ali i u Europi. Naprosto sam pomislio zašto to ja ne bih donio u Hrvatsku i na Balkan. Generalno me šminka zanimala od malih nogu pa sam tako pokojnu mamu uvijek šminkao za rođendane, svadbe, nekakve ručkove i večere, a šminkao sam i moju nonu koja mi je kao druga mama. Uvijek sam je šminkao kao dijete, potajno krao ruževe i isprobavao tako da sam prema toj umjetnosti gajio ljubav baš od najmanjih nogu. I onda sam prije tri godine odlučio da ja to pokušam donijeti u Hrvatsku. A s influencerskim svijetom je krenulo samo od sebe. Uvijek sam se kao dijete volio snimati s mobitelom, tad još nisu postojali smartphoneovi ni prednje kamere, sve sam snimao sa zadnjom kamerom. A volio sam obilježiti trenutke koji su mi se događali u životu putem nekakvih videozapisa i fotografija i kad sam shvatio da to oživljava u Hrvatskoj i da to može zaista biti posao, htio sam krenuti. Prvi sam video snimio s 12 godina, ali on nije bio uspješan. Tek negdje od moje 17. godine sam imao prve uspješne angažmane i prve zarađene novce putem influencerstva.

U početku kada si krenuo s make upom, kakve su bile reakcije okoline? Ne mislim pratitelja, to nekako vjerujem da je išlo teže, ali roditelji, prijatelji, kolege iz škole?

Mislim da svatko tko čita sad ovo može pretpostaviti koji je odgovor. Bilo je teško, zahtjevno i iznimno hrabro od mene da se uopće pokrećem u tom smjeru. Primjerice, moj otac na početku nije bio toliko oduševljen s tim, smatrao je da je to nešto što treba zadržati samo za žene, dok sam punu podršku imao od majke i none. Moja mama je obožavala činjenicu da šminkam i sebe i druge i uvijek je govorila kako je super da to znanje mogu prenijeti na druge i time biti vrlo koristan. Kasnije, ponosno mogu reći, otac mi je sve prihvatio i sada mi je velika, velika podrška tako da sada zajedno koračamo u make-up svijet. Tko zna, možda nekad zajedno snimimo i video. Svakako, bilo je teško, pogotovo u srednjoj školi gdje je često dolazilo do verbalnog nasilja i nažalost, bullying je normalna stvar za 21. stoljeće, pogotovo ako ste malo drugačiji, a ja sam, usudio bih se reći, bio više od samo malo. I u osnovnoj školi sam proživljavao bullying kao fizičko nasilje i doživljavao sam razno razne uvrede i povrede upravo zato što sam bio mali umjetnik koji je od 7. godine i pjevao i plesao.

Koliko puta si htio odustati zbog negativnih komentara i situacija? Što bi ti se tada vrtjelo po glavi?

Nikada nisam htio odustati. Zaista sam, ako mogu tako reći, primjer za tako nešto. Mnogi moji kolege poput Ele Jerković, Samo Petre, Filipa Dejanovića su mi rekli da sam im inspiracija jer bi oni na mom mjestu odustali. Čuti takve riječi je meni zbilja "wow" jer kad znate da ste inspiracija svojim kolegama, ali i široj okolini koja te prati, znaš da si na dobrom putu. Mogu reći da sam bio jedan od najomraženijih ljudi na društvenim mrežama, pogotovo u počecima. Sada se to ipak promijenilo, pronašao sam svoj put, svoju publiku i sretan sam na toj podršci, ali u početku je bilo jako teško i vrtjelo bi mi se po glavi: zašto me ljudi vrijeđaju? Zašto me omalovažavaju? Zašto diraju u moju obitelj i mene? Jer realno nikada nisam radio ništa loše na internetu, trudim se apsolutno svakog dana postavljati korisne stvari - od donacija, priče o ekologiji, rada s EU, mojih angažmana tijekom potresa u Petrinji. Trudim se svakog dana internet činiti dobrim mjestom i nikada mi nije bilo jasno zašto feedback mora biti ovakav samo zato što je moj fizički izgled drugačiji. Ali naravno, odustajanje nikad nije niti će biti opcija jer sam od malih nogu mali borac, bio i u privatnom životu obzirom da sam odrastao netipičnim i teškim životom pa sam težinu mog života primijenio i na ovaj posao i rekao sebi da ću biti borac i neću odustati.

Sjećaš li se najgorih komentara koje si dobivao? Ili situacija koje su ti priređivali, ako ih je bilo?

Jedan od najgorih komentara mi je kad mi netko psuje majku, koja nažalost nije s nama i koja je meni bila najveća inspiracija i i dalje mi je najveći motiv za sve u životu. Tako da me komentari na osnovu moje preminule mame me jako bole i to nikada ne mogu osporiti i reći da me to ne dira. Nije bilo baš nešto puno specifičnih situacija, ali pamtim kada su još u osnovnoj školi djeca ispisala moje ime i prezime i pored svakakva rugla o meni i zbog mene je cijelu školu bilo potrebno prebojati tako da bih to pamtio baš iz dječačkih dana. Najgore od svega što mu moji profesori i ravnatelji pričali kako sam uvijek bio dobro dijete, koje je htjelo pomoći, dati savjet, težilo najboljem i išao na raznorazna natjecanja iz matematike, plesa, pjevanja, bio sam uvijek odlikaš 5.0. Ali, nažalost kad težiš biti najbolji u nečemu, moraš biti spreman da će tu biti puno osuda.

Kako si se naučio nositi s tim? Iskustvo, prijatelji, fokus samo na sebe?

Jednostavno vremenom otupiš, život me osnažio. Moje raznorazne životne okolnosti u kojima sam se našao, kroz nasilje u obitelji, nasilje u školi, sve me to osnažilo i učinilo čovjekom kakav sam danas. Naravno, tu su bili prijatelji, mama, nona i sl. Ali, za to je potrebno vrijeme i sazrijevanje i onda shvatiš da posjeduješ tu snagu u sebi da guraš dalje.

Gdje se vidiš u budućnosti, kako bi napredovao u svojoj karijeri?

Vidim se na pozornici Dore, možda i na Eurosongu, s napravljenim glazbenim albumom jer sam najviše u životu htio uspjeti u glazbi. Možda i neki beauty salon koji nosi moje ime i kojeg ja vodim, a obzirom da me i moda zanima možda i moja kolekcija odjeće koja bi pretpostavljam bila vrlo veliki boom u Hrvatskoj. Svakako vidim napredak i na svojim društvenim mrežama, možda i gostovanje u nekakvom TV showu u kojem me do sada niste imali priliku vidjeti, ali otom potom.

S pratiteljima si podijelio i da gradiš kuću. To je danas, pogotovo u ovom trenutku s obzirom na financijsko stanje, ogroman uspjeh. Kako si došao do toga?

Točno je da gradim kuću i doći do toga je teško. Ja tu imam podršku i osobe s kojom živim, ali se slažem da je to ogroman uspjeh i da je teško, ali nije nemoguće. Treba znati zaraditi, uštedjeti, ne biti rastrošan, možda i uložiti pametno i ne nužno u digitalni marketing. Ali možda treba imati i malo sreće. Ja sam sretan i jako zahvalan što imam priliku s 21 godinu izgraditi nešto za sebe i svoju obitelj i negdje sam uvijek kao cilj u životu imao da napravim nešto i za svoju obitelj jer dolazim iz obitelji koja je teško odrasla, nekad smo živjeli na socijali, nekada sam imao pitanja hoću li uopće taj dan imati kruha. Tako da sam obećao sebi da ću uspjeh napraviti za sebe i svoju obitelj, maštao da ću im pružiti sve ono što nismo imali. Vjerojatno će netko tko čita sve ovo s kućom to osuditi, ali želio bih da sagledaju i tu stranu mog života kakav je nekad bio.

Osim šminkanja, Instagrama, TikToka, izbacio si i prvu pjesmu. To je nastalo u suradnji s JoomBoosom, ali odakle želja za pjevanjem? Je li to nešto što si htio od prije ili ti se samo svidjela ideja?

Moja prva pjesma se zove "Luda noć", a radio ju je poznati tekstopisac i glazbenik Vlaho Arbulić u suradnji s JoomBoosom. Želja za pjevanjem je tu od najmlađih dana, krenuo sam pjevati s 5-6 godina i cijeli život nisam stao. Bio sam i u RTL zvjezdicama, u sezoni kada je pobijedila i Mia Negovetić koja je meni vrlo dobra prijateljica. Bio sam poslije i u RTL zvijezdama, stigao do četvrtfinala i tu je sezonu pobjedu odnijela Ilma Karahmet, a bio sam sa svojim kolegom Rokom Blaževićem i maštam da ću biti na pozornicama kao i on, a to su Dora i Eurosong. Glazba je nešto što želim odavno i nije mi se svidjela ideja "nekad kasnije" jer je to moj najveći san i ljubav koju gajim od mojih početaka. Moj prvi hobi, ljubav i nešto čemu težim. Moja majka dok je bila živa i neke od njezinih posljednjih riječi bile su da se moli za mene da odem na Doru i ja te riječi ne mogu zaboraviti i trudit ću se i dalje učiniti nju i sebe ponosnim i ostvariti taj cilj u glazbi.

Serija koje si bio dio, Teini dnevnici, dobila je i Večernjakovu ružu. To su platforme koje rade nešto skroz drugačije od onog što smo navikli gledati, i na čemu smo navikli gledati. Vidiš li se u takvim projektima u budućnosti, ili se želiš fokusirati na šminkanje, svoj Instagram i TikTok račun?

Svakako volim glumu i ne mogu reći da mi ne leži jer sam jako svestran u svemu, plesao sam osam godina, pjevam 15 godina i vidim sebe u nekakvom mjuziklu i slično tako da ne mogu isključiti glumu. Presretan sam što sam u suradnji s JoomBoosom dobio priliku sudjelovati u takvoj seriji koja je bila viralna i imala milijune pregleda i na kraju osvojila tu nagradu koja je itekako velika i čast je biti dio projekta koji je osvojio tako veliku nagradu. Ne mogu isključiti ništa od toga, ali ako bih morao birati uvijek bih izabrao glazbu i pritom da sve to popratim na svojim društvenim mrežama obzirom da danas postoji i potreba imati social media jer vrijeme ide naprijed tako da ćete me svakako gledati još, a vidjet ćemo gdje sve!

VIDEO>> Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer