Singlovima "Igre na sreću" i "Tako teško" zadarska grupa Postolar Tripper ove je godine najavila izlazak svoga petog studijskog albuma.
Grupu su još 2003. osnovali Davor Valčić i Darko Predragović Dabi, kad su zadarski medijski eter okupirali prvim singlom „Ošljačka saga", pjesmom koja je duhovito progovarala o zadarskim bodulima, a koja je napravljena za potrebe bizarne humoristične emisije "Generacija Ex" na radiju 057.
Nakon drugog gastrosingla „Tužna priča o selu" (poznatija više kao „Koga, čega, janjetine" ) tadašnji hip-hop dvojac izdaje i album „Sve što imam sam ukra" te okupljaju bend za svirke uživo. O bendu, njihovim stavovima i novom albumu govori frontmen Davor Valčić.
Počeli ste kao projekt oko emisije na radiju 057. Jeste li već tada planirali raditi ozbiljnije, kao bend?
– Čudni su bili naši putovi od radijskog pulta do stagea. Stvari su se poslagale tako da smo onomad počeli dobivati pozive za nastupe, a bili smo samo radijski djelatnici koji su se iživljavali u svojoj emisiji. Nismo imali nikakvih aspiracija o nečem poput osnivanja benda, ali nas je situacija dovela pred gotov čin. S obzirom na to da smo imali iskustva s garažnim bendovima i prije Postolara, brzo smo se prilagodili. Baš kad smo odustali od same pomisli da bismo nešto mogli napraviti s glazbom, dogodila se ta emisija i sve je otišlo „u Honduras" nakon toga.
Dugo je na vas slušatelje asocirala pjesma "Tužna priča o selu". Je li vam ta pjesma s vremenom dosadila, te ljudi koji su vas pitali za nju?
– Ona je naša „Smoke on the water". Hehe. Ta pjesma uživo nosi posebnu dozu dodatne energije u zadnjim minutama koncerata, s obzirom na to da je uvijek čuvamo za kraj. Puno dugujemo toj pjesmi. Otvorila nam je mjesto na sceni, a pomaže nam i na graničnim prijelazima – uvijek se vadimo: "Mi smo oni koga čega janjetine". I uvijek pali. Nedavno smo vidjeli sliku gdje si je neki tip istetovirao refren na nogu. Svaka koncertna izvedba „Tužne priče" nas iznova uveseljava, pa i ljudi koji pitaju za nju.
Još prije sedam godina izvodili ste mješavinu SKA i hip-hop ritmova. Kako komentirate ekspanziju takvih bendova, a pogotovo regionalne uspjehe grupa Dubioza Kolektiv i SARS?
– Kao da nas pitate zašto INA prodaje toliko benzina. Zato što ljudima treba valjda. SARS i Dubioza su napunili svoje rezervoare do vrha oktanskim gorivom i prešišali sve na cesti. Radi se o ljudima koji su dali otkaze na poslovima i krenuli u sve ili ništa. Oni su kvalitetan primjer koliko možeš daleko dogurati u svojim snovima ako te ništa ne sputava. Mi smo ipak putem shvatili da smo samo Dalmatinci koji su neke veće planove odgodili „za sutra".
U vašoj diskografiji ima dosta pjesama socijalne tematike. Kako nastaju vaše pjesme?
– Nastaju dok čekamo red na banci ili socijalnom, dok radimo novu osobnu, hrpa ljudi ispred tebe, a pauza žena sa šaltera samo što nije krenula. Dogode se i kad kasni plaća, i onda uglazbiš jedan loš dan i pjevaš o tom danu još godinama ispred sebe. Te socijalne tematike se dogode, ne radimo ih s namjerom, dio su svakodnevice. „Burza rada" je, primjerice, nastala u čekaonici na birou. Svašta čovjek može čuti u dugim redovima.
Biste li pjevali za neku od političkih stranaka u predizbornoj kampanji?
– Bendovi ne sviraju za političke stranke jer podržavaju njihov program, nego zbog izdašnih honorara kojima se ovi rasipaju u manirima pijanih ruskih oligarha. Neki izvođači jedva dočekaju izbore. Postalo je opasno opredijeliti se za neku stranku, ljudi ih preozbiljno shvaćaju. Možeš odabrati neku opciju s ciljem da digneš neke novce, ali ožiljci ostaju jer glasači takve stvari teško zaboravljaju. Danas svirka i veselje, a sutra već šetnja dolinom suza nakon izbora. Ne isplati se, ionako se novci brzo potroše.
Što vas najviše nervira danas u Hrvatskoj?
Život u prošlosti, gramzivost za materijalnim dobrima, duhovno siromaštvo, TV program za zaglupljivanje i tako unedogled. Cijeli svijet u jednoj velikoj lokomotivi sigurno grabi u propast, a Hrvatska nije propustila priliku uskočiti u vagon. Samo što na kraju tog putovanja nitko neće dignuti žicu i zatvoriti prijelaz. Kako kaže refren naše pjesme, „Jučer smo bili na rubu ponora, danas smo korak naprijed." I tu sve počinje, ili završava.