Redateljski predvidiva u svojoj nepredvidivosti, fizički sitna, a karakterno odvažna i dinamitna. Baš tim riječima najlakše je na prvu, nekome tko nije upoznao njezin rad i djelo, predočiti mladu redateljicu Irenu Škorić. U još uvijek mahom muškom poslu suvereno brodi olujama filmskog svijeta, a njen dugometražni film “7seX7” jedan je od kandidata za Zlatnu arenu na 58. Pula film festivalu koji je upravo u tijeku. Kroz sedam erotskih novela o pet muško-ženskih parova i po jednom muško-muškom i žensko-ženskom paru na vragolast i duhovit način ispreda priču o ljudskim odnosima, koji mogu biti ujedno i gorki i slatki. A u iščekivanju pulskih rezultata i obveza na festivalu pristala je nakratko prikočiti, ubaciti u prvu brzinu svoju pulsku svakodnevicu i otkriti nam pokoju gorko-slatku priču i o sebi.
Vaš film “7seX7” nazivaju prvim hrvatskim erotskim filmom. Je li to sasvim prikladan termin za njega?
– Moj je film erotska humorna drama. Ali ako govorimo o erotskim filmovima u Hrvatskoj od 1991., takvih ni nema. U tom smislu je prvi s malo više erotskih momenata. Uglavnom volim takve filmove, a najdraži, sa supererotskim scenama, su mi “Poštar uvijek zvoni dva puta”, “Oficir s ružom”, Fellinijev “Erotikon” i “Sirove strasti”.
Kada ste u sebi otkrili umjetničku inspirativnost erotike?
– Te 2009., kad sam počela pripremati ovaj film. Prije toga sam bila sklonija romantičnim komedijama. A spomenute 2009. nešto je čudno ušlo u mene i dogodila se promjena. Svemu je kumovalo i pisanje mojeg magistarskog rada o temi erosa u filmu i mašta je krenula u tom smjeru.
Erotika je nešto sasvim suprotno od sadržaja porno filmova. No, činjenica je da pornići postoje, ljudi ih gledaju i vole. Kad ste pogledali prvi pornić?
– Zapravo nikada nisam pogledala ni jedan do kraja. Ne zbog ćudoređa nego zato što su dosadni i nemaštoviti.
Za svoje filmove pišete i scenarije. To ne znači da je ono što scenarijem iz mašte prenosite na film nužno autobiografski. Ipak, ovim filmom propitujete sve vrste ljudskih i seksualnih odnosa pa je neminovno pitati vas jeste li privatno skloni istraživanju?
– Ma to je sve mašta i nema autobiografskih elemenata. Nemam ambicije koketirati s biseksualnošću, barem za sada. Ispucam se kroz film! Ipak, ono što je pomalo autobiografsko su kostimi i predmeti koji su mi inspirativni; glumce odijevam u vintage odjeću koju i sama jako volim i nosim. Iz Londona sam za Jelenu Perčin i Saru Stanić naručila čipkaste bodije koje obožavam… No, priče i odnosi u “7sex7” nemaju veze s mojim stvarnim životom.
Za svoje filmove osvojili ste već 45 nagrada. Nadate li se i Zlatnoj areni?
– Svi se nadamo jer film je nastao s puno ljubavi. Radilo se s 0 kuna honorara jer ovo je film s najmanjim državnim poticajem od 1991., sa svega 145.000 kuna, koji sudjeluje na Puli. Trailer je na internetu pogledalo više od 110.000 ljudi unatoč cenzuri. Zadovoljni smo učinkom… Nadamo se. Pulska nagrada ipak je posebna.
Jeste li lovac na nagrade?
– Nisam, ali lijepo je kad te iznenadi neka nagrada. A ako je k tome i novčana, to je još bolje! Odmah mogu uložiti taj novac u novi film. Nagrade su bitne u smislu neke afirmacije i potvrde kvalitete za dosadašnji rad. Bitno je i za poticaj za daljnji rad, kao i za upoznavanje publike s vašim radom, stilom i senzibilitetom.
Vaš film “Rastanak” dobio je 16 internacionalnih nagrada. Jeste li vi to otkrili recept za uspjeh kod strane publike?
– Izgleda da jesam, a zove se univerzalni filmski jezik. Formula je ta da se svatko može prepoznati u filmu i da scenarij i radnja nisu vezani samo za naše područje i za naših četiri i pol milijuna ljudi. Time se vodim i očito je da funkcionira. Ljudima treba dati nešto s čim se može povezati i netko u Brazilu i netko u Bugarskoj.
Kad smo već kod internacionalne karijere, moram spomenuti Brada Pitta kojeg uvijek ističete kao glumca s kojim biste htjeli raditi.
– Da, super mi je! Ali malo je previše zabrazdio s Angelinom pa uz njega imam i novog miljenika, a to je Jude Law. Brad je upao u šablonu slatkog dečka iz susjedstva, a odličan je glumac i treba mu opaka uloga s psihološkom pozadinom, on to može. A što se tiče njihove muškosti, obojicu bih i kao muškarce rado ukrala za sebe. Uvijek padam na plavušane! Ako muškarac nema plave oči, žao mi je, ali kod mene nema prođu. To mi je fetiš.
Postoji li trenutno u vašem životu muškarac s plavim očima?
– Imam dečka, neko vrijeme smo zajedno, ne živimo skupa. Redatelj je, ali ne voli da ga se spominje u kontekstu mog dečka. U vezi sam ponekad romantična, ponekad nisam, to ovisi o fazama. Ali najvažnije mi je međusobno pomaganje i razumijevanje, pogotovo u našem kaotičnom poslu. A on me razumije i ima plave oči!
Živimo u brzom svijetu u kojem ljudi nemaju vremena za fizički susret nego se zadovoljavaju virtualnim. Je li za vas virtualna ljubav preljub?
– Ne vjerujem u virtualnu ljubav, kao ni u ljubav na daljinu. Takvo što za mene nema smisla. Ali da je virtualna ljubav prijevara partnera s kojim si u vezi, sigurna sam da jest. Naime, i na taj način, čekajući za kompjutorom da ti se ta osoba javi, pokazuješ određenu dozu brige i emocija za nju i to je čista prijevara.
Spominjali smo “Rastanak” u naslovu jednog vašeg filma. Koji osobni rastanak vam je u životu najteže pao?
– Bilo je toga na sto vrsta načina, ali najteže mi je palo rušenje moje obiteljske kuće u blizini Botaničkog vrta. Jako se vežem za stvari i o njima volim raditi i filmove. Tako sam napravila film o starom tramvaju broj 13 i o stojadinu kakav je vozio i moj djed. Isto je i s tom kućom o kojoj sam snimila dva filma, a s njenim rušenjem srušen je i dio mene. Imala je dvorište i u njemu je ostalo cijelo moje djetinjstvo i dječje carstvo. Vožnje maminim romobilom s kojim sam stalno padala i od čega i danas imam sto ožiljaka po nogama, tajnovito odlaženje na tavan s orasima, gledanje crtića na 16-milimetarskom projektoru... Još uvijek žalim zbog tog rastanka.
Na kakvim je granama hrvatska filmska industrija?
– Na razini kinoklubaške industrije. Ne razumijem zašto smo tolike godine studirali da bi sad svi radili besplatno. Od čega živjeti? Pa nije to naša zabava nego posao. Zar bankari u banci rade besplatno?
Kada ste postali filmofil?
– S roditeljima sam stalno išla u kino i filmofil sam otkad znam za sebe. Moja prva filmska sjećanja vezana su uz partizanske filmove i seriju “Naše malo misto”. A u kinoklubu sam prvi put uzela kameru u ruke i to traje kontinuirano od moje 16. godine. Tada su najveće žrtve mojih snimanja bili moji mama, tata i mlađi brat. Tata je umjetnik, mama radi u banci i poprilično su liberalni i već su pogledali neke ulomke mog filma “7seX7” i jako su zadovoljni.
Osim što ste redateljica i scenaristica, uspješna ste i spisateljica. Za kratku priču “Vikend” dobili ste Nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista, a za dramu “Libreto” Nagradu za dramsko djelo Marin Držić. Kako sve stižete?
– Jako malo spavam, dovoljno mi je pet sati. Pišem navečer kad je tišina jer ne podnosim buku. Moram imati kristalnu tišinu i mora biti toplo jer sam jako zimogrozna, a kalorifer mi je najbolji prijatelj. Volim piti čajeve pa su i oni dio spisateljskog rituala.
Jeste li ikad strahovali da ćete se jednog jutra probuditi potpuno prazni, bez mašte i ideje za daljnji rad?
– Ne brinem se jer u ladici imam barem 30 napisanih scenarija, tako da sam već sada zbrinula samu sebe do kraja života.
Uspješni ste i mladi što je dovoljno da vam budu zavidni. Jeste li osjetili to ikada na svojoj koži?
– O, jesam! U Hrvatskoj je jal nacionalni običaj. Zato su mi najdraže i hrvatske nagrade jer nitko nije prorok u svojem selu. Ali toliko sam u “speedu” i trećoj brzini da se ne obazirem na to.
Djelujete hrabro, no sigurno postoji nešto za što nemate petlje?
– Nemam neku želju za skakanjem s padobranom ili za bungee skokom. Ali to nije povezano sa strahom od visine jer jako se volim voziti avionom, a snimila sam i film na krovu. Tako da kad bolje razmislim, shvaćam da uopće nemam strahova i uvjerena sam da snažna volja može pobijediti sve strahove. A ja imam snažnu volju.
Lijepi ste i fotogenični, koristite li se ikad izgledom za probitak i uživate li u sebi?
– Ne, ni najmanje. No volim se fotografirati, možda zato što sam se prije intenzivno bavila fotografijom. Obožavam sama razvijati crno-bijele fotografije u malom labosu, a imala sam čak i nekoliko skupnih izložbi. Ali ne uživam u svom liku. Sve to više shvaćam kao posao jer smatram da je film šoubiznis i da glumci i redatelji moraju biti ljudima dostupni i otvoreni jer ljudi moraju kupiti kartu i otići pogledati vaš film. Koja je svrha filma ako nema svoju publiku? Osim toga, kod kuće uopće nemam svoje fotografije koje vidite po medijima, a na setu mi izgled ni ne može koristiti jer najčešće ne izgledam privlačno, neispavano, u gojzericama...
Ljubiteljica ste starih automobila. Donedavno ste bili vlasnica stojadina, a česta ste posjetiteljica i buvljaka Hrelića. Ta ljubav prema svemu retro odraz je romantičnosti, nostalgije ili ste stara duša opet rođena u današnjem svijetu?
– To je odraz svega toga. Vjerujem u reinkarnaciju i ponekad imam osjećaj da sam već živjela i da sam bila neka ruska princeza. Što se tiče Hrelića, srijedom odlazim tamo u šoping jer je manja gužva. Skupljam značke, bedževe i majice sa starim natpisima. Kupujem kipiće i statue, razglednice,… Uglavnom, kuća mi puca po šavovima pa stvari držim i na balkonu i po šupama…
Osim muških plavih očiju fetiš su vam i cipele.
– Da, ali otkad snimam nezavisne filmove, imam sve manje love pa je i cipela sve manje! Imam jako puno cipela, a obožavam štikle i balerinke, ali i tenisice.
Jeste li sportski tip?
– Pa ne baš. Prije sam plesala klasični balet i jazz dance i ritmiku, ali u zadnje vrijeme moje sportske aktivnosti su samo vožnja biciklom i hodanje. A ne plešem više nigdje.
Koji vam je što poslovni što privatni životni san?
– Ostvariti međunarodnu karijeru u Hollywoodu, iako mi je San Francisco puno ljepši! Nisam skromna, je l’ da? Kad je posao u pitanju, skromnost nije vrlina nego mana. Skromna sam materijalno i životno, pa nemam ni auto! A privatnih snova za sada nemam, jer prije njih želim se ostvariti na poslovnom planu.
Koji vam je plan poslije Pule, kamo idete na odmor?
– Ovo ljeto iznimno mi je kaotično zbog festivala. I premda je ljeto već u punom zamahu, još nemam čvrsti plan, samo znam da idem u Starigrad Paklenicu, gdje putujem na festival glazbenog dokumentarnog filma sa svojim dugometražnim doxom “Berislav Š. Proces”. Kad sam na moru, najviše volim ležati na plaži uz dobru knjigu, a za dva tjedna odmora pročitam ih barem dvadesetak.