Iako kroz svoju još uvijek mladu karijeru broji preko 60 domaćih i inozemnih nagrada, redateljica Irena Škorić za sebe tvrdi da je najviše vesele male stvari. Profesionalni poziv započinje na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti gdje je magistrirala filmsku i TV režiju. Osim što dirigira kamerom, ona i piše. Na domaćoj sceni već se potvrdila, pa njezine ambicije sežu sve do raskošnih svjetala Hollywooda.
Posljednjih godina u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom i Sportskom televizijom snima dokumentarni serijal o inspirativnim hrvatskim trenerima i sportašima. Nakon Miroslava Ćire Blaževića i Nikole Bralića red je došao na Tonija Tomasa, a povodom premijere filma "Nepoznato o poznatima: Toni Tomas 'Splitsko zlato''' u splitskom HNK Irena govori za Večernji list.
GALERIJA: Irena Škorić: 'S Ćirom smo plesali uz Abbu, a Toni Tomas je zbog turnira propustio rođenje prvog djeteta'
Dokumentarni serijal "Legende hrvatskog sporta - nepoznato o poznatima" bavi se našim vrhunskim sadašnjim i bivšim trenerima i sportašima koji su stekli svjetsku slavu. Iz kojeg razloga ste se odlučili snimati dokumentarni serijal baš o sportašima? Postoji li kod njih nešto što ih čini posebno zanimljivima za format dokumentarca?
Dokumentarni serijal "Legende hrvatskog sporta - nepoznato o poznatima" planira zagrepsti ispod površine i odmaknuti se od svakodnevnog načina obrađivanja sportskih tema tj. uvriježenih priča o poznatim sportašima i trenerima. Ideja je po prvi put predstaviti proslavljene trenere i sportaše u svjetlu u kakvom ih šira javnost ne poznaje. Ovdje se govori o najzanimljivijim detaljima njihova života, putu do uspjeha, strahovima, strastima, hobijima, neuspjesima, ljudima koji su iza kulisa pridonijeli njihovom uspjehu. Volim snimiti i njihovu najužu obitelj, najbolje prijatelje, kumove, odlazak u rodni kraj, kako bi javnost što više imala uvid u taj "nepoznati" dio njihovog života.
Jeste li sportski tip osobe?
Definitivno sam sportski tip osobe, od najranijeg djetinjstva sam u sportu. Mislim da je na to dosta utjecala i moja atletska građa. Tata me je već s tri godine stavio na skije na Sljemenu, kasnije sam pohađala Školu za klasični balet na Ilirskom trgu, paralelno me privukao i tenis, te jazz dance kod Tihane Škrinjarić i kao finale je došla atletika u HAAK-u Mladost. Kako sam paralelno išla u jezičnu gimnaziju, koja je bila dosta zahtjevna, i u Kino klub Zagreb, od sporta sam morala odustati u 2. razredu srednje, ali je zauvijek ostao u meni.
VEZANI ČLANCI:
Što presuđuje pri odabiru o kome ćete snimiti film?
Kad je riječ o dokumentarnom serijalu "Legende hrvatskog sporta - nepoznato o poznatima", odabir protagonista je sinergija Hrvatskog olimpijskog odbora, Sportske televizije i mene kao autora. Naravno, dosta ovisi i o uspjehu trenera i sportaša na Olimpijskim igrama. Kad je riječ o mojim drugim autorskim dokumentarcima, bavim se temama koje osobno dobro poznajem, ili koje me jako zanimaju pa ih godinama istražujem i radim detaljni research, kao npr. za Lastana.
Za igrani film, zbog kojeg većina mladih nadobudnih filmofila zapravo i upisuje Akademiju dramske umjetnosti, volim reći da uživam u stvaranju novih svjetova. Jer kako je pokojni Tom Gotovac jednom rekao: "Čim ujutro otvorim oči, vidim film". Mi režiseri zapravo uvijek stvaramo nove svjetove u našim filmovima. To je ta posebna čarolija stvaranja koju nam nitko ne može oduzeti.
Kakva vas sjećanja vežu uz legendarnog Miroslava Ćiru Blaževića? Ćiro je bio poznat po svom vedrom duhu, sjećate li se kakvih anegdota sa snimanja?
Jednostavnost, spontanost i duhovitost su prve tri stvari koje se sjetim na spomen Miroslava Blaževića Ćire. Ćiro je bio vjerojatno najveći medijski talent u Hrvatskoj. Anegdota je s njime bilo podosta, ali najemotivnije je bilo kada smo mu priredili rođendanski tulum iznenađenja u Charlieju, u veljači, za njegov 87. rođendan. Sve je bilo u nogometnom stilu, pa čak i rođendanska čokoladna torta koju mu je donio prijatelj Željko, a mi svi zaplesali smo uz taktove Abbine pjesme "Money, money, money", naravno i Ćiro s nama. U Sarajevu je bilo pregršt anegdota, a čim smo sletjeli otišli smo na Baščaršiju, gdje je Ćiro zaključio da je pitica (lepinja) presuha, a ćevapi pregoreni, cijelo vrijeme je putem do Travnika negodovao o tome, samo da bi nas uvjerio da su naravno travnički ćevapi bolji od sarajevskih. To je naravno sve bio fol i dobra Ćirina režija. U hotelu Europa Ćiru su dočekali s istom tortom obavijenom bijelim šalom s kakvom su ga dočekali 1982. kad je Dinamo postao prvak Jugoslavije. U Sarajevu nam je domaćin bio Emir Hadžihafizbegović, a band je Ćiru iznenadio pjesmom: "Dobro došao izborniče", s obzirom na to da je bio i izbornik BiH reprezentacije, a tulum je potrajao do kasnih noćnih sati, kada je Ćiro zapjevao sevdah.
Što vas je posebno zaintrigiralo kod Tonija Tomasa? Je li vas nečime iznenadio?
Iznenadila me Tonijeva požrtvovnost i apsolutna posvećenost poslu, i to što je on jedan od najtrofejnijih trenera u hrvatskoj povijesti, ali za to široka javnost nažalost ne zna. Kako Toni kaže: "Formula za uspjeh je puno trenirati, ali ne samo puno, nego i pametno". Toni je dokaz kako je skromnošću i radom može iz Hrvatske, iz splitske Radunice, napraviti jedna dobra i velika priča. Dokaz apsolutne posvećenosti poslu i ono "nešto" što ga izdvaja od drugih je prilično velika žrtva u kojoj pati njegov obiteljski život. Zbog kvalifikacijskog turnira u Belgiji nije stigao na rođenje prvog djeteta, propustio je skoro sve dječje rođendane, kao i pogreb bake.
Prošle godine ste posjetili Japan gdje su snimljeni posljednji kadrovi dokumentarca "Biograd na Moru - ždral u srcu Jadrana". Postoji li posebno mjesto na kojem biste željeli snimiti neki od budućih projekata i zašto? Koliko je dobra lokacija bitna za kvalitetu završnog proizvoda?
Dobra lokacija je jako bitna za kvalitetu završnog proizvoda, čak bih rekla više kod dokumentarnog filma nego kod igranog. Hiroshima je jako filmičan grad, široj javnosti poseban naravno zbog svoje povijesti, i bilo mi je jako uzbudljivo snimati film na tim autentičnim lokacijama. Na kojem mjestu bih htjela snimiti novi film i zašto? S obzirom na to da je ovo pitanje "želje", željela bih snimiti svoj novi igrani film u Hollywoodu i na engleskom jeziku. Riječ je o drami s elementima crne komedije, i mislim da bi ta lokacija dala poseban "touch" filmu, a engleski jezik može doći do većeg broja ljudi i više je mogućnosti.
GALERIJA: Irena Škorić o novom dokumentarcu: 'Filmom želimo pokazati i naš doprinos svjetskoj borbi za mir'
Vaš posljednji dokumentarni film kao glavnu premisu ima povezati Biograd na Moru, grad u srcu Jadrana, i Hirošimu, a "Neželjena baština" tematizira devastaciju iznimno vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe. Postoji li nešto u temi Drugog svjetskog rata što vas posebno inspirira ili pak smeta?
Slobodno mogu reći da su te spomenute teme Drugog svjetskog rata nekako spontano došle po mene, i da sam s time trenutno zatvorila taj period u svom opusu. Drugi svjetski rat nažalost koliko god "smeta", toliko i inspirira autore iz svih područja umjetnosti i mislim da će još dugo tako biti, jer još su stotine priča ostale neispričane…
Dugometražni dokumentarni film "Neželjena baština" prvi je domaći film prikazan u Europskom parlamentu, dok je kratkometražni igrani film "Rastanak" bio hrvatski predstavnik na Biennalu mladih umjetnika Europe i Mediterana, te je bio hrvatski predstavnik za nagradu Studentski oscar koji dodjeljuje Američka filmska akademija i u konkurenciji San Sebastian film festivala, uz preko 20 domaćih i inozemnih nagrada. Kojim uspjehom iz dosadašnje karijere se najviše ponosite? Postoji li neki ultimativni cilj koji bi do kraja karijere željeli ostvariti?
Iako imam preko 60 domaćih i međunarodnih nagrada, jedna od najljepših i najemotivnijih scena iz "filmskog života" mi je premijera dugometražnog igranog filma "7seX7" na Pulskom filmskom festivalu pred 10.000 ljudi. Te 2011. godine pulska publika je živjela i disala s filmom, atmosfera je bila nevjerojatna. Nagrade, festivali i razne premijere dođu i prođu, ali neke scene vam se zauvijek urežu na celuloidnoj vrpci našeg sjećanja… Ultimativni san svakog filmskog redatelja vam je jako sličan, a to je dugometražni igrani film s neograničenim budžetom.
U svom profesionalnom portfoliju brojite jedan dugometražni igrani, desetak kratkih igranih i bezbroj dokumentarnih filmova. Koje su za vas najveće prednosti, a koji nedostaci dokumentarističkog pristupa temi i koji je ključ kvalitetnog dokumentarca?
Apsolutan pristup protagonistima, temi, lokacijama, arhivskim materijalima i naravno - pristojan budžet za višemjesečno pa čak i višegodišnje snimanje. Nesrazmjer između budžeta za igrani i dokumentarni film je glavni problem, i baš je to razlog što neki filmovi u nedostatku istog više izgledaju kao proširene reportaže.
Koliko visina budžeta utječe na kvalitetu filma?
Visina budžeta nažalost jako utječe na kvalitetu filmu. Scenarij je naravno najvažnija stavka, i znam da se svi uvijek pozivaju na neke iznimke kad se dobri filmovi snimaju čak i mobitelima, ali nažalost takvi izuzetci ne čine pravilo. Kvalitetna pretprodukcija, produkcija, a posebno postprodukcija ključan su faktor za uspjeh i kvalitetu filma. Ljudi ponekad ne shvaćaju da ovo nama nije hobi, već posao, čak štoviše - poziv. Zato je ovdje veliki nesrazmjer između onoga što redatelji snimaju, i što bi zapravo htjeli snimati.
Iza sebe imate zavidan broj nagrada i priznanja s raznih filmskih festivala. Koja je tajna vašeg uspjeha?
Film je moja prva ljubav. Živim za umjetnost. I na neki način sam sve podredila njoj.
Žalite li zbog neke odluke u dosadašnjoj karijeri ili biste s današnjim znanjem nešto učinili drugačije?
Puno toga bih učinila drugačije s današnjim znanjem, ali za to mislim da nije dovoljan ovaj dopušteni broj kartica u Ekranu.
Tko su vaši filmski uzori u području režije i zašto? Imate li omiljeni film, glumca ili glumicu?
Jako volim talijanski neorealizam i zato Vittorio De Sica. Veliki sam štovatelj cijelog francuskog novog vala, a posebno redatelja Alaina Resnaisa. Zbog njihove estetike sam i upisala Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu. Omiljeni filmovi su mi "Prošle godine u Marienbadu" i "Rondo".
U čemu pronalazite umjetničku inspiraciju?
Ljubav i strast prema filmu i umjetnosti moj je osnovni pokretač. Umjetnička inspiracija je sve, od mirisa, do pogleda, a ponekad je dovoljna i samo jedna rečenica i slika.
Tko vam je u životu najveća podrška?
Najveća podrška u životu su mi obitelj i moj Davor.
VIDEO: Umag pjeva u jedan glas: Baby Lasagna otpjevao Rim Tim Tagi Dim