Muškarac je u prostoriji jedini. Rekli bi u narodu, blažen među ženama. U njega je uprto na desetke pari ženskih očiju. Možda stotine. Sve gledaju u njega. Polumrak je, prostorom šaraju reflektori, počinje glazba. Sad je trenutak... To je posao stripera. OK, to smo i sami znali. Ali kako je biti u toj ulozi, muškarca koji skida majicu pred djevojkama, u pravilu, nepoznatim, koji ih zavodi. Uljepša im večer. Nasmije. Učini nešto što drugi muškarci ne bi.
Mnogima je i cvijeće teško donijeti... A skidati se, pred nepoznatima, bilo bi im, u najmanju ruku, neugodno. Neke bi bilo i sram. Ništa čudno, tako je. No, Edisu Kazazu, 21-godišnjaku iz Zagreba, to nije problem. Štoviše, nedavno se skinuo i na televiziji, u RTL-ovu šou “Samo nebo zna”, taman iza Dnevnika, u prime timeu... Izveo striptiz. Kakav je život u polumraku, a očekivanja su visoka, ispričao je na kavi. U kvartu. Za susjednim stolovima, kad su čuli koja je tema, zainteresirali su se.
Nećemo reći da su prisluškivali, ali neobična tema razgovora bila im je interesantna.
– Više mi je to hobi. Za život zaradim kao redar, konobar... – govori Edis.
Jede pecivo iz pekarnice, govori opušteno. Šali se.
‘Kažem si: Ma mogu ja to!’
– Nećeš vjerovati, ali kao mlađi sam bio vrlo povučen. Držao sam se uvijek istog društva, troje ili četvero ljudi koje sam poznavao otprije. A onda mi je najbolji prijatelj Goran pomogao da se malo opustim. Kako se otvoriti, kako razgovarati s nepoznatim ljudima, kako postići ono što želim. Kako mi je, malo-pomalo, raslo samopouzdanje, odlučio sam, idem do kraja. Postat ću striper! Pa što bude... Otišao sam na YouTube, da vidim kako to izgleda. Bio sam i u Areni, pogledao film Magic Mike u kojem stripera glumi Channing Tatum. Zanimljivo, taj je glumac, prije hollywoodske karijere, zaista i sam bio striper. Vidio sam da odlično pleše, pa sam želio i ja. Ja sam od onih koji se, kad vide nekog da nešto radi, pitaju: “Čuj, pa zašto ja sam to ne bih naučio?” Eto, vidio sam dečke na tulumima kako sviraju gitaru, pa sam želio naučiti i ja. Otišao sam na Njuškalo, kupio akustičnu gitaru za 200 kuna, uzeo još jednu i prijatelju za rođendan, pa naučio osnove. Dovoljno da znam svirati na plaži.
I? Privlači li to djevojke? Gitara? Pali li još taj štos?
– Ma odmah prvu večer kad sam došao na more. Čim sam s frendom sjeo na plažu, ma nije prošlo ni pet minuta, a dvije su cure prišle i pitale: “Dečki, imate li upaljač!” Zatim je slijedilo pitanje: “Je l’ možemo mi malo sjesti s vama i slušati muziku...” No, problem je bio što sam ja brzo odsvirao tih nekoliko stvari koje sam naučio pa sam, kako ne bih ponavljao isto, rekao: “‘Niš’, cure... Idemo mi, haha.”
Vratimo se na muški striptiz. Kako se od ideje dolazi do realizacije?
– Radio sam u kafiću u centru Zagreba, a kad bih se presvlačio prije ili poslije posla, kolegice bi mi rekle: “Odi negdje drugdje izvoditi striptiz!” I ja rekao: “Pa i hoću.” Otvorio sam Google kako bih vidio imali li stripera uopće na našim prostorima, nisam nikad čuo ni jednog. I što nađem? Da postoji mjesto, udaljeno pet minuta hoda, na kojem vježbaju performeri, topless-konobari, zabavljači... Bio sam šokiran, pa ne može to biti tako lako! Poslao sam mail, nekoliko fotografija, i tako je to krenulo. Rekao sam si, idem probati. Pitali su me, kad su mi pokazali snimke sa svojih nastupa: “Što misliš?”, a ja ispalio: “Mogu ja to!” Iako, ni sam sebi nisam vjerovao... I tu mi je počelo rasti samopouzdanje.
Topless-konobar za početak
Kako je bilo povučenom dečku ući u takav pothvat?
– Ma kad sam vidio snimke nastupa, malo me “stislo”. Velim, oduvijek sam bio povučen, ma ni curi nikad nisam sam prišao. Eto, baš onaj mali koji sjedi u kutu i gleda druge dečke kako prilaze curama.
Kako si se usudio nešto što mnogi muškarci ne bi učinili?
– Ma mislio sam – nemam što izgubiti! Imao sam dovoljno vremena poslije posla za treninge pa sam rekao “ako uspijem super, ako ne, nikome ništa.”
Kako je izgledao prvi nastup?
– Već sam nakon nekoliko dana imao sam gažu, bacili su me u vatru. Bio sam – topless-konobar. Rekli su mi dečki: “Ti si ionako konobar, snaći ćeš se.” Dok sam išao prema tom kafiću u Novoj Gradiški, klecala su mi koljena, počela je nervoza, trema... Ni alkohol nisam želio piti, pa si nisam mogao pomoći ni s nekoliko kratkih za ohrabrenje. Nudio sam tada djevojkama piće dobrodošlice, bez majice, a jedna mi je jako visoka cura, a još je bila i na štiklama, dobacila: “Malo si prenizak za mene.” Odmah sam primio njezinu prijateljicu za ruku, i počeo s njom plesati. Nije bilo lako. Ali, poanta je u tome da probiješ led. Kasnije ti je lakše. Poslije sam radio i kao go-go plesač, a dolazile su i kolegice. Kad bih vidio te cure u kostimima, ispala bi mi vilica na pod, ali pravio sam se da to za mene nije ništa novo – govori Edis.
Dok on priča, za stolovima oko našeg, svi odlažu novine. Razgovor prestaje. Ni muha se ne čuje. Dobro, muhe ovdje u kafiću i nema, ali, da je ima... Ne bi se čula.
– S go-go plesačima je slično kao i sa striperima, samo što ne skidaš odjeću. Odjeven si u kostim, ja sam prvi put bio u kostimu Tarzana. Suknjica, zašaran bojama... Ma poanta je napraviti što veći šou, zabaviti ljude, da vrište od smijeha. Moraš se šaliti na svoj račun, ali da to ispadne simpatično. To je poput stand-up komedije, ali bez riječi. Samo pokreti. Ples. Improvizacija.
Kako izgledaju danas, dvije godine poslije, nastupi?
– Bio sam nedavno na Krku. Dođem u klub, ostavim stvari, sjednem za šank. Naručim nešto za piće. I čekam da se klub napuni. Kad skužim da je dovoljno ljudi, krećem s nastupom. Obično to bude oko ponoći. Presvučem se u kostim, dam prije toga DJ-ju playlistu...
Kostim? Kakav kostim?
– Ima raznih. Neki kao hip-hop, reperski. Kao ulični stil. Ili vojni kostim. Policijski kostim. Sad sam dao sašiti i kostim gladijatora, poput onog iz filma “Gladijator”. Ma osjećam se u tim kostimima kao doma. Kao u trenirci...
OK, i što onda, glazba kreće...
Kostim Tarzana ili vojnika
– Tako je, izađem na stage, počnem plesati sporo. Posao je striptease. Znači, tease, engleski zadirkivati, golicati... Nije štos skinuti se i otići. Nego, recimo, počnem skidati majicu, pa je vratim. Podrapam hlače, ali samo dio. Poanta je da se cure nasmiju. Da im bude privlačno, seksi. No, moram paziti jer tanka je granica između seksepila i vulgarnosti. A ja sam, na kraju, ipak samo animator. Veseljak. I ne, ne skidam se do kraja.
Što kaže publika?
– Ima onih koje nastup prate cijelo vrijeme, ali i onih koje sjede sa strane i pijuckaju piće. Za njih pretpostavljaš da su povučene. Pa dođeš do njih, prvo razbiješ led plešući s prijateljicama. Ako je i njima to privlačno, zaplesat će i one! A onda si sretan, jer si shvatio da si uspio, da su se opustile, da se zabavljaju. Na kraju, to je i cilj cijele priče. U pravilu, kako se ti ponašaš, tako se ponaša i publika. A oprezan sam, želim da dobro ispadne. A ne da pustim – kako bude. Naučio sam dovoljno improvizirati da mogu zaplesati i s djevojkama koje plesati ne znaju. Nastojim curama pružiti što više podrške, da se oslobode te večeri. Da shvate da to nije ništa ozbiljno. To je noć da se zabaviš, kažeš: “Gle, došao je striper, idem plesati s njim.” I tako, postupno, podižem atmosferu. Upoznajem se s publikom neverbalno. A kasnije kreće zezanje, smijeh, fore...
Što se ženskoj publici najviše sviđa?
– Nećeš vjerovati, ali – neozbiljnost! Svi očekuju da će doći striper, full ozbiljan, popiti piće, skinuti majicu, odraditi i otići doma. A ja volim ostati, družiti se. Međutim, zna biti naporno. Ponekad nakon 15 minuta ostanem bez zraka. Koliko god radio plesne treninge, treninge snage, izdržljivost kondicije, a znam otrčati i 15 kilometara u jednom treningu po savskom nastupu, toliko se dam u plesu da se zna dogoditi da moram napraviti pauzu. Evo primjera, kad sam se počeo baviti stripanjem, nisam uopće znao plesati! Frend mi je pokazao nekoliko koraka, ali bila je to samo podloga. Danas sam jedini koji u šou ubacuje breakdance. Kad se bacim na pod, a noge lete po zraku, što se zove helikopter, svi ostaju bez daha. Ili se sklupčam u kuglu i vrtim, izgleda kao biljarska loptica. Ma čovjek može sve naučiti! Samo ako želi...
Koliko te žena vidjelo bez majice?
– Ajme, majko...
Koja je prednost ovog hobija?
– Stvaraš situaciju u kojima je svima oko tebe ugodno i osjećaju se super. Tome se veselim.
Mijenjao sam ulje, gume
Kako izgleda na djevojačkim zabavama?
– Čuj, dok ja stignem, cure znaju biti već prilično vesele. Zna se dogoditi da im priđem, a one već sve sjede u tangama i grudnjacima te se ponašaju kao da muškarac nije ušao u kuću. Da su one polugole, a ja odjeven. Ili, a i to se dogodilo, skoče u bazen, a vani snijeg. A što ću, skočim i ja u bazen s njima. Znam ostati drugi dan i do 15 sata popodne s njima. Cure te ugoste, naprave ručak. Nije posao stripera samo skidati se. Već držati atmosferu...
Koje si sve poslove radio?
– Po struci sam automehaničar, išao sam u školu u Selskoj. Ali, kad pošao na praksu, shvatio sam da to nije za mene. Ali, morao sam završiti školu. Radio sam servise, mijenjao ulje, gume, filtre, remenje, skidao motore automobila... Pa i vadio krivo natočeno gorivo iz rezervoara. Čak i radio kemijska čišćenja. Ali, sve mene zanima. Još jedan od hobija mi je informatika. Gledam uvijek da naučim nešto što drugi ne znaju. Dok se drugi bave već gotovim stvarima, ja istražujem na kojem to principu radi.
Imaš li djevojku?
– S curama sam često u društvu. Trenutačno nemam djevojku. No, ostao je isti problem – i dalje ne prilazim djevojkama. To se nije promijenilo. I dalje čekam da cura napravi prvi korak...
I, je l’ prilaze?
– Evo, bio sam redar na koncertu Justina Biebera nedavno u Areni. I dođe djevojka i kaže: “Sviđaš se mojoj prijateljici.” I što sad? Moram biti miran. Na poslu sam. Ne mogu sad razgovarati. A kako ih je Bieber razgalio, neke su tu noć na koncertu i plakale od sreće, zaboravile su poslije na mene...
Hahaha, Vecernji! Propadate totalno.