Kada se Robert Schubert u prvoj emisiji “Plesa sa zvijezdama” našalio sa svojom partnericom glumicom Ivom Mihalić rekavši: “Kada sam čuo s kim plešem, otišao sam je ‘guglati’ da vidim tko je”, jedva je slutio kakvu talentiranu plesačicu ima u rukama.
A ako je kojim slučajem gledatelji showa, poput Roberta, ne znaju iz, recimo, filma “Ćaća” za koji je dobila i Zlatnu arenu ili nisu kazališni tipovi pa je nisu gledali u nekoj od sedam predstava u kojima trenutno igra u zagrebačkom HNK, sada sigurno jako dobro znaju njezino ime. Niže desetke žirija, kupa se u komplimentima, ali i znoju jer radni dan joj se prihvaćanjem nastupa u showu pretvorio u nešto nalik na disciplinirani vojni kamp.
– Privatni život trenutno ne postoji. Prosječno sam oko četiri sata na treningu, pa četiri sata u kazalištu i tako svaki dan. I nedjeljom. Moram stisnuti zube i proći kroz to iako nisam osoba koja voli raditi sto stvari odjednom. Ne bježim od rada, ali ni od drugih životnih problema. Volim svoj posao, ali nisam klinički slučaj radoholičara – smije se Iva uhvaćena između dviju proba. Od početka plesnih treninga bilo je, kaže, puno upala mišića, na vagi nije izgubila kilograme već je lijepo oblikovala mišiće, a o prihvaćanju poziva nije dugo razmišljala jer ples joj je oduvijek omiljeni hobi.
– To je jedini show koji na televiziji volim gledati. Kao mala sam kratko išla na klasični balet, a i kasnije sam koketirala sa suvremenim plesom, ali ništa ozbiljno. Kada sam vani s društvom, nisam baš cura od plesanja po stolovima, ali volim čagu, a sada mi je poseban gušt i učiti plesati. Pogotovo od Roberta. Kreativan je, strog i dobro se slažemo. Postoje kreativne razmirice, ali one se moraju roditi kada s nekim provodiš četiri sata na dan. Ma lijepo nam je!
Iako se na prvu čini kao svestrani tip bez mane, i Iva ima svoju slabu točku.
– U sportovima sam, ajmo to tako reći, dno. Baš da se nasmiješ. Ali volim gledati gimnastiku i umjetničko klizanje pa se tako sjećam da sam gledala Sandu Dubravčić Šimunjak koja je uz to i odlična konkurencija u plesu. A Mislav Čavajda je fantastičan! Ja nisam njegova suparnica u showu, ja sam njegov fan! – kaže Iva i na pitanje bi li se jednako hrabro upustila i u show “Zvijezde pjevaju” odgovara:
– Nemam neki veliki raspon glasa, ali nije mi ni slon prdnuo u uho. Priučeno mogu otpjevati štošta.
O konačnom plasmanu ili pobjedi u emisiji joj je teško govoriti jer po prirodi nije kompetitivna osoba.
– Nikada, ali nikada se ni u čemu nisam natjecala. I dok smo kao klinci igrali graničara, ja bih odmah stala na mjestu da me pogode pa da mogu ići šetati oko škole. Tako i sada, idem korak po korak. Svaki ples je drugačiji i ne bih se usudila reći: “Idem do kraja!” Pristaša sam one “prvo skoči pa reci hop” – iskreno priznaje.
Što se tiče održavanja kondicije prije “pristupanja plesnom kampu”, kaže: – Idem na ashtanga jogu, ona mi je sjajan oblik istezanja, od fizičkog do mentalnog. A šećem i psa, svoju Nušku koja ima i prijatelja Hitcha, psa moje cimerice.
Kada Iva pleše, njezina obitelj, mama, tata i brat, strepe, a posebno mama od koje je i naslijedila ritam i smisao za ples.
– Gen za ples vučem od nje, ona je kao mlada plesala balet, a plesala je i na Titovim sletovima. Uglavnom, svi u obitelji su jako ponosni na mene, ali dok ispred televizora sjede i čekaju nastup, imaju goru tremu od mene.
Krasi je klasična ljepota i nije poput žena s Balkana koje često ne znaju primati komplimente, već na njih odmahuju rukom. Iva u njima gušta.
– Lijepo je to čuti, pa čak i kritiku ako je konstruktivna. A najljepši kompliment mi je udijelio jedan moj prijatelj koji je naš susret opisao u svojoj knjizi “East of The Adriatic” posvećenoj putu po našim krajevima, iako je neke detalje poetski izmijenio. Dandanas smo jako dobri prijatelji – kaže.
Glumica je jednom prilikom rekla da se rijetko zaljubljuje, ali kada se to dogodi, za svojeg muškarca je na koljenima. No za sada je, čini se, samo Robert može baciti na koljena, i to plesom. Naime, o ljubavnom statusu Iva otkriva:
– Nisam zaljubljena. Nije mi ta vrsta sreće pokucala na vrata. Još. Ali nemam problem s tim što sam sama. Lakše mi je biti sama nego u lošem društvu, a isto to pravilo odnosi se i na muškarce. Pogotovo na njih.
U HNK igra u predstavama “Višnjik”, “U znaku vage”, “Na dnu”..., s Krešom Dolenčićem počinje pripremati predstavu “Luđakinja iz Chaillota” i nada se da će joj se uskoro nasmiješiti i koji dobar film. Kada ples završi i raspored joj se vrati u normalu, rado bi se nagradila putovanjem.
– I to, recimo, u Japan. U proljeće, u vrijeme cvatnje trešanja. Naravno, da imam novca i vremena, a to najčešće nisu proporcionalna imanja.