Kada vam Ivana Mišerić, popularni i rado slušan glas Otvorenog radija, kaže broj godina koliko je već prisutna u radijskom eteru, malo je gledate s nevjericom, jer ona jednostavno izgleda premlado za tako dugu i plodnu voditeljsku karijeru. No, kada počene pričati o radiju kao mediju, o tome što je njoj osobno važno kada sjedne pred mikrofon, odmah je jasno da nije "bez vraga"; njena nominacija za Večernjakovu ružu za radijsku osobu 2022. godine.
Što ste prvo pomislili kada set vidjeli nominaciju za Ružu?
Yes! Opet! Napokon! Jako mi je draga ta nominacijao, jer cijenim Večernji list kao medij, znam koliko godina postoji i traje Ruža i kakvu reputaciju ima. To je zaista ozbiljna nagrada i zato mi i sama nominacija užasno puno znači.
Kada ste osvrnete na 2022., ali i vaš rad u cjelini, što je najviše pridonjelo toj nominaciji? Čime ste osvojili žiri i slušatelje?
I slušatelji i žiri zaista imaju jako širok izbor odličnih radio profesionalaca, ali nekako bih rekla da nas na Otvorenom radiju i niste mogli izbjeći. Na radiju sam već petnaestak godina, od toga na Otvorenom deset, a kako je riječ o nacionalnom radiju, uvijek ćete naići na nas, baš kao i na ljude koji nas slušaju. A po meni recept za dobar radio i dobru radijsku emisiju je jednostavan, moraš biti svoj, neposredan, na istom nivou sa slušateljima. Davno su prošla vremena kada je radio imao tu neku, recimo to tako, ulogu gdje je popovao ljudima, učio ih nekim stvarima. Sada se mi i slušatelji nadopunjujemo, mi učimo od ljudi, oni od nas. Čini mi se važnim i to što nudimo zabavu, neopterećeni smo. Svjesnosmo donjeli odluku da nećemo previše crniti program, jer vijesti su dosta crne i teške. Živimo u izazovnim vremenima i ljudima treba ostaviti prostor da dođu do daha.
Što vam je od početaka karijere na radiju bilo najteže postići?
Biti svoja. Biti najnormalnija.
Jeste li na radijskim počecima imali neke uzore?
Definitivno, ali moji su uzori, ne znam je li to na sreću ili na nesreću, bili van granica ove zemlj. Ovaj sam posao uglavnom učila vani, po Americi i Njemačkoj. Ljudi koje sam sretala tada i tamo najviše su me inspirirali. Svaki radio danas je formatiran radio, samo su sada na djelu neki noviji formati, ili ih ljudi barem takvima prepoznaju. No, radio je formatiran od trenutka svog postanka, te mum ti fromati daju mu različitost. Zato i volim slušati konkurenciju, uvijek poslušam kolege, uspoređujem gdje smo i što smo mi na Otvorenom. Neću reći da si svi mi međusobno krademo ideje, ali jasno je da mi slušamo druge kao što drugi slušaju nas. I to je dobro jer svi želimo čuti u kojem smjeru koji radio ide.To je norlano u ovom poslu. Baš zbog toga mi je na počecima bilo najteže postići to da ne budem ona radijska voditeljica koja uživa u svom glasu i priča floskule. Na radiju je najgora banalnost. Zato moja formula glasi: budi najnormalniji, budi čovjek. Na otvorenom mi želimo biti glas i za ono što ljudi možda i ne bi htjeli reći na glas, ne bojimo se reći neke stvari, nema tabu tema.
Možete li se sjetiti trenutka kada je vaš glas prvi puta krenuo u eter i kako ste se tom trenutku osjećali?
Baš bih volejla naći tu snimku! Mislim da se dobro čulo kako mi se glas trese, da puca. Ali to je bilo ono 'zaozbiljno'. Moja prva radijska emisija je bila u osnovnoj školi, sjećam se da smo tada snimali na kasete, a zatim u srednjoj školi gdje sam ja bila voditeljica i radila emisiju s kolegama iz razreda. Tu nije bilo treme, bila sam čista hrabrost. Ali kada staneš za mikrofon ozbiljnog radija shvatiš da te ljudi slušaju, da reakcije mogu biti: „ona je super“, ali i „ona je glupa“. Tada shvatiš što radiš, što je odgovornost i da se moraš sabrati u sekundi. Zato se i tak dobro sjećam prve profesionalne emisije. Mislim da sam se doslovno prepolovila koliko mi je to bila stresna. Sjećam se kako sam imala sve napisano, ali i da je sve zvučalo kao loš teatar.
Za vas ne vrijedi pravilo da radio štiti svoje glasove, jer ste dobro poznato lice, ali koliko je zapravo slobode u činjenici da su radijski ljudi ipak pomalo skriveni?
Radila sam i na televiziji i kamera zaista stvara presing. Radio ima tu prednost da ne moraš misliti na to kakva ti je frizura, kakva šminka. Možda je i sluašteljima zanimljivo kada te ne vide. Televiziaj ima tu sliku gdje možeš biti simpatična i na taj se adut ponekad možeš i izvuči. Na radiju se sve čuje, nema slike iza koje se možeš sakriti. Ali radio je toliko topao i toliko živ da zapravo i te greške koje se dogode nisu najvažnije. U njima je čar. To je ta spontanost koja otkriva da je radio živ organizam.
Jeste li imali neugodnih situacija u toj spontanosti, kada slušatelji idu izravno u program?
Baš mislite ono da su bili "grdi"?
Da, baš "grdi"!
Na sreću nisam imala takvih situacija. Bilo je više veselih situacija u kojima je netko preadrenalinski odreagirao u nekom razgovoru. No, priznajem da se ponekad više bojim gostiju. Znali smo imati neke kontroverznije teme i iste takve goste, i tu se uvijek postavilo pitanje hoće li biti problema. Hoće li biti psovanja? Hoće li nekome tema ili pitanje loše sjesti? Hoće li nas sve poslati u radni kraj?
Ili otići iz emisije?
Na sreću nisam to doživjela i nadam se da ni neću.
Da morate birati između radija i televizije...
Radio, uvijek radio! Mogu to reći ovako: za radio sam se udala, a televizija mi je ljubavnik. Volim te povremene izlete na televiziju, oni su prekrasni, jer sam i počela na televiziji. Sjećam se da sam kao mala slušala radio i na RVG-u čula za audiciju. Otišla sam na nju i tamo su mi rekli: „Mala ti ne izgledaš loše, a ni ne zvučiš loše. Idi ti na televiziju.“ I tako sam odradila neke terene, montaže, dobila svoju emisiju. Bile su to mlade godine kada nisam imala tremu. Sad imam veće poštovanje prema mediju i zato je radio uvijek moj izbor.
Kako će se po vašem mišljenju razvijati radio kao medij?
Dosta su nas puta već htjeli pokopati, ali mi smo tu, još živi. Radio će živjetii i dalje i mislim da će se vratiti na neke svoje početke. Previše je buke oko nas, ljudi imaju sadržaje iz sto različitih izvora, sve je dostupno. Mislim da će baš to ljude vratiti onim baznim vrijednostima, da će htjeti suputnika u autu i ponovno posegnut za onim klasičnim – radio i ja. Upališ radio i odmah u autu imaš neko društvo koje ti paše. Ma koliko smo svi mi prisutni svuda čini mi se da smo se ipak malo otuđili. I baš to je ključ za opstanak radija, medija koji ima i tu toplu ulogu prijatelja.
I za kraj vas moram pitati jesu li već u tijek modne pripreme za dodjelu Ruža, 24. ožujka u HNK Zagreb, jer svi se još sjećamo one zlatne haljine koju ste nosili 2017. godine?
Pripreme još nisu počele, ali ja to uvijek riješim u zadnji čas. I zlatna haljina je tako u zadnji čas došla na Ružu. I ovog puta će sigurno biti nešto glamurozno.
I tko će vam biti pratnja?
Moj dragi, ali voljela bi doći i ekipa s radija, tako da računajte na "žicanje"; ulaznica za Ružu. Bilo bi odlično da uzmem sve svoje dečke: dečke s radija i dečka od doma. I svi sretni i zadovoljni.
VIDEO Domaći glumci koji su zbog loših životnih odluka završili na prosjačkom štapu i u pučkoj kuhinji
Koja izjava. Uzorit primjer za pogled na brak?