Ivo Gregurević: Glumac kojem je Bog talenta i umijeća dao šakom i kapom pa još dodao bagerom

"Bio je on veliki glumac, ali bio je i mnogo više od toga - veliki čovjek", rekao je Vedran Mlikota na promociji velike monografije posvećene Ivi Gregureviću (autori Boris Senker, Daniel Rafaelić, Lada Martinac Kralj, Nada Koturić, izdanje Školska knjiga).

I dok sam slušala glumca koji je sve svoje napore uložio da se ta monografija i objavi, jer baš o tome su Mlikota i Ivo pričali kada su se zadnji put vidjeli, samo dan prije iznenadne Ivine smrti 1. siječnja 2019. godine, sjetila sam se jedne ratne epizode baš s Ivom. Imao je tih godina Večernji list i svoju radijsku emisiju - Radio Večernji list, koja se emitirala svakog četvrtka i trajala punih pet sati, a u radijskom mostu bilo je tada dvadesetak lokalnih radio stanica. S početkom Domovinskog rata ta je emisija postala još važnija tisućama slušatelja, jer emitirali smo iz studija Radio Krapine, u mostu imali i Radio Karlovac, a zagorske su brigade tada držale, nimalo mirno, karlovačko bojište. I tako je svakog četvrtka Radio Večernji list služio i tome da se dečki jave u program, ali i čuju glasove od doma. Suradnja je bila tako dobra da su ponekad branitelji bili naši gosti u studiju, a jednu smo emisiju emitirali ravno s prve crte bojišnice. Tada smo pitali koga žele da im dovedemo u goste, a oni su bez puno premišljanja rekli: Ivu Gregurevića. On, naravno, nije ni sekunde razmišljao želi li s nama u Karlovac gađan granatama, i to je definitivno bila jedna od najboljih ratnih emisija Radio Večernjeg lista.

I baš takav veliki čovjek, i veliki umjetnik, bio je glumac kojem je Školska knjiga promovirajući monografiju posvetila nekoliko izuzetnih, ali posve zaslužnih rečenica. Napisali su između ostalo: "Ova je monografija znak sjećanja svih nas koji Ivu i dalje gledamo, kojima Ivo nedostaje", a pri tome su napisali i možda najbolji opis njegovog glumačkog umijeća, kada su ga usporedili s Johnom Wayneom i Jean-Paulom Belmondom i zapisali kako je on jednostavno bio "rođeni glumac".

A Ivo Gregurević je rođen daleko od bilo kakvog glamoura, kazališnih scena ii filmskih setova, 7. listopada 1952. godine u selu Donja Mahala, u blizini Orašja. Volio je Ivo svoj kraj, Orašju je podario veliki festival - Dane hrvatskog filma - koje je osnovao 1995. godine i koji žive i nakon Ivine smrti. Jednom je, u vrijeme kada je nevoljko davao intervjue, pristao na razgovor za Ekran Večernjeg lista, ali pod jednim uvjetom, da ga slikamo zajedno s njegovim automobilom, ali tako da se vidi da on vozi s registracijskim tablicama Orašja.

Bio je Ivo istinski čovjek od sela, iako mu je grad dao profesiju, poziv, posao, slavu... Nikada to nije skrivao i uvijek je bježao u neke svoje seoske oaze. Volio je svoje Orašje, svoju Posavinu, stalno se vraćao u kuću koju je tamo imao, jer tamo su bili i oni u čijem se društvu najbolje osjećao, neki sasvim "obični" ljudi, oni s kojima je pričao o tome kako se uzgaja povrće u vrtu, kako je velika čovjekova ljubav prema konjima. Ivo je cijeli svoj život obožavao konje. Bilo ih je u njegovom djetinjstvu, ali on je jahati naučio tek zbog naslovne uloge u filmu "Čaruga" Rajka Grlića. Jahati ga je učio i naučio naš poznati kaskader Mladen Ptičar, koji je o tome govorio u dokumentarnom filmu "Prvi do srca - Ivo Gregurević", koji je neposredno nakon Ivine smrti snimio Branko Schmidt, ne samo redatelj s kojim je Ivo snimio neke od svojih najvećih uloga, već i veliki Ivin prijatelj, čovjek kojem je Ivo bio vjenčani kum. Schmidt je tada rekao kako je snimajući taj film otkrio jednog drugačijeg Ivu, čovjeka koji je bio istinski samotnjak, koji je volio najdužim, okolnim putevima stizati u Orašje, vozeći se kroz sela u kojima je uvijek upoznavao neke nove ljude, ljude koji su mu poslije postajali i ostajali prijatelji. Činilo se kao da su Gregureviću za veliku umjetnost trebali i veliki bjegovi od nje.

Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te na filmu debitirao sa svega 25 godina. Bilo je to 1977. godine kada je s redateljem Bogdanom Žižićem snimio film "Ne naginji se van". Tumačio je glavnu ulogu, provincijalca gastarbajtera, i to je postala uloga kojom je na neki način stvorio lik grubijana, pomalo opasnog čovjeka iz naroda kojeg progone neki unutrašnji demoni, koji često ostaju skriveni u priči, ali su svim gledateljima itekako vidljivi. Takav je bio njegov otmičar u "Osuđenima" Zorana Tadića, filmu iz 1978., ali i kondukter u "Kraljevoj završnici" Živorada Tomića, filmu koji je snimio te iste godine. Te prve velike uloge zaokružio je ulogom istražitelja u "Životu sa stricem" Krste Papića 1988. godine i nakon toga filma - legenda je stvorena.

Paralelno s filmskom, tekla je i njegova televizijska karijera. Prvu ulogu snimio je u TV seriji "Mačak pod šljemom" 1978. godine, a u srca svih televizijskih gledatelja upisao se kao Netjak iz "Velog mista" (serija iz 1981. godine), ulogom u kojoj je pokazao izuzetan komičarski talent, ali i umijeće kojim se može pohvaliti vrlo malo glumaca, umijeće ravnopravnog partnerstva. On kao Netjak i Špiro Guberina kao Strikan zauvijek ostaju zapisani kao najbolji komičarski duo na hrvatskoj sceni. Govoreći za Večernji list nakon Ivine smrti, Duško Valentić, njihov kolega iz te serije, sjetio se legendarne scene u kojoj Strikan uči plivati svog Netjaka. Rekao je tada kako je to ne samo najbolja scena u cijeloj seriji scenarista Miljenka Smoje i redatelja Joakima Marušića, već i najbolja komična scena ikada snimljena u nas. Prisjetio se Duško Valentić kako su u cijeloj seriji, iako su obojica tumačili važne likove koji su se pojavljivali u svim epizodama, imali samo jednu zajedničku scenu, i to scenu ulaska partizana u Split. I baš na toj sceni Duško je zavidio Ivi, jer on se kao partizanski komandant morao voziti u džipu, a Ivo je u Split ujahao na konju.

Bio je Ivo zaista sjajan glumac. Bog mu je talenta i umijeća dao šakom i kapom i još dodao bagerom, tada je, s puno tuge za kolegom, rekao Duško Valentić.

Ulogu podjednako senzacionalnu kao onu u "Velom mistu" snimio je Ivo Gregurević i u "Kiklopu", filmu i TV seriji Antuna Vrdoljaka, po poznatom romanu Ranka Marinkovića. Ivo je u "Kiklopu" bio Krele i malo tko je zaboravio legendarnu scenu u kojoj mu je partner Boris Dvornik, a u kojoj Krele laje na žarulju, dokazujući svu glupost i besmislenost vojne obuke. Tijekom devedesetih teško je pronaći hrvatski film u kojem nema Ive Gregurevića: od "Stele", preko "Krhotine - Kronika jednog nestajanja" iz 1991. godine, zatim "Priče iz Hrvatske", "Dok nitko ne gleda", "Kontese Dore", "Vukovar se vraća kući","Svaki put kad se rastajemo", "Isprani", "Rusko meso", "Tri muškarca Melite Žganjer". Naslova je mnogo više od navedenih, jer tih godina nitko od hrvatskih glumaca nije bio toliko tražen i nije toliko snimao kao Ivo.

Posebno mjesto na listi filmova iz devedesetih svakako pripada "Čarugi", filmu u kojem je Ivo neponovljivo odglumio bandita i slavonskog Robina Hooda - Jovu Stanisavljevića Čarugu. Redatelj Rajko Grlić taj je film snimio po istoimenoj noveli Ivana Kušana, koja opisuje istinite događaje iz života slavonskoga razbojnika. To je zapravo prava komedija s pucnjavom (bez pjevanja), duhovita priča o Jovanu Stanisavljeviću, legendarnom razbojniku i ženskaru, ali i priča o tragičnoj smrti Jurja Ardonjaka iz Feričanaca, u Slavoniji, koji je ubijen pod najneobičnijim okolnostima, nakon što je njegova supruga, zbog ljubavi prema drugome, angažirala lupeškog harambašu Jovu… Naravno, svi iz tog filma pamte baš Ivu, posebno u scenama koje je snimio s Enom Begović.

I s dolaskom novog tisućljeća Ivo Gregurević ne smanjuje tempo, te gotovo da i nema godine u kojoj nije snimio i po dva filma, a to je i desetljeće u kojem postaje omiljeni televizijski pater familias - Marko Kosmički. TV seriju "Odmori se, zaslužio si", autorskog tandema Gorana i Snjažene Tribuson snimao je od 2006. do 2014. godine i to je uloga koja se također pamti po velikom partnerstvu. Naime, u toj seriji Ivina glavna partnerica je naša velika glumica Vera Zima, koja je kroz 71 epizodu i dva specijala igrala Ivinu televizijsku suprugu. Snimanje ove serije završeno je upravo zbog Ivine molbe koji je tih godina već imao ozbiljnih problema sa zdravljem. Preživio je moždani udar, ali su ostale posljedice, teže je pamtio tekst i sve je teže na samom snimanju postizao koncentraciju koja mu je trebala za ulogu. A Ivo jednostavno ništa nije želio raditi polovično.

Zbog velikog angažmana na filmu i u TV projektima, Ivo Gregurević, iako član Drame HNK Zagreb, malo je igrao u kazalištu. Možemo sada reći da nije imao vremena za teatarsku scenu, ali možda je i točnija tvrdnja kako on nije imao vremena za beskrajna ponavljanja koja idu ruku pod ruku s pripremama svake kazališne predstave. Naravno, u kazališnom opusu posebno mjesto ima monodrama "Đuka Begović", a pamti se i njegova uloga bez riječi, kada je bio Prolaznik u Čehovljevu "Višnjiku" koji je u HNK Zagreb režirao gost iz Slovenije Vito Taufer, uloga u kojoj je svima postalo jasno da velikom glumcu zapravo ni ne trebaju riječi. One su mu ipak dobro došle kada je radio s kolegom Mustafom Nadarevićem na "Hasanaginici". Bila je to hit predstava HNK Zagreb iz 2007. godine koja zauvijek ostaje zapamćena po neponovljivom načinu na koji je Mustafa Nadarević adaptirao istoimeno djelo Milana Ogrizovića. Sam Mustafa igrao je Hasanagu, Alma Prica je bila Hasanaginica, a Ivo Gregurević kafedžija Grbo.

Bio je Ivo Gregurević poseban i po načinu na koji je svoj privatni život živio daleko od medija. U doba najveće slave, kada je bio najveća hrvatska filmska i televizijska zvijezda, živio je neki svoj život, okružen svojim ljudima bez ikakve potrebe da o tome govori u javnosti. Stoga nije ni čudo da je Vedran Mlikota na Himalaji zakopao majicu s likom velikog prijatelja. Javnost zna za njegovu dogogodišnju ljubavnu vezu s glumicom Dubravkom Ostojić, kao i to da je imao sina Marka.  Na premijeri dokumentarnog filma "Prvi do srca - Ivo Gregurević", a koja je održana godinu dana nakon Ivine smrti, Marko je preuzeo i medalju Grada Zagreba, koja je posmrtno dodijeljena njegovu ocu za sveukupni doprinos hrvatskoj kulturi, te je prvi put govorio o tome kakav je Ivo bio kao tata:

"Dosta je bio strog, no u toj svojoj strogosti dosta je on meni dopuštao. Mi nismo baš u životu živjeli skupa, ali uvijek sam imao taj oslonac da ako mi nešto šteka, tata će to riješiti", iskreno je rekao Marko.

Ipak, čak je i u Ivinom životu postojao period kada je svoje ime pronalazio na stranicama žute štampe. Bilo je to vrijeme njegove ljubavne veze s glumicom Dolores Lambašom. Iako je ona bila mnogo mlađe od njega, bili su zajedno punih pet godina, od 2002. do 2007. godine, a i nakon kraja veze ostali su u jako dobrim odnosima, pa je Ivu strašno pogodila njena pogibija u prometnoj nesreći, koja se dogodila 23. listopada 2013. godine. Jednoj susjedi u Orašju rekao je kako je siguran da će na nebu s Dolores odigrati još koju partiju karata. Kraj života dočekao je u ljubavnoj vezi s inspektoricom MUP-a, i baš je ona pronašla njegovo beživotno tijelo. Bila je to Nova godina 2019. A samo dan prije Ivo je šetao Zagrebom, sreo se s nekim prijateljima, telefonom razgovarao s kumom Brankom Schmidtom, koji nikada neće prežaliti što je zbog viroze odbio poziv na silvestarsko piće s Ivom. No, tko je mogao znati da više nikada neće biti prilike za neki novi susret?

VIDEO: Komemoracija za Massima završena ovacijama i suzama