Glazbeni stihovi i melodije upišu se u ljude kao odgovor u nekom važnom trenutku njihova života. Traju takvi dugo i prenose se. Prenošenje može biti i sasvim stvarno — kad pisac prenese osjećaj iz pjesme u svoju priču, pjesmu ili esej. To postaje onda posebna vrsta razgovora s otpjevanom pjesmom.
Ova knjiga zbirka je takvih tekstova. Tekstova koji su nadahnuti pjesmama Zlatana Stipišića Gibonnija, stoji u uvodu knjige "Drvo" u kojoj su neki od najpoznatijih pisaca s ovih prostora napisali svoje priče inspirirane Gibonnijevim stihovima. Njegova poezija, koja je već godinama obožavana u formi pjesama, u ovoj knjizi dobiva novi život kroz tiskane riječi. Gibonnijeve lirske slike, često protkane filozofskim promišljanjima, emocijama i prirodnim simbolima, u knjizi Drvo pozivaju čitatelja na dublje razmatranje o životu, ljubavi i prolaznosti. Promocija knjige održat će se u petak 29. studenog u 20 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu (Preradovićeva 5). Knjigu će predstaviti autori tekstova: Staša Aras, Miljenko Jergović, Nebojša Lujanović, Dejan Stojiljković, Korana Svilar i Ivana Šojat, priređivač Đorđe Matić, urednica knjige Ana Brnardić te skladatelj i pjevač Zlatan Stipišić Gibonni. Više o samoj knjizi kazao nam je njen urednik Đorđe Matić.
Kako je nastala ideja za knjigu Drvo? Što vas je potaknulo na spajanje književnosti i Gibonnijevih stihova?
Primijetio sam prije nekoliko godina da se, bez ikakvog međusobnog dogovora, pojavilo nekoliko tekstova, književnih refleksija na Gibonnijeve pjesme. Budući da sam se esejistički bavio njegovom poetikom i u svojoj knjizi „Tajni život pjesama“, osjećao sam da će se u nekom trenutku i drugi osloboditi i napisati nešto, svoju verziju ili stilizirane dojmove o tim pjesmama. Pogotovo što je u međuvremenu ovaj kantautor napisao neke od svojih najboljih radova uopće. Palo mi je napamet da bi se od takvih impresija mogla sastaviti knjiga, odnosno još bolje, da bi pjesme mogle biti i motiv za pripovijetke, za fikciju dakle. I zaista je, eto, bilo tako.
Kako su autori birani za sudjelovanje u projektu? Jesu li sami birali stihove ili ste ih vi dodijelili?
Sami su birali, inače ne bi imalo smisla. Mogli su odabrati upravo pjesmu koja im najviše znači, koju vole, koja im je bitna – jer Gibonnijeve pjesme tako „rade“, osobno, intimno i prisno – i nadahnula ih da naprave svoje čitanje. Poklopilo se da su birali različite, ali imamo i iste odabire a dvije različite priče, kao u slučaju „Udice“, moguće najvrsnije autorove pjesme u prošlom desetljeću.
Zašto ste odlučili knjigu nazvati Drvo? Ima li naziv simboličku povezanost s Gibonnijevim opusom?
„Drvo“ je bila neobjavljena pjesma, jedan veliki autorski zahvat, „epski“ po obimu, s više od deset strofa, onako „dilanovski“, kao neki njegov „Desolation Row“ ili „Highlands“, a glazbeno potpuno svedena. To bi po mjerilima današnjim bio „anti hit“. Međutim, u pitanju je vjerojatno stožerni trenutak autorove karijere, rad u kojem je Gibo dosegao svoj poetski vrhunac. To je na neki način i pjesma „svođenja računa“, duboke refleksije koja gleda i unazad i unaprijed, u budućnost, stihovi izuzetno duhovni i sasvim osobni. Učinilo mi se da je upravo ona ta i takva pjesma sinteze, kako autorovih preokupacija, tako i ovoga rukopisa zapravo. Trebalo je napisati i priču po njoj, a ta je zadaća dopala meni. Dugo sam odbijao, misleći da se urednik nema što autorski gurati u knjigu, pa makar i sam bio pisac, ali je Gibo inzistirao da je napišem budući da sam je čuo među prvima, u „sirovoj“ verziji, tako što mi ju je odsvirao i otpjevao dok smo sjedili kod njega u autu jednom. To je bila istinska privilegija i kako ne poštovati takav poklon? Kad smo urednički razmišljali o naslovu, „Drvo“ se nametnulo samo, kao motiv i kao metafora, koliko god neočekivani i nejasni na prvi pogled.
Kako biste opisali tematski raspon priča u knjizi? Jesu li stihovi inspirirali raznovrsne ili pretežito slične interpretacije?
Iznenađen sam bio raznovrsnošću, tematski i stilski. Bio sam posebno zatečen nad time kako Gibonnijeve pjesme koje slave život i vjeru u dobro u ljudima, mogu biti potka za tako tamna tumačenja. Neke druge pak, koje su same dramatičnije, dobile su humornu obradu, autoironičnu, suprotan registar. U tome je i još jedno iznenađenje ove knjige.
GALERIJA: Pogledajte tko je sve došao na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta, od političara do pjevača i sportaša
Koliko je Gibonni bio uključen u nastanak knjige?
Ni njemu samom nije padalo napamet da se miješa u odabir autora, to je bio posao priređivača i urednika. Dugujem u tom smislu veliku zahvalnost urednici Ani Brnardić, kao i kolegici Sanji Baković. Svega toga ne bi bilo bez Ivane Ljevak, njena je podrška tijekom rada na knjizi bila nevjerojatna. Dugo sam u ovome poslu, ali nikad nisam imao izdavača koji bi ovako stao i iza knjige i iza urednika. E sad, onako kako su stizale priče i rukopis postajao obimniji, tako sam slao Gibi na čitanje, a on bi se javio s reakcijama, ponekad sugestijama i prijedlozima. Većina autora nije ga ni upoznalo dosad. U ovoj knjizi nema ništa „preko veze“, da tako velim.
Kako ste uskladili različite autorske glasove kako bi knjiga zadržala koherentnost, ali i očuvala individualnost svakog pisca?
To je odlično pitanje. Moguće da je to bio najzahtjevniji dio posla, kad smo sjeli i krenuli praviti poredak – kad smo kolegica Brnardić i kolega Bonislav Kamenjašević počeli raditi, da se malo našalim, „sequencing“, kako vani kažu za poredak pjesama na glazbenom albumu – „sekvenciranje“. I bogme smo se namučili oko toga. U knjizi su ne samo različiti glasovi autorski, nego i različiti jezici, priče objavljene tako kako su napisane i s prijevodom. Nadam se da je ritam priča dobro pogođen, kao i odnos tamnijih i svjetlijih, odnosno uvjetno rečeno „lakših“ i „težih“ radova.
Postoji li neka priča koja vas je posebno iznenadila svojim pristupom ili interpretacijom?
Minijatura „Tajna vještina“, koju je napisao istarski i talijanski pisac Luka Stojnić. Kako je delikatna ta priča u talijanskom originalu, a kako ju je teško bilo prevesti. Ni uz najveći trud nisam uspio postići nježnost talijanske kadence. Volio bih da ljudi pročitaju priču pa makar ne razumjeli ništa, da osjete muziku toga teksta.
Koliko je, prema vašem mišljenju, Gibonnijeva poetika bliska književnosti? Mogu li njegovi stihovi funkcionirati kao autonomni književni tekstovi?
Pjevana poezija vrlo rijetko to može, drugačije je pravljena, po drugim pravilima i zakonitostima. To je inače velika tema. Ipak, nekoliko pjesama moglo bi biti zasebnim, samostalnim radovima. Ne treba te svjetove suviše uspoređivati, jer oba su nužna – svaki od njih može ono što drugi ne može.
Što ova knjiga govori o snazi poezije u popularnoj glazbi? Vidite li ovakav projekt kao način da se popularna glazba približi književnosti?
Iznad svega to da ljudi i dalje imaju potrebu za lirskim glasom, za nekim tko će im se obraćati prisno, imati što reći, a da su u isto vrijeme ljepota izraza, ljepota riječi i stiha, nerazdvojive od onoga o čemu se pjeva.
Vidite li mogućnost sličnih projekata u budućnosti – možda s drugim glazbenicima ili umjetnicima?
Teško. Posebnost Gibonnijeva je i u tome što je on jedini istinski lirik koji se pojavio u prošlih trideset godina ovdje. Ima dobrih primijenjenih tekstopisaca, ne mnogo ali ih ima. Na doživljajnoj, misaonoj i onda stilskoj razini pak, nema ništa slično nažalost. Volio bih da ima.
GALERIJA: Ovako je prošla prva emisija uživo! Lorenza Puhar i David Baškarad napustili su 'Superstar'