Sabina Tandara Knezović 15 je godina u informativnoj redakciji Nove TV. U posljednje vrijeme ta prekaljena novinarka sve je više ispred malih ekrana pa često u Dnevniku Nove TV ugošćuje osobe iz političkog života. Najdraži su joj britki i temperamenti sugovornici, a da njima može “konkurirati” s druge strane stola, pokazala je i na posljednjem sučeljavanju uoči parlamentarnih izbora koje je vodila uz kolegu Mislava Bagu.
Kako su izgledale minute prije posljednjeg televizijskog okršaja Andreja Plenkovića i Davora Bernardića, zbog čega je odustala od inozemne karijere, kako joj je kao ženi bilo izvještavati iz Afganistana, ali i što bi kćeri savjetovala da krene njezinim stopama Sabina je otkrila u intervjuu za Večernji list.
Iza nas su najneizvjesniji parlamentarni izbori. S kakvim ste se sve komentarima susreli nakon debate? Kakve su bile reakcije?
Bilo je puno pozitivnih reakcija, ali naravno da je bilo i kritičara. Svi imamo pravo na mišljenje. Program uživo sve je samo ne lagan posao i vjerujem da svatko tko ga radi daje svoj maksimum i najbolje od sebe. Zato, osobno, na društvenim mrežama nikad ne komentiram, a kamoli kritiziram rad kolega.
Za debatu ste se dosta dugo pripremali. Što je bilo izazovnije? Sama priprema ili izvedba? Jeste li strepjeli od nekih nepredviđenih situacija koje su se mogle dogoditi tijekom sučeljavanja uživo?
Moram priznati da je priprema bila teža nego sama izvedba. Osmisliti pitanja nije bilo lako. Nastojiš pokriti sve sfere premijerskog rada i želiš da ta pitanja budu drugačija. Najzanimljiviji mi je trenutak bio kada su obojica „pala“ na reciklaži. Bilo je smiješno slušati ih kako ne znaju boje vrećica. A na nepredvidive situacije u programu uživo uvijek moraš biti spreman. Nikad ne znaš na koji način netko može reagirati. To je rizik programa uživo.
Kako su izgledali trenuci prije početka sučeljavanja? Je li bilo nervoze u studiju?
Osjetila se nervoza kod kandidata. Pa im je bilo vruće. Znali su da će samo jedan nakon debate biti pobjednik – upravo onaj koji ostavi bolji dojam. No, nervozu su prikrivali iza smiješka. U svakom bloku reklama odlazili su do svojih timova – u jednom trenutku me to podsjetilo na boksački meč.
U posljednje vrijeme svjedočimo sve većem broju estradnjaka koji ulaze u politiku. Neki od njih izborili su se i za saborske klupe na ovim izborima. Kako to komentirate? Smatrate li da gubi politika time na kredibilitetu?
Tijekom povijesti uvijek je u politici bilo estradnjaka, a posebno pjevača tako da to nije ništa čudno. Činjenica je da su građani povjerovali u njihovu priču jer su izborili mjesto u Saboru. A sad ide onaj teži dio, a to je radom zadržati povjerenje birača. Važno je da su autentični i da iskreno žive ono što govore. Licemjeri se brzo razotkriju, a takvi drugu priliku neće dobiti. Kredibilitet politike već su narušili mnogi, a da nisu bili estradnjaci.
Koliko je teško ostati profesionalan i objektivan kada pratite politiku? Ipak, svatko od nas ima neka svoja politička uvjerenja i ideje s kojima se slaže, ali i ne slaže.
To je nešto što je moja nit vodilja. Profesionalnost i objektivnost. Novinarka sam koja prati rad Vlade već godinama, koja god u njoj opcija bila. Jednakim ću ih žarom kritizirati, ali i pohvaliti kada učine nešto dobro. Privatno je svatko skloniji ili jednima ili drugima, ali to nikako ne bi smjelo utjecati na novinarski posao. Jer to je onda pristranost koja vrlo lako može prerasti u aktivizam. Ponekad kod nekih i nesvjestan.
Na Novu TV došli ste 2005. godine i od tada pratite posebno rad Ureda predsjednika, Vlade te parlamentarnih stranaka. Kada ste shvatili da je politika ono što vas zanima? Što vam je bio motiv da se počnete baviti upravo tim sektorom?
Oduvijek me privlačila informativna redakcija i sektor politike. To moraš imati u sebi. Nikad se nisam mogla zamisliti u nekoj drugoj vrsti novinarstva. Još kao dijete pamtim kako su moji roditelji gutali vijesti na televiziji, a ja sam hodala po kući, glumila novinarku i govorila: “Vijesti pripremili Sabina Tandara i Mišo Maoduš.” I eto, prizvala sam si Mišu. Već 15 godina radimo zajedno.
Koliko se televizija kao medij promijenila u proteklih 15 godina? Je li danas izazovnije biti televizijski novinar nego što je to bilo ranije?
Televizija se jako promijenila. Morala se ubrzati jer pratiti ritam portala, koji brzinom munje objavljuju vijesti, nije lak posao. Do našeg Dnevnika u 19:15 nema što nije rečeno. I onda moraš temi pristupiti drugačije. Otići korak dalje. Dati joj ono nešto što drugi nisu imali. To je kad govorim iz novinarske perspektive. Kad govorim o onoj tehničkoj, svakako da nam je lakše. Kad se sjetim kako smo prije imali kazete velike ko' cigle, montirali priloge beskrajno dugo, javljali se isključivo iz SNG kola... Moram priznati - ne bih se vraćala u to doba. Obožavam sva čuda tehnike koja su nam uvelike ubrzala i olakšala posao.
Nakon fakulteta usavršavali ste se na Sveučilištu Missouri. Koliko ste bili tamo i kako je izgledao taj period?
To je bilo sjajno iskustvo koje mi je omogućilo američko veleposlanstvo, ali i moja televizija koja me pustila da odem. Slušati predavanja iskusnih profesora, obići sve najpoznatije američke redakcije i vidjeti iz prve ruke kako rade bio je itekakav doživljaj. Sve što sam naučila nastojala sam i primijeniti na rad u Hrvatskoj. Svakako, bio je to period za pamćenje kojeg se uvijek rado sjetim.
Jeste li ikada razmišljali o tome da ostanete u inozemstvu i tamo počnete graditi novinarsku karijeru?
Puno sam puta o tome razmišljala i možda bih, da sam bila sama, povukla i takav potez. Ali, moj suprug Andrija i ja zajedno smo pola života, a njemu je život u inozemstvu nezamisliv. Poslije se rodila i Katija i tu svaka ideja o odlasku prestaje.
Tijekom novinarske karijere javljali ste se i iz ratne zone Afganistana. Jeste li u tom trenutku razmišljali o opasnosti ili u takvim situacijama nema vremena za strah?
Uopće me nije bilo strah. Više me „prala“ znatiželja. Nisam uopće mogla ni zamisliti kakav me teren čeka. To je bilo uistinu životno iskustvo kojeg ću se uvijek sjećati i prepričavati. Tada još nisam imala dijete i bila sam puno bezbrižnija i opuštenija.
Jeste li ikada osjetili zasićenje novinarstvom? Ili vjerujete u onu 'jednom novinar, uvijek novinar'?
Točno to. Jednom novinar uvijek novinar. Taj posao uđe u krv. I da promijenim profesiju novinar bi u meni zauvijek ostao. Taj posao traži jako puno odricanja i žrtvovanja. Često pati privatan život. Obitelj se ljuti. I da... nekad znam biti jako umorna. Ali do zasićenja nije došlo. Ako ga osjetim znat ću da je to-to. Jer za novinarski posao, da bi ga radio dobro, moraš istinski izgarati.
Majka ste djevojčice Katije. Što biste joj savjetovali da vam jednog dana kaže da bi voljela biti novinarka? Biste li je odgovarali od toga?
Iskreno... radije bih da ode očevim stopama i završi pravni fakultet. Odvjetnički ured je čeka. Mogu je savjetovati ako vidim da je neodlučna, ali nikad je no od čega ne bi odgovarala – ako zna što hoće, bit ću joj podrška što god ona odlučila.
Što radite kad ne radite? Novinarski život poprilično je stresan. Kako se opuštate i punite baterije za nove priče?
Jako volim putovati. I baš sam nesretna što dio godišnjeg nećemo provesti u planinama kao što to činimo svakog ljeta. Ove godine planirali smo i na Siciliju, ali sve je otpalo zbog koronavirusa. Putovanje je jedini način da se odmaknem od posla i napunim baterije. Opušta me čitanje, za koje u posljednje vrijeme nemam vremena i nadam se da ću na godišnjem nadoknaditi zaostatke.
I gđa. Knezović i g. Bago su predstavnici siledžijskog, isljedničkog novinarstva. Upadaju riječ, ne daju sugovorniku dovrštiti odgovor na pitanje, inzistiraju da sugovornik potvrdi njihov stav, a ne da iznese svoj. U svakom slučaju radi se o nedostatku kućnog odgoja. Nije mi jasno zašto urednici toleriraju takav način vođenja intevjua.