Ja sam kao hrvatska Eden, i za mene su uplaćivali mise

Zagrebački glumac Matko Knešaurek jedva je dočekao da se krajem rujna nakon četiri mjeseca snimanja u Splitu vrati u Zagreb na trotjedni odmor. Naime, otkako je 1. lipnja počelo snimanje RTL-ove dramske serije “Ruža vjetrova”, u kojoj tumači glavnu ulogu, nasljednika očeva poslovnog carstva Marka Odaka, 25-godišnji umjetnik tek je četiri puta na najviše tri dana navratio u rodni grad koji mu, priznaje, jako nedostaje.

– Dobri ljudi iz produkcije čak su mi bili dopustili da u Zagreb odem dva dana prije, što je lijepo od njih, s obzirom na to da imam glavnu rolu – kaže Matko. Uloga zgodnog i šarmantnog mladića od djela i principa, čija ljubav s Ines Matošić (Anja Alač) nailazi na sve moguće i nemoguće prepreke, počevši od njihovih obitelji, televizijski je debi mladića koji je diplomu glume i lutkarstva dobio prije dvije i pol godine na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Ondje ga je, između ostalih, poučavao bosanski glumac i redatelj Zijah Sokolović.

– Toliko dobar, skroman, normalan, dobronamjeran, iskren, strog, pošten, pravedan čovjek koji nas je učio glumu na nezaboravno lijep i suptilan način – ističe Knešaurek kojemu lijepih riječi ne nedostaje ni za druge ljude, ponajprije zaručnicu Anu Kolar, instruktoricu aerobika.

U nedjelju, 16. listopada vraćate se u Split na set “Ruže vjetrova”. Kako ste proveli tri slobodna tjedna?

Odmarao sam se, spavao, vozio bicikl, planinario na Sljeme i zajedno s djevojkom navukao se na genijalnu HBO-ovu seriju “Igra prijestolja”. Često sam išao i na tržnicu jer me moja draga, koja je izvrsna kuharica, učila kuhati tako da ću si sada kad se vratim u Split gdje živim sam u stanu moći pripremiti nešto fino i zdravo.

Koja jela vaša zaručnica Ana Kolar najbolje priprema?

Piletinu u saftu s gorgonzolom, teleće odreske sa šunkom i sirom u saftu s gljivama i njokima, mesnu štrucu s jajima, špinat s jajem na oko i pire krumpirom, sve to odlično spravlja, ali cheesecake joj je bomba! Čovjek se odmah zaljubi u nju! Probao sam ga na nekoliko mjesta, ali njezin je najbolji.

Kako podnosite razdvojenost s obzirom na to da je trenutačno vaša privremena adresa u Splitu?

Nije nam problem jer smo već bili razdvojeni dok sam studirao u Osijeku. Udaljenost nije umanjila našu ljubav, a to smo uspjeli jer smo od početka stvorili jako veliko međusobno povjerenje. Da nema toga, džaba sve! U našem odnosu nema sumnje koja se javlja kod mnogih parova koji su razdvojeni. Tada se stvara neko latentno nepovjerenje u čovjekovoj podsvijesti, a to nije dobro, zato što će ga to u svjesnom zasmetati kad-tad. Ana i ja prošli smo stvarno kroz sve i svašta, doživjeli smo i ružnih i lijepih stvari. Zajedno smo tri godine i devet mjeseci, a to nije malo s obzirom na današnje društvo i naše godine. Prohodali smo kad je njoj bilo 19, a meni 21 godina, a znamo se od osnovne škole.

Osim povjerenja, što vam je još bitno u vezi?

Međusobno poštovanje i podrška jer jedino onda osoba može biti potpuno zadovoljna, prepustiti se i biti uspješna na poslu i drugim aspektima života. Također mi je bitno da moja cura zna što hoće od svog života i da slijedi svoje snove.

Jeste li vi kada ste upisivali glumu slijedili svoje snove?

Jesam, ali ja sam pritom bio zakinut za podršku roditelja. Dvije godine borio sam se s njima kada sam im rekao da hoću biti glumac, a oni su me s dobrim argumentima pokušavali odgovoriti govoreći mi: “Gle, to je posao koji može jako varirati, možeš biti kruha gladan”. No, uspio sam ih smekšati. Držim se toga da bi svaki čovjek trebao slijediti svoje snove, a ne odustati zato što se nalazi u društvu kakvo je, nažalost, naše.

Roditelje ste uspjeli smekšati, ali tek nakon što ste im dvije godine, kako priznajete, “mazali” oči da u Osijeku studirate pravo!

Upisao sam pravo koje me uopće nije interesiralo i čak sam ondje davao ispite i imao solidan prosjek, no 90 posto vremena bio sam na akademiji. Pravo je bila moja krinka kojom sam roditeljima “mazao” oči i pripremao se za prijamni ispit na glumi. Nakon druge godine otišao sam na prijamni na akademiji i to je bilo to.

Jeste li pokušali u Zagrebu upisati glumu?

Dvaput, ali nisu me primili. Sada kažem “Dobro, super”, ali onda nisam to rekao! Onda mi je bilo jako teško, pitao sam se u čemu je problem, nedostaje li mi para da platim, je l’ nemam talenta. Onda sam otišao u Osijek na poziv svojih kolega Marte Bolfan i Mladena Vujičića koji su išli sa mnom u srednju školu. Ondje je na prijamnom ispitu bio potpuno drukčiji princip koji mi se više svidio od onog na zagrebačkoj akademiji.

Zbog čega vam se taj način rada više svidio?

Između ostalog zbog jedne prekrasne anegdote. Prvi put sam na prijamnom prošao uz plaćanje, a s obzirom na to da nisam imao novaca, morao sam odustati. Došao sam i sljedeće godine, a pritom je moj stric nazvao profesora Zlatka Svibena s kojim je išao u srednju školu i rekao mu da sam ja njegov nećak, a on mu je odgovorio u mailu: “Ne primamo lovačke trofeje”. To je fantastično jer čovjek je želio napraviti akademiju u kojoj nema toga da nazove Pero Perić i kaže – čuj, dolazi moj sin, primiš ga unutra? Tako se izbjegava da neko dijete dospije na fakultet na kojem je posve nezadovoljno, a drugi ga uvjeravaju kako je to baš za njega. Onda završe studij sa znanjem i vještinama kakvim takvim i čude se što ih ljudi iz njihove branše ne prepoznaju kao kvalitetne. Uglavnom, otišao sam i drugi put na prijamni i regularno prošao bez plaćanja. Bio sam drugi na listi.

Kada ste spoznali da kruh želite zarađivati glumom?

U srednjoj školi mrzio sam ići u kazalište! No, oduvijek sam se volio maskirati, igrati se s mačevima i čitati pikarske i viteške romane, i dan danas “okidam” na te stvari. Kao srednjoškolac pogledao sam film “Cyrano de Bergerac” s Gérardom Depardieuom i poslije njegove intervjue i nekako me ta cijela priča zaintrigirala. Krenuo sam na glumačku radionicu gdje sam dobio nekakve osnove.

Je li još tko iz vaše obitelji umjetnik?

Moj otac je inženjer i oba moja djeda bili su inženjeri, a ja i moje sestre i brat otišli smo, kako bi rekli u Dalmaciji, malo “na kvasinu”! Najmlađi sam od četvero djece; najstarija je Jelena koja je muzikolog, Ante je završio kompoziciju i orgulje i profesor je na Muzičkoj akademiji, a Zrinka je latinist i pedagog.

Ni vas nije zaobišao talent za glazbu. Svirate gitaru!

Završio sam osnovnu glazbenu školu, ali glazba nikad nije bila ispred glume. Uvijek kad dođem sa snimanja ili predstave uzmem gitaru i malo sviram i pjevam, ali najradije pjevam pod tušem! Onda urlam k’o konj pa susjedi dobivaju migrenu i lupaju metlom po zidu. (smijeh)

Imate li sličnosti sa svojim likom iz “Ruže vjetrova”?

Obojica volimo svoju dragu i obitelj, kakva god ona bila i želimo maksimalno zaštititi svoje najbliže, a različiti smo po tome da Marko Odak vozi BMW cabriolet, a ja nikada nisam patio na automobile niti se razumijem u njih. Ja volim svoj bicikl, no jednoga dana volio bih kupiti Volvo XC70 čisto zato jer mislim da bi dugo trajao.

Kako se slažete s partnericom Anjom Alač?

Ona živi svoj život privatni, ja živim svoj, a na setu se družimo koliko moramo, koliko radimo zajedno. Netko će iz toga možda iščitati da se ne slažemo dobro, ali za mene je gluma posao, a ne privatni doticaj s ljudima u smislu da si sa svima super kad su kamere upaljene, a kada se ugase je druga priča. Na setu funkcioniramo ok, to je pred kamerama solidno koliko može biti i to je to.

Je li vaša zaručnica ljubomorna na ljubavne scene s Anjom?

Nema ljubomore! Ona je moj najvatreniji, najiskreniji i najrealniji kritičar. Kako vrijeme prolazi, uviđam sve više njezinih talenata i iako nije u mojoj branši, mislim da bi se jako dobro snašla kao glumica ili režiser ili dramaturg. Ima specifičan i originalan senzibilitet počevši od načina na koji će me poljubiti. Uvijek će smisliti nešto da taj poljubac bude drukčiji. Posjeduje neku originalnost viđenja stvari.

Vas se s pravom može nazvati hrvatskom Eden Capwell! Ispričajte zašto.

Šiško Horvat Majcan i ja snimali smo scenu u kojoj izlazimo iz auta kad nam je prišao radnik koji je nedaleko slagao pločice i rekao mi: “Gospodine Marko, samo da znate da je moja mama uplatila misu za vas kada vas je pogodio metak.” Šiško i ja samo smo se pogledali u nevjerici. Zaprepastilo me kako je manipulacija medija pomalo zastrašujuća. No, naravno da mi je laskalo. Odgovorio sam: “Hvala, pozdravite mamu puno i recite joj da je sve u redu!” Tako da su i za mene, kao i za Eden iz “Santa Barbare”, uplaćivali mise za ozdravljenje.

Jeste li savladali dalmatinski naglasak?

Trudim se maksimalno dati od sebe kad glumim da gledatelji ne pale televizor uzalud. Nisam potpuno savladao dalmatinski naglasak, ali se trudim i neću nikada reći da govorim savršeno točno jer ne govorim. Mislim da se glumac sastoji od 5 posto talenta i 95 posto rada, a rad iziskuje vrijeme. I Thomas Edison uložio je puno vremena da napravi žarulju. Pokušao je dvije tisuće puta i onda su mu rekli da je zeznuo dvije tisuće puta, a on je odgovorio: “Nisam zeznuo. Znam dvije tisuće načina kako ne napraviti žarulju.” Isto tako ja sad mogu reći da znam na koji način neću učiti dalmatinski naglasak.