Leonardo, serija o vjerojatno najslavnijem umjetniku u povijesti, prikazuje se na HRT-u. Autor je serije Frank Spotnitz, kultni autor još kultnijih Dosjea X. Interesantno je kako je seriju Leonardo Sony ponudio za domaću distribuciju još prije koju godinu, pa smo tada na NEM Dubrovnik i razgovarali sa Spotnitzom, koji u Hrvatsku voli dolaziti. Strpljenje se isplatilo, serija se napokon prikazuje kod nas, pa je došlo vrijeme da i naši čitatelji doznaju kako je ovaj autor, koji je napravio i Medicije, vidio Leonarda.
Kako to da ste se odlučili raditi seriju o Leonardu, nije li o njemu sve rečeno?
Da budem iskren, prvo sam to odbio. Ponudili su mi, ali rekao sam ne. Mislim da je pričanje priča o umjetnicima jako teško. Radio sam Medicije, dosta se dugo bavio Italijom 15. stoljeća. Ali onda su se vratili nakon godinu dana i rekli kako imaju pisca Stevea Thompsona, a znao sam da je on dobar, radio je Doctora Whoa i Sherlocka, pa sam rekao da je sada u redu, sa Steveom ću to napraviti. Ali opet je bilo teško kao što sam i mislio da će biti. Zaista teško. A s Leonardom je stvar da o njemu znamo jako puno, ali isto tako jako puno toga ne znamo. O njegovu radu i putovanjima znamo puno, ali tko je bio kao čovjek, muškarac, kakva je bila priroda njegovih osobnih odnosa, sve je to izgubljeno u povijesti. I tako je to dosta teško pretočiti u dramu. Prvo su nas te rupe u njegovoj biografiji frustrirale jer nismo znali kako ispričati priču o tom čovjeku. A onda smo shvatili da možemo uzeti točke za koje smo sigurni da su točne i onda zamisliti što ih je spajalo, tko je on mogao biti i što je sve to za njega moglo značiti, zašto je slikao to što je slikao, zašto je proučavao to što je proučavao. I to je postalo prilično uzbudljivo. Serija koju smo napravili mješavina je činjenica i fikcije, ima u njoj i jako puno povijesti umjetnosti, ali i čiste fikcije. To bi bila optužba za ubojstvo protiv Leonarda koja se nikada nije dogodila, ali smo to napravili tako da se Leonarda ispituje doslovno za njegov život, zbog čega on govori o tome zašto je postao umjetnikom, o svome ocu jer je bio izvanbračno dijete koje je ostavila i majka, pa ga ni otac nije odgajao, kako je prihvatio umjetnost kao dečkić, što mu ta umjetnost znači. I onda to ispada dirljiva priča. Znate li nešto o njemu, osvježit će vam se pamćenje. Ako ste doista nešto i znali, dobit ćete ovdje uvid u to zašto i kako je stvarao umjetnost kakvu je stvarao. Čitali smo svaku biografiju koje smo se mogli domoći, mislim da sam ih pročitao četiri ili pet. Imali smo i povjesničare u Velikoj Bri taniji i Italiji koji su pročitali svaku skicu, svaki scenarij. Ondje gdje smo napustili povijesne istine, učinili smo to svjesno i promišljeno, imali smo razloga za to. Jedna od najzanimljivijih stvari jest to da je postojao model iz grada Cremone čije je ime bio naznačio četiri ili pet puta, kao i nekoliko drugih ljudi, pa smo znali da mu je bila jako važna, ali ne znamo zašto. Ali isto tako znamo da je ona bila modelom za njegovu najpoznatiju nestalu sliku koja se zvala Leda i labud. Ima onih koji smatraju da je bila jednako dobra ili bolja od Mona Lise, ali je izgubljena. Pomislili smo da je jako zanimljivo kako mu je taj model bio tako važan, a slika na kojoj se ona nalazi izgubljena je. Dosta našeg fikcijskog narativa zamišlja tko je ona bila, zašto je bila važna Leonardu i zašto je ta slika nestala. Tako vas fikcija vodi do činjenice i daje vam uvid u činjenicu.
Ali zašto ste mislili da će Leonardo još jednom privući širu publiku?
Nisam to znao kada sam ga počeo raditi. Ono u što sam povjerovao jest to da je puno borbi koje bojujemo i danas slično, a kao i za dosta ljudi danas, njegov je identitet bio njegov posao. To mu je bilo sve, bio je najradoznaliji čovjek koji je ikada živio. Nije bio samo umjetnik, bio je i arhitekt, biolog, botaničar, anatom, matematičar, inženjer. Samo je radio, radio i radio. A što je s njegovim osobnim životom? Kakva mu je bila ravnoteža između posla i života, što je za njega značio život nasuprot radu... Mislim da se Leonardo borio s jednom jako modernom stvari. No, ono što me posebno uhvatilo jest to koliko je on bio istinskim herojem. Jer on je doista najbolji od nas, najbolje od zapadne civilizacije. Zanimala ga je istina, i znanost, i postavio je standard koji mi još ne možemo dosegnuti 500 godina poslije. Posebno danas u vrijeme tračeva, lažnih vijesti, antivakserske histerije, pogledajte Leonarda, on je sve ono što bismo mi trebali biti. Vrlo je osvježavajuća osoba da je se pogleda, pogotovo u ovo vrijeme.
Nudi li serija neke zaključke o njemu ili to prepušta gledatelju?
Kroz njegov lik preispitujemo na koji način usklađujete život i posao, ljubav i život, no nekako mislim da je uvijek bolje postaviti pitanja, a publici ostaviti da sama na njih potraži odgovore. To je ono što smo u seriji napravili.
Već ste napravili jednu povijesnu seriju, odnosno seriju alternativne povijesti, Man in the
high Castle. Jeste li zadovoljni kako je ispala?
Bio sam jako zadovoljan. No seriju sam napustio sredinom druge sezone jer se nisam slagao sa smjerom u kojem su željeli da ona ide. Za mene je to bila više otvoreno znanstvenofantastična serija. A ne o slavljenju Amerike ili postojanja, za mene je to jednostavno bila knjiga o tome da smo mi izgubili. I što sada? Kako održati ljudskost živući u tom izokrenutom svijetu? To mi je bilo zaista interesantno. Jako sam zadovoljan što je serija trajala četiri godine, ali najponosniji sam na prvu sezonu jer je odražavala moju umjetničku viziju. U pravu ste, alternativna povijest poziva vas da razmislite, da pomislite kako nije neizbježno da pobijede dobri momci. Što učiniti ako pobijede loši, ako izgubimo? Dosta o tome razmišljamo, ali na kraju serija je serija. Imali smo na premijeri na tisuće ljudi koji su bili stvarno potreseni mišlju što bi bilo da je Drugi svjetski rat završio drukčije, kakve bi bile žrtve ljudi, onih koji bi poginuli, bili ranjeni, traumatizirani. I ta povijest koju nudimo u seriji je stvarna jer se sve to dogodilo ne tako davno. Dosta me iznenađuje da danas, dok razgovaramo, postoje ljudi koji su spremni prigrliti ideologije koje smo pobijedili. Vaš djed je poginuo za poraz te ideologije, a vi je sada prihvaćate! Za mene je to šokantno. Upravo to govori Man in the high Castle, nemojte pretpostavljati da će dobri pobijediti, i naša generacija mora se potruditi, svaka se generacija mora potruditi i napraviti pravu stvar.
I danas imamo te prijepore oko Drugog svjetskog rata, sumnje u neke događaje koji su se
tada dogodili. Zašto mislite da je tako?
Mržnja i netolerancija ugrađeni su u ljudski DNK, svi ih imamo i svi smo im podložni, i znamo da se protiv njih moramo boriti. Tako je nekako i sa serijom Man in the high Castle, u prvoj sezoni gotovo uopće nemate naciste. Samo američke naciste jer sam želio reći kako to nije bilo nešto što se moglo dogoditi jedino Nijemcima 30-ih godina, nego se moglo dogoditi bilo gdje i bilo kada, svi moramo na to biti pripravni. I sve je to postalo i još većom istinom otkako je izašla ta serija. Ali shvatio sam da razumijem ljude, zašto vole pripadati grupi, zašto vole reći da su oni dobri, a drugi zli. No to je pogrešno i to je opasno i uvijek vodi u katastrofu. I to ne mora dovršiti loše odmah, može i nakon što pogine milijun ljudi uslijed krvoprolića ili ekonomskog uništenja. Zato vjerujem da se dug luk povijesti na kraju svije prema pravdi, ali na nesreću u vašem i mojem životu dovoljno je toga bilo lošega i sve ide toliko brzo da ćemo sve ispraviti za naših života.
Preselili ste se u Europu, zašto, nije li Amerika obećana zemlja za televiziju?
Ja sam pomalo neobična osoba, rođen sam u Japanu, moj otac bio je liječnik u vojsci. Dosta smo se selili. Tek s 11 godina otkrio sam francusko pecivo i rekao sam si da bez obzira na to gdje ono nastaje, tamo želim ići. Pa sam i radio kao reporter u Parizu u svojim 20-im godinama i uvijek sam se želio vratiti. Tako sam i napravio seriju Hunted za BBC i Cinemax prije 11 godina. Obitelj i ja želimo ostati ovdje, obožavamo biti tu, Amerikanac sam i volim Ameriku, ali za Amerikanca u Europi svaki je dan novo iskustvo i uzbuđenje, različit i obogaćujući, jer povijest i kultura ovdje su toliko bogati, pomaknete se 15 km i sve je potpuno drukčije. Fascinantno je i odavde ne idem nikamo, divno je.
Kako gledati na silnu tehnologiju koja se nalazi iza streamera, kako se nositi s njima?
Općenito je to zaista jako dobra stvar. Neka bitna pitanja o ekonomiji, konkurenciji, fair playu, traže odgovor. Ne mislim da samo streameri, nego i tradicionalne produkcije moraju rasti. Ali nedvojbeno je kako Netflix, Amazon i drugi streameri stvaraju prilike koje prije nisu postojale te omogućuju i zemljama da same ispričaju svoje priče s većom slobodom i resursima nego ikada prije. To znači i jaku demokratizaciju kulture jer ako se napravi nešto u Hrvatskoj i stavi na Netflix, to može vidjeti cijeli svijet. I to se i događa jer se gledaju serije i na francuskom i na njemačkom i na hebrejskom, i to ih gleda velika publika, radi se o velikim, popularnim serijama. Za mene je to zaista pozitivno i dobro. Imam brige oko konkurencije, poslovne strane i ekonomike sadržaja. Ali s kulturne strane, to je doista izvrsno.
Jesu li streameri doista prilika za produkcije malih zemalja kakva je Hrvatska?
Nema govora o tome da to nije bolja prilika jer se radi o otvorenom pristupu. Doduše, oslanja se na usmenu predaju, ali ako imate odličnu seriju u Hrvatskoj, kao što je bila Kuća od papira u Španjolskoj ili Lupin u Francuskoj, svi će to gledati. Dosta se ružnih stvari govori o Hollywoodu, ali jedna je dobra to što se radi o čisto komercijalnoj kulturi. Ako će nešto zarađivati novac, onda se za tim krene. Jedino to ih zanima. Ako će nešto ljudi gledati, Hollywoodu se to sviđa. Isto vrijedi i za streaming servise. Ako netko u Hrvatskoj može napraviti seriju koju svi žele gledati, prvi put u povijesti, onda će je cijeli svijet i vidjeti jer je može gledati. O tome se ne govori dovoljno, ali to je ono što se sada događa. Kao i u Indiji ili Africi. Jer sada se događaju konverzacije između ljudi koje nikada prije nisu bile moguće, a to će dovesti do toga da će se shvatiti kako smo svi ljudi. Možemo imati drukčiju kulturu ili povijest, ali ispod svega toga prepoznajem sebe u vašoj zemlji i povijesti, a to mora biti nešto dobro.
Pretkazivalo se i kako će YouTube zamijeniti klasičnu televiziju, ali to se još nije dogodilo.
Zbog čega?
Ne mislim da je bilo neizbježno da YouTube uspije na račun televizije, ali ne bih rekao da neće uspjeti negdje u budućnosti. Ali YouTube je jako dobar u tome da bude YouTube. I oni koji ga rade dobro i dalje su vrlo popularni. Tu sam i neki laik, ali mi se čini da televizija nije napravila nešto toliko unikatno da se ljudi prilagode. U svakom slučaju, ne bih platio za ono što je bilo na YouTubeu, nije mi bilo dovoljno dobro, tako da to još nije održiv model, što ne znači da neće biti u budućnosti. A televizija je nešto što ljudi već vole, no nažalost gledamo i kolaps poslovnog modela filma, što me žalosti jer volim gledati film. A to je samo ojačalo poslovni model televizije jer je sav talent otišao tamo.
Kada biste mogli snimiti seriju u Hrvatskoj, kakva bi ona bila?
Nemam u ovom trenutku ideje, ali kako predajem u Berlinu, imao sam nekoliko studenata iz Hrvatske, s nekima sam u Zagrebu popio piće jer ondje žive. I znam da je ovo jako bogata kultura s puno odličnih priča, kao što smo već rekli. Ne znam baš sada koja bi to točno priča bila, ali sam siguran da postoji. I kada vidite taj spektakularni pogled već kroz prozor, shvatite koliko ste spektakularna zemlja. Prije nekoliko godina snimao sam kratko u Rovinju, pa bih rado dobio neki izgovor da ponovno dođem, ali trebao bih partnera. Ni serije o Medicijima ili Leonardu nisam radio bez partnera, pa tako ni hrvatsku seriju ne bih radio bez partnera. A Leonarda ne bih ni radio da mi Talijani nisu pristupili, teško bih otišao sam u Italiju i tražio od njih da im napravim seriju o njihovoj povijesti. Stvar je samo u prilikama na koje naiđete, a priliku da snimam u Hrvatskoj rado bih prihvatio.
Jeste li ostali u kontaktu s Gillian Anderson i Davidom Duchovnyjem, čini se da ih Mulder i
Scully uvijek negdje prate?
I dalje smo u kontaktu i razgovaram s njima. Jako su dobro, zaista, Gillian ide sjajno, bila je u Kruni, pa se sada snima i serija o prvim damama Sjedinjenih Država. David piše romane, zadnji mu je jako dobro prihvaćen kod kritičara, piše i glazbu te svira, radi i nove serije. Mislim da su procvjetali nakon Dosjea X, ali i da su doista ta dva lika ikonična. Sve to vrijeme, i za sve one koji su gledali tu seriju. A to je bilo i drugo vrijeme, kada je doseg jedne serije bio nedostižan za mnogo današnjih, čak je i Igra prijestolja nešto drugo u drugom vremenu televizijske povijesti. Mulder i Scully uvijek će ih negdje pratiti, ali mislim da im to ne smeta, da su ponosni na ono što su napravili. I kada se sjetim tog vremena, shvatim da su oni radili 24 epizode u godini! S time da su u prvih pet godina bili u praktično svakoj sceni. Zamislite koliki je to napor bio. I uvijek su bili pripremljeni, nikada nisu prigovarali scenariju, uvijek su pratili ono što je bilo napisano na stranicama, što se više ne događa tako često. Imam samo poštovanje i divljenje prema jednom i drugom.