Jadranka Ivaniš Yaya: Nisam tip žene koja bi mogla biti samo majka

Ma koliko pričala o sebi u malo mračnijim tonovima, razgovor s pjevačicom Jinxa, akademskom slikaricom, suprugom Dubravka Ivaniša Daddyja i majkom sedmogodišnje Lucije Jadrankom Ivaniš Yayom (38) uvijek je ugodan, jer Yaya je osoba pomalo nesvjesna svog prigušenog šarma. Susretljiva, iskrena, blaga, sjetna, nostalgična… i uvijek samo svoja pjevačica nam je otvorila škrinjicu uspomena koje joj, kaže, znače previše u životu. Ono što je trenutačno najviše zaokuplja i veseli jest izlazak novog albuma Jinxa koji će zasigurno zainteresirati domaću javnost. Razlog je jednostavan - riječ je o pjesmama u kojima “propadamo sa stilom”.

O novom albumu Jinxa “Diksilend”, koji izlazi sredinom ovog mjeseca, rekli ste da je najbolje i najzrelije što je bend dosad napravio. Kojim je temama i emocijama obojeno to malo remek-djelo?

- Album je prije svega obojen recesijom. Diksilend znači recesijska zabava, barem je tako bilo u prošlom stoljeću. Emocija ima svakakvih, cijeli dijapazon je uključen. Coco uvijek piše o svemu što vidi i osjeti, što ga pogađa...

S obzirom na situaciju u našoj zemlji, jeste li se samo uklopili u nju pjesmama ili ste odlučili pjesmama barem malo trgnuti društvo koje polako propada?

- Jedna je od naših prvih parola bila “propadamo, ali radimo to sa stilom”. Iskreno, nisam optimist, kad bolje promislim nije nitko u bendu. Prije smo se mnogo smijali, radimo to i sad, samo što nam je osmijeh mnogo kiseliji i ironičniji.

Kakva je atmosfera u bendu prije izlaska albuma?

- Imamo puno manju tremu nego prije izlaska prošlog albuma koji je bio povratnički. Sad smo mnogo ležerniji, opušteniji, bilo nam je odlično dok smo ga snimali, uživali smo. Imali smo dojam da se nešto veliko događa, pošteno smo se potrudili.

Na albumu gostuje i vaš suprug u pjesmi vrlo zanimljiva naslova - “Na zub su me uzeli, mama”. Kako se dogodila suradnja, tko je koga trebao nagovarati?

- Suradnja je došla spontano, nije bilo posebnog nagovaranja. Cocu je bilo drago što je Dubravko pristao to pjevati jer mu je trebao jedan dobar muški vokal, a on skromno smatra da nije dovoljno dobar. Tražio je nekog tko pjeva mnogo bolje od njega. Skužili su da ih more iste frustracije. Pjesma je jako zabavna i ironična, pa će kroz njegov karakter još bolje naći svoj put do publike.

Kao osjetljiva umjetnička duša nikad se niste odvažili napisati neku pjesmu za album. Zbog čega?

- Nagovarali su me, posebno Coco, ali mu nije uspjelo. Slaba sam s riječima u pop-formi, zasigurno bih ispala pretenciozna i patetična. Teško je napisati nešto upečatljivo, lagano, slušljivo, a opet ne previše glupo. Meni je to nemoguće. U situaciji kad su zadani okviri ne snalazim se baš dobro, gotovo nikako.

U intervjuima često zvučite pomalo nihilistički. Poklopi li se da imate loš dan kad dajete izjave ili je nihilizam neka konstanta?

- Niste promašili dojam, ponekad zvučim tako. Imam taj ciničan stav prema svemu u životu, ali mislim da je to dobra osobina pa se tako zabavljam. Nikad nisam bila prevelik optimist, posebno kad se pogleda što se sve događa u svijetu, a pogotovo u Zagrebu, gdje se čini kao da ljudi gube volju.

Ipak, djelujete ispunjeno i zadovoljno prije izlaska albuma?

- Moj je najveći problem kad nema posla jer tad znam biti depresivna, izgubljena, rasplinuta. Posao mi je zadovoljstvo, ispunjava me, inspirira. Ponekad se pitam bih li bila sretnija da radim od devet do pet.

Često znate reći kako vam je važno da se osjećate korisno. Zbog toga ste ove godine upisali i školu za dizajniranje interijera?

- Meni je važno biti korisna za sebe. Novac je danas jedna od najvažnijih stvari na svijetu, ako ne i najvažnija. Sretna sam kad neku svoju ideju i ono što sam napravila mogu unovčiti. Kad kažem korist - mislim da mogu razveseliti sebe i svoju obitelj. Ne podnosim kad svoje slobodno vrijeme uzaludno trošim, zbog toga sam ga tijekom ove stanke s bendom odlučila pametno potrošiti na svoje doškolovanje. Svjesna sam toga da neću moći vječno pjevati.

Tražite li u životu često oslonac ili sami sebe ohrabrujete i gurate naprijed?

- Nikad se nisam zavaravala, osoba sam koja uvijek mora imati partnera. Nikad nisam bila solo igrač, niti sam voljela biti sama. Zbog toga nisam ni poželjela samostalnu  karijeru. Jedinica sam, ali uvijek za timski rad, zbog toga i volim biti dijelom benda. U kreiranju neke ideje važna mi je debata, da mi se netko suprotstavlja jer svoju zamisao na takav način izbrusim do kraja. U slikarstvu mi je najteže, tu uvijek moram sama odlučiti.

Spomenuli ste da ste jedinica?

- Jedinica koju nisu uspjeli razmaziti. Odrastala sam s bakom i djedom, pa su mi uz one moderne usađene i tradicionalne obiteljske vrijednosti. Roditelji - mama je likovnjak, a tata muzičar - imali su malo slobodniji pogled na život, bili su jako mladi kad su me dobili. Mama me rodila sa 23. Kako su se znali zabavljati i zafrkavati, zaista sam odrastala u sretnom okruženju.

Jednom ste rekli da vas kao dijete ništa nije zanimalo?

- Bilo mi je dosadno, previše dosadno u djetinjstvu, željela sam što prije odrasti. Nisam se uopće igrala koliko se moja kći danas igra. Jedno vrijeme sam svirala violončelo, no to definitivno nije bio moj instrument. Iako sam već s četiri godine znala da želim biti pjevačica, tek sam poslije 20. krenula na satove pjevanja.

Kad usporedite sadašnju Yayu s onom na početku karijere, koje su razlike?

- Manje sam uplašena i mnogo bolje pjevam. Kod mene je važna osobina prilagodljivost, mogu se prilagoditi svemu i jako dobro improviziram, što je rezultat mog kreativnog posla. Moje su najvažnije osobine kreativnost, sumnjičavost i ciničnost. Obitelj me možda doživljava potpuno drukčije.

Kad ste se u životu najviše zabavljali i ludovali?

- U srednjoj školi bila sam baš divlja i to me držalo do 23. Ničeg me nije bilo strah, mladost - ludost. Otkrivala sam nove stvari, muziku. Odrastala sam u Zagrebu koji je tada bio europski grad, prepun dobrih sadržaja..., pronašla sam i svoj bend.

Koliko vam je glazba pomogla da izgradite svoje samopouzdanje?

- Možda i jest! Zapravo, kad malo bolje razmislim, mislim da nikad nisam imala problema sa samopouzdanjem.

“Mislim da bi bilo problema kad bi Dubravko trebao napisati nešto za mene ili kad bih ja trebala ući u njegove emocije”, jedna je vaša izjava. Čudno egzistirate kao bračni par.

- Možda čudno egzistiraju i brakovi između pekara i tete koja radi u pekari kao prodavačica. Željela sam reći da je Dubravko kantautor, on piše pjesme za sebe, ima svoje emocije, svoj svijet, svoje riječi koje ne treba trpati nekom u usta. To je idealna pozicija. Kad bih barem ja znala napisati pjesmu za sebe, bio bi super, ili da Coki zna pjevati pa ne bi trebao misliti na mene kako ću interpretirati njegovu pjesmu. Čudni su to odnosi.

Tko vas od najbližih najbolje poznaje?

- Mama. Ona me uvijek znala najbolje pročitati. Suprug i kći su jako zabavni, znaju me najbrže oraspoložiti. Živim obiteljski život, ne izlazimo više. Kad se želimo družiti, napravimo mali tulum pa zadovoljimo svoje apetite.

Smeta li vam mišljenje javnosti o vama i Dubravku kao dvoje velikih osobenjaka koji su introvertirani?

- Bilo bi super da nas tako doživljavaju. Ljudi su puni predrasuda, pa i ja ih imam prema nekim javnim osobama. U Hrvatskoj je inače običaj da ljudi uvijek traže nešto loše kod drugih da bi sami sebi bili bolji. Ne smeta mi dojam većine. Većina je obično osrednja, a to me uopće ne zanima.

Pokazuje li vam suprug koliko se ponosi vama?

- Ponekad da. Dubravko je kritična osoba, vrlo realna i zbog toga mi je s njim užitak razgovarati o bilo kojem aspektu života. Postala sam ovisna o našim debatama. Razmišljamo na vrlo sličan način kad je posrijedi glazba i slikarstvo, odnosno na vrlo sličan način on stvara pjesmu i ja sliku. Primjerice, Dubravko ima tu sposobnost da osjeti je li neka moja slika gotova ili nije, jesam li tom slikom varala samu sebe ili sam je samo htjela što prije završiti… Jednostavno je osjeća.

Koliko je glazba bila presudna u vašem zaljubljivanju. Bi li zaiskrilo među vama i da se Dubravko bavi nečim drugim?

- On se nikad ne bi mogao baviti nečim drugim, u to sam najsigurnija na ovom svijetu. Ne znam šta bi se dogodilo među nama da Dubravko nije glazbenik.

Tko je koga osvojio? Čime vas je šarmirao u tim prvim danima ljubavi?

- Kod nas se ljubav dogodila u trenutku, a sve je postalo stvarno kad smo poželjeli imati dijete. Previše je tu emocija uključeno da bi se naš odnos mogao opisati u nekoliko riječi. Nitko nikog nije osvajao, mi smo se jednostavno “nanjušili”.

Jeste li zahtjevna partnerica i supruga?

- Ja zahtjevna? Mislim da nisam.. Moje mušice najviše do izražaja dolaze ujutro kad sam čangrizava, teško kažem - dobro jutro. Otkad imam dijete, više se ne bavim previše svojim mušicama, nemam vremena razmišljati o sebi. To je ono što je i mog muža najviše promijenilo.

Kako se slažete s kćerkom Lucijom koja je ove godine krenula u školu?

- Odnos majke i kćeri najkompliciraniji je odnos na svijetu. Sa svojom mamom znala sam se ganjati po stanu, znale smo se jako ljutiti jedna na drugu, ali je uvijek bila prisutna ljubav. Bez obzira na svađu u našem domu, uvijek je važan osjećaj pripadnosti, empatije, ljubavi. Ma koliko se ljutili jedni na druge, na kraju uvijek dolazi zagrljaj. Konflikti u obitelji uvijek traju samo pola sata. Sigurna sam da će kako Lucija bude odrastala naš odnos biti sve kompliciraniji. Zato sad dajemo sve do sebe da naše dijete stekne najviše povjerenje u svoje roditelje; kad bude imala neke probleme, da se odmah obrati mami i tati.

Koliko vam kći nalikuje?

- Lucija je ponekad sramežljivo i oprezno dijete, ali to joj nije smetalo da se brzo uklopi u školsko društvo. Sviđa joj se taj koncept obaveza i odgovornosti. Mnogo se grize ako nešto ne uspije obaviti. Ona je ta koja me često podsjeća što trebamo napraviti taj dan. Počela je uz mene raditi narukvice - u fazi je da je ta vrsta kreativnosti zanima.

Priželjkujete li još jedno dijete ili će Lucija ostati jedinica kao vi i Dubravko?

- Moje je dijete zahtjevno, puno se njime bavim i nisam baš sigurna da bih mogla s dvoje djece. Mislim da nemam živaca za to, iskreno ne bih mogla ostati normalna. Suprug i ja smo ziheraši. Prije nego što se odlučimo nešto napraviti, dobro razmislimo i dugo razgovaramo, a tu ideju nismo vagali. Nisam tip žene koja je samo majka. Uz majčinstvo mi je potrebna kreativnost da bih se osjetila zadovoljnom i ispunjenom, da bih bila bolja osoba koja će svoje dijete odgojiti u dobru i sretnu osobu. Kad bih bila samo majka, mojim frustracijama ne bi bilo kraja. Trebam tu protutežu da bih bila sretna.