Matt Damon doista je vrlo solidan u glavnoj ulozi u filmu “Stillwater”. U ulozi Billa Bakera, oca iz Oklahome koji se bori za slobodu svoje kćeri na Starom kontinentu, u jezično potpuno stranoj Francuskoj, ostvario je rolu Amerikanca koji nema nikakve ambicije dopasti se bilo kome niti dominirati u skladu sa stereotipom. On je naprosto običan otac koji je došao po svoju kćer u nevolji. Nije školovan, dapače, radi na platformi, novca nema, kao ni nekih posebnih želja ili traženja od života, osim da iz zatvora iščupa svoju kćer. I u tome Damon funkcionira doista dobro, bez opterećenja nosi radnju, pa i cijeli film. No problem je u tome što taj film nije nikome donio ništa. Damonu nije donio adekvatnu razinu popularnosti za uloženi trud, a film je ocijenjen prosječno i nije previše ni zaradio, čak 5 milijuna manje od potrošenog iako je prikazivan najprije u kinima. Razlog je sasvim jednostavan. “Stillwater” je priča vrlo labavo koncipirana na poznatom slučaju iz 2007. godine kada je američka studentica Amanda Knox optužena za ubojstvo kolegice Meredith Kercher u Italiji gdje su bile na studentskoj razmjeni. Zbog toga je osuđena na 26 godina zatvora. No bila je nevina, pogrešno optužena umjesto lokalnog provalnika Rudyja Guedea koji je onda u ubrzanom procesu osuđen na 16 godina zatvorske kazne, a ona oslobođena odsluživši ipak gotovo četiri godine u talijanskom zatvoru. Zamršeni slučaj dugo je punio novinske stupce i zbog ozbiljnosti slučaja, ali i kontroverzija koje su se nizale tijekom gotovo cijelog suđenja. Talijansko je tužilaštvo pod svaku cijenu željelo Knoxovu vidjeti iza rešetaka koristeći se i javnim pritiskom pa je zbog toga bilo i pritužbi obrane. Američki su istražitelji prigovarali da su dokazi talijanskih tužitelja tanki i nekonzistentni, talijansko pravosuđe optuživalo ju je i za klevetu policijskih službenika čak i nakon što je ona konačno oslobođena. Bilo je to prilično nevjerojatnih osam godina u životu Amande Knox, sam slučaj dobio je epilog prošle godine kada je Guedeu odobreno da odsluži kaznu dobrotvornim radom. O tome je Amanda Knox napisala i knjigu “Waiting To Be Heard” u kojoj je dala punu verziju svoje strane priče odnosno cijelog pakla koji je prošla zajedno sa svojim dečkom Raffaeleom Sollecitom s kojim je i osuđena. Nismo nigdje pročitali razloge zašto je redatelj i scenarist filma Tom McCarthy odlučio napraviti film o Amandi Knox – bez da nju uopće išta pita. I to je, prirodno, izazvalo njezin bijes te javni demantij cijele priče kao i isticanje činjenice da je nitko nije ništa pitao. Čini se ni Abigail Breslin koja glumi Bakerovu zatvorenu kćer Allison u filmu, dakle nju samu. A činjenica je, također, da je McCarthy u intervjuima uredno i govorio kako je film labavo utemeljen na njezinoj priči, dok je sama Amanda Knox za film doznala kada je objavljen trailer. Prilično je to nevjerojatna činjenica s obzirom na to da McCarthy potpisuje i remek-djela poput “Spotlighta” ili “Najglasnijeg glasa” gdje se dopuštalo malo ili nimalo odstupanja od činjenica. – Je li moje ime moje vlasništvo? Moje lice? A moj život? Moja priča? Zašto se moje ime referira na događaje s kojima nisam imala veze? Vraćam se ovim pitanjima jer neki drugi profitiraju na mojem imenu, licu i priči bez mojeg pristanka. Posljednji je film “Stillwater”, napisala je na svojem Twitteru Knoxova. Razumljiv bijes danas 34-godišnje Knoxove nastavio se.
– Novi film redatelja Toma McCarthyja, u kojem glavnu ulogu tumači Matt Damon, labavo je utemeljen ili izravno nadahnut sagom o Amandi Knox – kako je to napisao Vanity Fair kako bi napravio dohodovan tekst za dohodovan film, a s čime ja nemam nikakve veze, piše. I onda opet. – Želim zastati upravo na toj rečenici: ‘saga o Amandi Knox’. Na što se to odnosi? Ne. Odnosi se na događaje koji su rezultat ubojstva Meredith Kercher koje je počinio provalnik Rudy Guede, napisala je. I doista je tako. Jer, kako je navela, njezina se priča odnosi na loš policijski posao, kratkovidnost tužiteljstva, odbijanje da prihvate svoje pogreške koje su dovele do toga da je talijanske vlasti osude. U četiri godine neopravdanog zatvora te osam godina sudovanja podršku gotovo i nije imala. A McCarthy je priču pojednostavio, i u tome čak dao određeni kredibilitet tvrdnjama talijanskog tužiteljstva da je Knoxova ipak imala nekakvu ulogu u ubojstvu Kercher. Poseban je to problem za Amerikanku, jer jednom kada se na takav način nađeš pod reflektorima javnosti, teško je oprati se iako si 100 posto nevin. Interesantno, ona nema nikakvih primjedbi na samog Damona. Da je to priča o ocu zatvorene Amerikanke znalo se, no za film je donekle olakšavajuća činjenica kako Damonov lik ima malo toga zajedničkog s Curtom Knoxom. Nažalost, is tijekom cijelog procesa koji doista može dati krivi dojam o stvarnom slučaju. I to je ono što je na kraju upropastilo Damonovu dobru ulogu, pa i snizilo ocjene kritičara među kojima ima onih koji zbog takvih pogrešaka nisu našli prostora da film ocijene pozitivno. Zaista je velika šteta sve to, iako je, očito, dio odgovornosti i na samom Damonu koji je morao znati da McCarthy snima film bez ikakvih konzultacija s Knoxovom.
Nećemo nikada doznati kakav bi rezultat bio da to jest učinio, bi li u znatno kompliciranijoj priči Damon mogao ostvariti ulogu ni po čemu simpatičnog oca koji je po svemu tipični glasač Donalda Trumpa. Nosi i osobnu katarzu, jer je kćer i pobjegla zbog njegova gruba karaktera. Pa ga tako u jednoj sceni to i pitaju. Jer, bradati grubijan s baseballskom kapom na glavi, bez osobitih manira ili obrazovanosti, sve mu je fake news, pa se moli prije svakog jela, daleko je od šarma nekog Kellyjeva ‘Amerikanca u Parizu’ ili Pecka u ‘Prazniku u Rimu’. Time je ta uloga trebala biti vrednija jer riječ je o stereotipu u kojem stereotipa nema odnosno čak ima i suprotnosti jer prototip Trumpova glasača – ne glasa za Trumpa. U svemu tome Damon nije zaboravio pokazati upravo škrte emocije takvog jednoga grubog čovjeka kojega cijela stvar koja se odvija ‘preko bare’ zatječe bez posla i s manjkom novca, ali je on dovoljno čvrst, uporan i žilav da stvar istjera do kraja. Po cijenu, dakako, i vlastite pogibelji. Amerikanci inače za takve ljude imaju izraz ‘grit’, što označava borbenost do zadnjeg, naslijeđenu valjda i sa samog Divljeg zapada. No, danas, nakon cijele Trumpove ere, taj izraz čujemo rijetko, asocijacije su se izmiješale, takve identifikacije nestale. Tim bi više bilo bolje da je s ovim filmom, pa tako i Damonovom ulogom, prošlo sve u redu jer bi se poremetilo stvaranje nekih novih stereotipa u kojem takav tradicionalno žilavi Amerikanac, kakvih je u Sjedinjenim Državama vjerojatno i većina, pripada isključivo toj novoj Trump-kulturi, a ne više originalnoj Americi Marlboro Mana, steakova i Superbowla. McCarthy je danas preveliko ime da bi ga odbila velika produkcija, no bez obzira na aplauz u Cannesu gdje je “Stillwater” prvi put prikazan, bolje bi bilo da se to dogodilo pa da je film završio na televiziji gdje bi podigao znatno manje prašine. Slučaj Amande Knox bio je jednostavno prevelik da se to ne bi dogodilo.