Jasenko Houra: Prvi smo intervju prodali za dva piva i sendviče

U namjeri da profesionalno uđe u glazbene vode 17-godišnjeg Jasenka Houru podupirala je majka. I sama je živjela u umjetničkom svijetu u kojemu su knjige, slike i kiparenje bili dovoljni za ispunjenje. No otac je, prisjeća se Houra, bio rezolutan.

– Pitao me mislim li se školovati, ići na fakultet ili svirati. Rekao sam da bih oboje, a on: “Tako neće ići. Ako misliš nastaviti svirati, kasa je zaključana”. Pitao me trebam li novac da kupim instrumente i dao mi ga je. Ali morao sam mu vratiti, i to s bankovnom kamatom. Nakon prve ploče sve sam vratio. Godinu i pol mama mi je uvijek davala za cigarete, crvenu Hercegovinu i za vermut. Tada su se, naime, pila ta slatka pića od kojih bude muka. Radila je i korekture i lekture, puno toga sa strane, da bi mi dala nešto novca. Tata je stvarno bio strog, što je zapravo dobro jer me tako bacio u vatru – govori Houra o počecima.

Iza Prljavog kazališta danas je 35 godina svirke. Tek kada netko izgovori tu brojku, kaže, shvati koliko je to puno. Živjeli su dan po dan, vrlo intenzivno, s puno rock’n’rolla. Kad je nedavno s Davorinom Bogovićem slušao ploču iz 1979. godine, smijali su se svemu što su tada izgovorili. Od prve gay pjesme “Neki dječaci”, do “Što je to u ljudskom biću da ga vodi prema piću” i “Veza i poznanstva”.

– Iz današnje perspektive jasan mi je i odlazak Davorina Bogovića. Raznijelo nas je, ne u prijateljstvima ili novcu, nego u glavama, budalaštinama. Čekalo nas je 36 profesionalnih koncerata, trebalo je ustrajati 36 dana, snimati ploču, a Bogovića niotkuda, glumio je poštara na Krku – smije se.

S početaka karijere rado se sjeti Boom festivala, rock zvijezda koji s djevojkama pod ruku odlaze na večere, a Bogović i Houra sjede u nekom predvorju i gledaju ih. Nisu, kaže, imali ni za sendvič i pivo.

– Neki novinar iz Novog Sada tražio je intervju, a mi smo pristali pod uvjetom da nam kupi pivo i sendvič. Gledali smo taj zvjezdani svijet, a onda smo se, umjesto s njima, kući vraćali vlakom, s publikom. I čekajući vlak spavali na kolodvoru jer nismo imali gdje drugdje. Kleknuli smo, stavili glave na klupu, jer se na jednoj klupi obojica nismo mogli ispružiti. Napisi s tih dasaka ostali su nam na čelu tri dana. Tako smo imali tetovaže desetljećima prije nego što su postale ‘in’ – govori.

Strast za svirkom prerasla je u posao od kojeg svi žive. Nemaju šefa, rade ono što vole i kad žele. Zato Houra i kaže da se smatra sretnom osobom. Danas u voljenoj Dubravi po garažama čuje neke nove klince, vidi ih kako vuku gitare na leđima.

– Zovem ih Beatlesima, jogune se, nalaze na uglovima. Nakon zlatnih generacija, nakon novog vala, mora se iznjedriti još jedna bolja, odlučnija, tvrđa generacija. Već danas imamo Radio Luksemburg, KinoKlub.... dva, tri benda koji se polako provlače i uopće nisu bezazleni. Čeka se nova generacija koja će pozvati na “odlučniji i pošteniji put kroz svijet obespravljenih”. I tog će trenutka krenuti – kaže.

A dotad, vremešniji momci iz Dubrave i dalje kolo vode. Trenutačno su na turneji s novim, 14. studijskim CD-om “Možda dogodine”. Promoviraju novi materijal, koji, kao i svaki dosad, progovara o socijalnim temama.

– Stih “navlačim zastore na svoje prozore” nastao je u fazi rezignacije, kad me nije bilo briga što se vani događa, niti me zanimalo što netko misli o meni. Ne znam čemu bih se danas radovao. U čemu je veselje ovog naroda? Više se ne smijem ni na svoj rođendan. Prvo se ujutro obradujem, ponadam se da će mi netko poslati čestitku. Otvorim kuverte, a unutra “ako ne platite kredit...”, “kasnite s uplatom rate”.... pa se onda redaju SMS-ovi “poštovani, niste platili račun...”. Te banke stalno nekome prijete. Samo čekam da mi počnu mahati prstom pred nosom i prijetiti “odrezat ćemo vam klempave uši”. Rezigniran sam jer od Vlade koja raspravlja hoće li piti vodu iz boce ili iz pipe nemam očekivanja – kaže.

Najveći problem je, smatra, što u ovom društvu više nema smijeha, nema zafrkancije, a Houra bi se, baš kao nekad, i danas jako volio nečemu smijati. Odrastao je u društvu u kojemu su prštali novi vicevi i kao takvom mu se sada sve čini kataklizmično. Grozi se i pomisli da današnja djeca tako odrastaju, ali vidi izlaz.

– U toj novoj djeci ima tvrdoglavosti i ponosa. Budu li se znali suprotstaviti ovome “niste platili...”, odluče li sve, pa i banke, uzeti natrag, pa tako i nas vratiti u normalan sustav života, možda se i dogodi preokret. No to će sigurno potrajati još 20 godina – kaže.

Prljavo kazalište danas ima osmero djece različitih uzrasta, a troje Hourinih juniora nisu u điru očeva benda.

– Moj Ivan ima 18 godina i voli repere, od Eminema nadalje, prtlja po tekstovima, piše, možda i bude tekstopisac. Šesnaestogodišnja Mirjana je u điru Coldplaya, Cold Springa, a najmlađa Dora (13) voli Justina Biebera. Ivan bi izašao bilo gdje samo da ga se pozove. Takvog je duha, ja ga zovem Veseli Ivek. Elokventan je, zabavljač, nema strahova, ništa mu nije teško. Gdje je društvo, tu je i on. Povukao je gene mog oca “gdje su lole, tamburaši, tu sam i ja”; samo nek’ mu je pjesme i plesa. Ni Mirjana nije daleko od njega. Dora je još preenigmatična da bih shvatio što se s njom događa. Mala dama s kojom treba biti jako oprezan. S njom ide samo na fino i vrlo taktično. Ili kavalirski, gotovo viteški, ili nikako – govori.