Prošle godine Paul McCartney objavio je odličan album “Egypt Station” na kojem je i pjesma “Confidante”. Prije 22 godine Jurica Pađen snimio je pjesmu “Samo me draga ne ostavi”, a njihova usporedba i sličnost ovih dana zaintrigirala je domaću javnost. Ne još i Paula McCartneya, kojemu će tek pokušati poslati na uvid Pađenovu snimku posredstvom organizacije Food for Live s kojom obojica surađuju, pa i Pađen u sklopu svog koncerta s Aerodromom na Šalati 31. svibnja.
Zvali su me prije nekoliko dana i za komentar na Dnevniku Nove TV i stvar je bila jasna; nema se tu što (po)reći, osim kazati da su dvije pjesme zaista slične, zapravo iste. Za plagijat je potrebno “kopirati” tri takta, a ovdje ih ima i više (istih). Ali, jer u svakoj priči mora biti neki “ali”, ipak bi bilo preuzetno na brzinu zaključiti da je McCartney plagirao Pađena, kojemu su, uzgred, upravo Beatlesi i McCartney omiljeni glazbenici. Poslušate li obje snimke, bit će vam jasno da se u obje pjesme radi o istoj melodiji, otpjevanoj čak i iz istog tonaliteta, što je zaista slučajnost svoje vrste.
Folk i blues fraza
No, ako poslušate pažljivije, primijetit ćete da i McCartney i Pađen u uvodu pjesme sviraju samo jedan akord na akustičnim gitarama, na koji su nadodali, ponovimo, zaista sličnu vokalnu melodiju. Suštinski, riječ je o folk i blues frazi kakvih postoji na desetke, što opet ne dovodi u sumnju činjenicu da se zaista radi o “istom” pristupu. Obojica su napisala i boljih pjesama, pa bi bila drukčija situacija da čujete kako McCartney, recimo, pjeva svoju verziju “Fratela”, “Obične ljubavne pjesme” ili neke druge malo razrađenije pjesme. Ovako, čini se da su obojica samo slijedila slične uzore i sličnom inspiracijom stigli do usporedivog (prosječnog) rezultata. Možda nam je u ovom post-Eurosong vremenu zanimljiva i činjenica da je Madonna na svom nastupu u Tel Avivu u sklopu Eurosonga upotrijebila vizualni stajling domaćih Kawasaki 3p, od poveza sa slovom X preko oka, do pratećih plesača čije su gas-maske podsjetile na slično vizualno izdanje Kawasakija iz 2012. godine kad smo čekali “smak svijeta”.
Radi li se o plagijatu, može se prosuđivati, ali je nepobitna činjenica da kao što mi “domaći” gledamo što se događa u svijetu, tako i čitavi timovi inozemnih pop-zvijezda plaze po internetu i traže zanimljive sastojke za projekte svojih pulena. Danas je zaista sasvim uobičajeno da pretraživanjem mreže dođete do zgodnih detalja koji bi se mogli iskoristiti, pa tako i Madonna.
Za razliku od uobičajene priče kako “naši” kopiraju vanjske utjecaje, očito je da postoje i obrnuti primjeri. Osim Pađenove i McCartneyeve pjesme, postojala je još jedna slična situacija; Michael Jackson u uvodu svog megahita “Black or White” iz 1991. upotrijebio je sličnu gitarističku frazu i aranžmansko rješenje kakvo i Tonči Huljić u pjesmi Magazina “Poljupci” iz 1988. godine. Tada još nije bilo interneta pa je teško optužiti Jacksona da je čuo pjesmu Magazina, ali i u ovom slučaju sukladnost inspiracije nemoguće je poreći.
No, postoji samo sedam glavnih tonova u ljestvici i potrebno je imati nešto talenta da se smisle nove, originalne kombinacije. Čak i tada dogodi se da poznati autori smisle nešto što smo već čuli, ali oni nisu. Primjerice, kada su Rolling Stonesi 1997. snimili pjesmu “Anybody Seen My Baby?”, kći nekog od njih rekla im je da pjesma podsjeća na već objavljenu “Constant Craving” k.d. lang. Jagger i Richards valjda nisu slušali radio, ali su, kako bi spriječili komplikacije i ipak objavili pjesmu, u dogovoru s k.d. lang i nju potpisali kao koautoricu i, dakako, dali joj goleme autorske tantijeme budućeg hita.
Rolling Stonesi u frci
S druge strane, Stonesi nisu bili blagonakloni kad se radilo o sličnosti s njihovim pjesmama. U devedesetima su sudski tužili britansku grupu Verve i dobili spor u kojem su tvrdili da veliki hit Vervea “Bittersweet Symphony” iz 1997. sliči na njihovu davnu “The Last Time”, ujedno i prvu vlastitu pjesmu Rolling Stonesa koju su Jagger i Richards potpisali i objavili 1965. Upravo pred nekoliko dana Richard Ashcroft iz The Verve na dodjeli nagrada Ivor Novello otkrio je da su mu Jagger, Richards i Allen Klein, vlasnik snimaka Stonesa iz šezdesetih, vratili autorska prava na pjesmu. Nisu svi “odgovarali” za plagijate, ali među onima koji jesu, prvi je sudski spor izgubio George Harrison zbog prvog solo singla “My Sweet Lord” 1970. koji je modelirao prema “He’s So Fine” ženske vokalne skupine The Chiffons.
Među najpoznatijima bili su i Led Zeppelin koji su morali podmiriti goleme sudske iznose tamnoputim bluzmenima čije su klasike prerađivali na prvim albumima, pa su na CD reizdanjima svojih albuma od 1990. uredno dodavali i njihova imena kao koautore pjesama pored Pagea i Planta. No, ovih nekoliko inverzivnih primjera kad neka inozemna pjesma ili nastup pop-zvijezde teške kategorije podsjećaju na domaće izvođače, u mašti javnosti obavezno otvara pitanje radi li se o slučajnosti i koliko bi takva slučajnost mogla “koštati” kad bi se netko upustio u sudski spor?