Jedan, ali nepotreban: Thompson ukrao show kao u emisiji s glazbenim željama

Koliko ste puta slušali o tome da, kad naši ljudi “odu van”, bilo kao gastarbajteri na “baušteli” bilo top-stručnjaci, postižu ozbiljne rezultate, a doma kuknjava i apatija, sve krivinaši i uhljebi? Rekli bismo da se radi o razlici u mentalitetu i činjenici da vani vrijede neka druga pravila nego kod kuće. Samo konkretno i formalno, traži se rezultat, valjda jedino što kod nas nije bitno, barem ne u tromom državnom sektoru.

Jasno se to vidjelo u sjajnim igrama hrvatske nogometne reprezentacije kojima su iz temelja izmijenili luzersku psihologiju ne samo domaćeg nogometa i u teškim utakmicama pobjeđivali modernim, brzim, tehnički superiornim nogometom i voljom. Ali, to je prije svega profesionalizam, dobro plaćen i u stranim klubovima i u reprezentaciji. Ostalo su romantične priče, a podatak da je veliki domoljub i predsjednik HNS-a Davor Šuker do zadnjeg trenutka htio da se reprezentacija vrati ruskim zrakoplovom, to najbolje potvrđuje.

Vole oni i turbofolk

No, na povratku kući okrenulo se na domaće i emocije koje naši nogometaši ne pokazuju “vani”. Jedan je detalj u povratku svjetskih viceprvaka očekivano zasmetao – Thompson. Za razliku od “primitivnih” Francuza koji su doživjeli nerede i suzavac policije usred Pariza, u Zagrebu je pola milijuna ljudi dočekalo vatrene i priuštilo im jedinstven doživljaj u kojem je narod čuvao policiju, nogometaše i staklene izloge u središtu grada, umjesto obrnuto.

Ni jedan incident, huliganstvo ili bilo kakav ispad u ovako velikom broju ljudi govori: mi smo cica-mace, fini i pristojni ljudi za razliku od nekulturnih francuskih huligana. Još donedavno ne bi čovjek to očekivao, ovo je bilo kao razdjelnica u kojoj se nametnula građanska pristojnost unutar sve te ludnice, koju su u izvještajima zabilježili i svjetski mediji.

Predsjednica države, predsjednici Vlade i Sabora preko puta pozornice iz kavane Johann Franck gledali su slavlje na Trgu, službeno se ne želeći reklamirati uz vatrene, ali vjerojatno čekajući što će se dogoditi. Ni Milana Bandića nije bilo o blizini, jer tko bi se usudio popeti na pozornicu s miljenicima nacije i riskirati zvižduke? Ali, bio je jedan, premda nepotreban, Thompson.

Primjerice, da je nastupilo Prljavo kazalište i otpjevalo “Mojoj majci”, nitko ne bi ništa prigovorio, emocije bi bile zadovoljene, ekstaza na vrhuncu i sve bi bilo kako treba. No, dečki valjda nemaju glazbenog ukusa, ali igraju sjajan nogomet, pa nije problem. S obzirom na to da su za doček iz budžeta platili i oni koji imaju ozbiljne zamjerke prema Thompsonovu opusu, bilo bi pristojno voditi računa o svima, a ne se samo voditi privatnim željama.

Srećom nema to veze s nacionalizmom i inim zlima, jer vole se oni sa svojim srpskim kolegama provesti i uz turbofolk i srpske pjevače. Sve ostalo bila je ozbiljna katarza kao na dobrom rock-koncertu, s pozitivnom vibrom u zraku, bez ikakvih nereda, samo je glazba bila drugačija. Mogli bismo reći da je Thompson ukrao show nogometašima, ali s obzirom na to da su ga zvali, teško mu se može prigovoriti. Licemjerni komentari prozivali su Thompsona umjesto najboljeg igrača prvenstva Modrića, Rakitića i ostalih koji su ga pozvali jer im se u toj situaciji nitko nije usudio prigovarati na glazbenim željama. Nogometaši možda nemaju fakultete, igraju sjajan nogomet, a o ukusima se, dakako, raspravlja.

Zahvalna meta za kritiku

Thompson je s prošlošću kakvu ima zahvalna meta za kritiku, a mnogi pušu i na hladno. No, ako su ga nogometaši zvali da nastupi, a jesu, ako nisu željeli izaći na pozornicu bez njega, a nisu, onda je to činjenica pa se prema njoj treba i odrediti. Ukratko, Thompson u ovoj situaciji nije bio kriv, sviđalo se to ili ne meni, vama ili bilo kome. Niti je zucnuo ili otpjevao nešto što bi dalo povoda kritikama, ali već i zbog prošlih pothvata radilo se o jedinom, ali bitnom elementu koji je izazvao podjele neobično ujedinjene Hrvatske. Iako je u programu dočeka bilo jasno predviđeno da izvodi samo jednu pjesmu, pokušao je Thompson dodati još koju pa su krenule i nategnute priče o “isključivanju mikrofona”.

Pola milijuna ljudi po ulicama i trgovima značilo bi da je pola od ukupnog stanovništva grada bilo na dočeku, a upomoć su priskočili svi koji su dolazili u Zagreb. Koliko malo – premda je svjetsko srebro golemo – treba običnim ljudima? Masa koja je kilometrima pratila autobus i oni u busu – izuzimajući Šukera i kompaniju – pokazali su da imaju više srca i duše od svih profesionalnih Hrvata, političara, estradnjaka i onih “s dnevnicama” koji su se dohodovno ušlepali u slavlje. Toj masi ljudi ništa nije trebalo nego da pokažu poštovanje i veselje ljudima koje vole. Kapa dolje jer u tome nemaju nikakva interesa, samo srce i pluća, za razliku od ovih s “dnevnicama”. Činilo se da nam nema kraja, barem do sutra kad se sve vraća u kolotečinu, a uspjeh nogometaša ostaje samo njihov, bez obzira na to koliko ga društvo i politika svojatali. Igre reprezentacije poput Rimčevih automobila donijele su nešto moderno, brzo i jako s čime smo se mogli mjeriti sa svijetom i državama s mnogo više stanovnika, moći i ozbiljne ekonomije nego što ima lijepa, manja, ali ne manje naša. Sad opet sve po starom.