Izdanja Boba Dylana obično postavljaju više pitanja nego što daju odgovora. Tako je i s novim box setom, 17. dijelom "The Bootleg Series", s dodatkom "Fragments" u naslovu, posvećenom albumu "Time Out Of Mind" iz 1997., koji osim novog remiksa na pet diskova donosi neobjavljene verzije sa studijskih sessiona, proba te koncertne snimke pjesama s albuma s tadašnje i nekoliko idućih Dylanovih turneja.
Dakle, prije 25 godina Bob je snimio svoj najbolji album sve do danas te jedan od važnijih u ukupnoj karijeri. Na novom reizdanju ključan je, naravno, remiks albuma, na kojemu su skinute naslage reverba i eha producenta Daniela Lanoisa, koji je, budimo realni, Dylana vratio iz mrtvih produkcijom albuma "Oh Mercy" 1989. – povratničkog remek-djela nakon problematičnih Dylanovih osamdesetih – i potom se vratio u istoj ulozi na albumu "Time Out Of Mind".
Ključna su pitanja može li sjajan album poput "Time Out of Mind" biti poboljšan remiksom, zašto je Lanois dobio nagradu Grammy 1998. upravo za produkciju tog albuma ako ga se sada Dylan odriče i radi li se o nepotrebnoj reviziji novodobnog Dylanova klasika i ispravljanju povijesti ili što je u pitanju?
Slični postupci već su korišteni kada su "demiksani" albumi "Double Fantasy" Johna Lennona i Yoko Ono i "Never Let Me Down" Davida Bowieja pa su se pojavili "očišćeni" od pretjeranih producentskih i sviračkih naslaga tipične produkcije osamdesetih. Naravno, tu je i "Let It Be… Naked" Beatlesa, izdanje koje je maknulo ukrase producenta Phila Spectora.
Danas, kad su remiksevi klasičnih albuma povijesti rocka redovita pojava, ne začuđuje ni odluka da se pokuša s "Time Out Of Mind" Boba Dylana, koji je do sada sličnu strategiju koristio samo za album "Street Legal" iz 1978., koji je početkom dvijetisućitih dobio remiks jer su svi bili nezadovoljni "šupljim", "tankim" zvukom originala.
Odgovori, kao što je najčešće slučaj kod Dylana, nipošto nisu jednoznačni, a sjajne pjesme dozvoljavaju mnoga, pa i različita čitanja. Poznate su bile svađe u tonskom studiju i oko njega tijekom snimanja albuma, no neupitno je da je Lanois posložio sve kockice kako treba i koliko se može kad radiš s mušičavim Dylanom. Doduše, nisam ljubitelj njegove produkcije pa su mi suradnje s Dylanom zvučale slično Lanoisovim radovima s Peterom Gabrielom i Robbiejem Robertsonom. S te strane, novi remiks "Time Out Of Mind" zvuči organskije, čišće i neposrednije nego original zamotan u naslage "močvarnih zavjesa zvuka".
Do neke mjere ispada da se Dylan "popišao" po Lanoisovu radu iako mu je tada i te kako pomogao. No moda se mijenja pa je i sv. Bob, čini mi se, ovim izdanjem pokušao debelim flomasterom podcrtati ono što ionako znamo, da je on, a ne Daniel Lanois, bio najzaslužniji za odličan albumski rezultat. No lako je biti general poslije bitke.
Poslušate li sve ostale snimke s drugog i trećeg diska "Fragmentsa" (Sony/Menart), koja prate snimanje od studija do studija, jasno je da "Time Out Of Mind" nije bila (samo) ploča bogomdane inspiracije nego i ozbiljnog dorađivanja u tonskom studiju. U čemu je Lanois tada imao presudnu ulogu, pa čak i ovako "demiksane" pjesme ne mogu izbjeći njegov potpis i utjecaj, iako u nekim primjerima zvuče bolje od originala, na kojima je ritam-sekcija bila previše u drugom planu.
Nova verzija stoga je "nabrijanija", ima više groovea, pa je zgodno čuti sve detalje svirke manje prisutne na originalu. No istovremeno se izgubila prostornost, ugođaj i širina tonske slike pa nove verzije zvuče "potamnjeno", kao da su Bob i ekipa u nekoj garaži, nedostaje ambijenta i atmosferičnosti, ali to se vjerojatno i htjelo postići.
Slična greška dogodila se i pri prošlogodišnjem remiksu prvog (trostrukog) solo albuma Georgea Harrisona "All Things Must Pass" iz 1971., na kojem su novi producenti "demontirali" izvorni rad Phila Spectora. Ovakve povijesne revizije ne treba uzimati zdravo za gotovo, premda je zgodno čuti drukčija čitanja poznatog materijala. Primjerice, s tri dodatna diska studijskih sessiona možete si na playlistu staviti drukčiju verziju "Time Out Of Mind" te na nju uključiti i četiri pjesme koje nisu ni objavljene na originalnom albumu. Razlog je bilo Lanoisovo protivljenje pa je pjesma "Mississippi" dovršena tek za idući Dylanov album "Love and Theft" 2001., dok su izvrsna "Dreamin' of You", tex-mex "Red River Shore" i gospel-balada "Marchin' to the City" komotno mogle biti dijelom dvostrukog albuma. Toliko je vrijednog materijala Dylan imao na lageru, a priključiti im se može i sjajna, potpuno drukčija verzija pjesme "Can't Wait", dokaz sjajnog Dylanova vokala koji, kao i svirka na toj neobjavljenoj verziji, iznenađujuće zvuči kao da je iz faze albuma "Slow Train Coming" iz 1979., što je za Dylana tada bila daleka prošlost i sasvim drugi svemir.
Kvaliteta "sabijenog" masteringa debelo je ispod izvornog albuma iz 1997., što samo pokazuje koliko je kvaliteta zvuka opala zadnjih 25 godina, a digitalna deformacija uzela maha, kad usporedite basevima nabildane nove verzije i nekadašnju prozračnost originalnog albuma. Prema samim pjesmama, "Time Out Of Mind" definitivno spada među novije Dylanove kreativne vrhunce, ali izvoran rad Daniela Lanoisa nipošto ne treba otpisivati, kako bi sad to željeli svi revizori koji se kunu u superiorne nove verzije zaboravljajući da su taj album u originalnom izdanju proglašavali jednim od najboljih Dylanovih albuma zadnjih desetljeća, ako ne i ukupno.
Upravo je "Time Out of Mind" album na kojem je jasno da su, nakon što ih usporedite, za završni album odabrane najbolje verzije pjesama, što je često bio problem Dylanovih albuma s kojih su najbolji materijali ostajali u podrumu i arhivama. Isto tako, dodatne snimke na box setu više se doimaju kao dokumentaristički prikaz proba u studiju nego do kraja dovršene. Ali prisutna spontanost često daje dodatnu dimenziju rada koji se odmotava pred vašim očima, pardon, ušima. Dakako, ima mnogo zanimljivih detalja, promjena tempa i stilova, pogotovo tekstova pjesama, što sve skupa dodaje slojeve značenja i otkriva kako je nastajao, ili "making of", "Time Out Of Mind".
Koncertne snimke loše su tonske kvalitete, jer jedino Bob Dylan može za (pre)skupi box set odabrati koncertne snimke iz publike, s "piratskih" izdanja. Po njemu važniji je ugođaj nego profesionalno snimljen zvuk live izvedbi, što je prihvatljivo, ako ne morate iskeširati veliku svotu novca za ovo izdanje. No sve skupa je razočaranje nakon serije koncertnih snimaka upravo s te turneje krajem devedesetih, pionirski objavljivanih na Dylanovu web-siteu, koje su bile daleko bolje tonske kvalitete, a na kompjuteru ih još od tada imam barem pedesetak.
Od dvanaest koncertnih snimaka samo "Make You Feel My Love" iz Los Angelesa 1998. profesionalan je tonski zapis, ranije objavljen na maksi-singlu "Times have Changed" 2001. S druge strane, briljantna, napumpana verzija "Cold Iron Bounds" iz Osla najbliže je što je Dylan došao do zvuka s turneje s The Bandom 1966., epski primjer energije puštene s lanca.
Nakon "Time Out Of Mind" Dylan okuplja novi prateći sastav, a višegodišnja usviranost (po 200 koncerata godišnje) na neposustajućoj turneji "Never Ending" pretvorila je posljednji Dylanov combo u njegov možda najzahvalniji prateći sastav unazad dvije dekade. S njim je 2001. ušao i u tonski studio, a album "Love And Theft" bio je produkcijski potpuno suprotan zvuku s "Time Out Of Mind" i možda je baš to razlog najnovije revizije kojom Dylan pokušava smanjiti ulogu Lanoisa.
Upravo krajem devedesetih, puno prije dobivanja Nobela, krenula je globalna medijska reanimacija Boba Dylana izvrsnim albumima, neprestanim turnejama, osvajanjem Oscara za filmsku pjesmu "Times Have Changed", autobiografijom "The Chronicles" i brojnim CD/DVD reizdanjima arhivske građe koja su bila fascinantni dokumenti prošlog vremena i prijeđenog Dylanova puta, na kojem je 2008. stigao i na varaždinski Radarfest, a 2010. i do zagrebačke Šalate.
VIDEO: Thompson i Danijela dobili su crkveno poništenje braka, a s Grašom je u vezi bila 24 godine