Negdje krajem prvoga desetljeća novog vijeka Boris Bućan slika ulja na jednoobraznim pravokutnim platnima, žanr-scene iz svakodnevnog života, verbalne dosjetke preobražene u sliku, stilizirane dnevničke bilješke… Slike jednostavno koncipirane, poput skica olovkom u bilježnici, samo kistom na platnu, s karakterističnim potpisom u donjem desnom uglu i naslovom pri vrhu, s kraja na kraj slike, velikim štampanim slovima (kako se to u školi nekad govorilo).
Izložbe takvih slika svake godine izlaže. Sjećam se tako sezona u Gliptoteci. U početku interes je velik, i posjet na otvorenjima, Bućan je senzacija, Bućan radi nešto novo, ali onda je i to malom gradu dosadilo, pa je špica vraćena u svoje uobičajene tokove, oko Charlieja - koji još uvijek postoji, i niz Bogovićevu, prenatrpanu i ružnu.
Godinama kasnije izaći će i nekoliko pravokutnih knjižica, visine i širine jednoga pedlja, od po osamdesetak stranica, malenih monografija, s Bućanovim reprodukcijama, u izboru i rasporedu slika Vere Horvat Pintarić, koja bi pisala i uvodni tekst. Te knjižice još uvijek mogu se nabaviti po nekim zagrebačkim knjižarama i u antikvarijatima.
Izdanje iz 2014./15. možda je najzanimljivije. Naziv izložbe koju knjiga prati bio je "Ulica", i na većini slika scene su iz gradskog života. Prva rečenica iz predgovora profesorice Horvat Pintarić je antologijska: "Nije samo ulica, nego i mašta." A onda dva odlomka dalje u ovome kratkom tekstu, stilom i načinom sasvim sljubljenom sa stilom i načinom Bućanova slikanja, slijedi objašnjenje: "Jedno oko gleda, drugo mijenja ono što je gledano." To je vrlo precizan opis onoga što oduvijek Bućan radi i što će se u posljednjih petnaestak godina njegova života pretvoriti u furiozni finale. U konačni trijumf drugoga oka i u smrt.
Nakon predgovora knjigu možete listati napreskok, ali je bolje ići stranicu po stranicu. Gledati i čitati. Tim redom, kao što se gleda i čita strip. "Skulptura na trgu" djevojka je, sva u svijetloružičastom, sva u boji kože, takva joj je čak i torbica, samo su cipele, nekakve gležnjače, smeđe. Ponekad viđate takve žene: vizualni je to šok, od glave do pete u istoj boji, u istom tonu. Treba pobjeći, zaboraviti, ali Bućan gleda i slika. Djevojka koju gleda i slika zuri u mobitel. Naokolo neki ljudi, slučajni prolaznici i tende, tende, tende… One vječne bandićevske kućice na trgu u kojima se nešto prodaje. Ali slikar kućice ne vidi, nego slika samo tende. Kućice bi na slici bile suvišne. Osim toga, čovjek vazda pogledom cenzurira prizor. Odabire ono što mu je važno, što je upečatljivo, a za drugo je slijep. Jedno oko gleda, drugo oko briše. I tako nastaje slika.
VEZANI ČLANCI
Na sljedećoj, recimo, onoj koja se stranicom u stranicu gleda sa "Skulpturom na trgu", nazvanoj "Ljubičaste čarape", žena je ne pretankih nogu, u prekratkoj haljini i u čarapama. Čarape su, zapravo, plave, ali imaju onaj sjajni, blistavi ljubičasti preljev u koji se zagledaš i koji prija oku. Sam po sebi je senzacija, čudo, i nema previše veze s kontekstom u kojem se pojavljuje, sa samim čarapama, s nogama koje te čarape nose ili s djevojkom koja je (djelomično) od tih nogu načinjena. Ovdje je riječ o ljubičastom presijavanju plavih čarapa.
Samo koju stranicu dalje "Rubensov anđeo kod mene hrani golubove". Slika se učitava u sliku. Zapravo, anđeo s Rubensove slike, provučen kroz jednu svijest i imaginaciju, pretumačen cijelim jednim životom i životnim iskustvom, pojavljuje se u obliku male djevojčice koja hrani golubove. Neobična, začudna slika, čija se začudnost dovršava u odnosu slike i naslova pri njenom vrhu. Bućan je u svom slikarstvu preuzeo neke zgodne stvari iz grafičkog dizajna. Tojest iz dizajniranja plakata. Svaki plakat za kazališnu predstavu ima integriran naslov predstave. Ono što je na plakatu nužno korespondira s tim naslovom, ili ga komentira, nadograđuje, ismijava, paradoksalno iznevjerava… Tako je i s ovim slikama.
Boris Bućan je pjesnik. Ono što vidi ponekad prevede na svoj čudan jezik. Recimo "Žena sa sjekirom na glavi". Slika je crveno- crna. Dvije žene razgovaraju. Ovoj koja nije u središtu interesa nedostaje pola glave. Bućan ponekad tako slika: glumi fotoaparat. A ova o kojoj je riječ i u koju se slikar zagledao ima neobičnu frizuru. Ili to nije frizura, nego se kosa sama od sebe u trenutku tako prerasporedila da je to "Žena sa sjekirom na glavi". Notorna i po stotinu puta naglašena razlika između običnog građanina i umjetnika ta je što umjetnik često primijeti ono što i obični građanin vidi. Umjetnost je taj vječni i uglavnom uzaludni pokušaj nagovaranja običnog građanina da primjećuje ono što vidi. Ne bave se umjetnici tim poslom zato što su dobri ljudi, nego zato što žude za publikom. Tako oni stvaraju publiku. Umjetnost je stvaranje publike. Oko koje gleda sliku ne nišani preko puščanog nišana.
Crna slika crnokose, čini se veoma lijepe žene, promatrane iz profila. Samo lice, vrat i rame, mišica niz koju poteče ruka, sve do vrha najdužeg prsta. Žuta ruka usred crne slike i jedva malo crnije kose. Naslov slike: "Na otvorenju". U posljednjoj fazi svoga životnog djela, onda kada je stvarao za naše prilike preveliki broj svojih pravokutnih ulja, Boris Bućan idejama se rasipao kao ludi milijunaš, te ih je ostvarivao savršeno precizno. Tih godina, bila je to 2012, dok mi je u Sarajevu umirala majka, imao sam neobičnu čast da mi profesorica Vera Horvat Pintarić u lice izgovori retoričko pitanje: "Pa zar Bućan nije najbolji i najozbiljniji živi hrvatski slikar!" Nije to bio vrijednosni sud, bila je to oslobođena fascinacija, kakvu i sam osjećam dok gledam malenu reprodukciju ulja "Na otvorenju", s tom nevjerojatnom dugom ženskom rukom, jedinom preostalom od svega na svijetu.
VIDEO