Široka publika najčešće je fascinirana pjevačima i gitaristima kao svojim omiljenim zvijezdama, dok članovi ritam sekcije dobivaju manje pažnje. Srećom, neki su odavno izašli iz tih okvira, primjerice basist Rolling Stonesa Bill Wyman, ili bubnjar Charlie Watts, pa nije rijetka situacija da u intervjuima Jaggera i Richardsa pitaju upravo o njima. S druge strane, Bill Wyman se, kao i mnogo drugih pozadinskih članova bendova, puno bolje sjeća prošlosti od frontmena, pa smo zbog njega dobili nekoliko knjiga koje o povijesti ne samo Rolling Stonesa, nego i britanske scene, govore autentičnije i točnije od autobiografija slavnijih kolega.
Odličan dokumentarac iz 2019. "The Quiet One" o Billu Wymanu prikazan je i na HTV-u, gdje se mogla sasvim lijepo vidjeti njegova bogata, precizno posložena i anotirana arhiva kojoj je konkurencija možda samo ona Franka Zappe, a iz koje svako toliko vadi autentične predmete, fotografije, kostime ili pojačala za iscrpne fotomonografije ili izložbe Stonesa. Wyman je vrlo pouzdan tumač povijesti britanskog rocka: svoju - i to odličnu - ukoričenu verziju slavne prošlosti napisao je u autobiografiji "Stone Alone" (1994.), dok je tadašnji lanac restorana Sticky Fingers opremio autentičnom memorabilijom Rolling Stonesa kojom bi na aukcijama moga steći poveću financijsku korist.
No, Bill Wyman odlaskom iz grupe napravio je možda najneočekivaniju grešku u karijeri, što se vidjelo tek kasnije, iako je nakon toga nastavio svirati za gušt, zadnjih godina sve manje. Početkom devedesetih doista se činilo da su Rolling Stonesi nakon povratničke turneje "Steel Wheels/Urban Jungle" rekli i pokazali sve što su imali, a takvog je mišljenja bio i Wyman kojem se nije dalo unedogled biti dijelom istog rock'n'roll cirkusa.
Početkom 1993., preciznije, 6. siječnja te godine, basist Bill Wyman službeno je objavio da odlazi iz Rolling Stonesa. Bilo je to nakon 30 godina provedenih u grupi. Doduše, zadnje Wymanove snimke sa Stonesima nastale su još ranije, 1991., kad su za koncertni album "Flashpoint" s "Urban Jungle" turneje snimili dvije nove pjesme, singlove "Highwire" i "Sex Drive", koje su bile zadnje njegove snimke s grupom.
VEZANI ČLANCI
Krajem 2022. na Zagreb Jazz Festivalu u Tvornici nastupio je Darryl Jones s jazz postavom Jazz/Takes Supergroup, basist koji je 1993. zamijenio Wymana i danas je sa Stonesima dulje nego on. No, naravno, značaj nije niti približno isti, mada proteklo vrijeme pokazuje koliko je, i to jako brzo čini se, vremena proteklo. Krajem te 2022. Stonesi su snimali novi album "Hackney Diamonds" na kojem ne svira Darryl Jones, ali se pojavljuje Bill Wyman u izvrsnoj pjesmi "Live By The Sword", zajedno s Charliejem Wattsom, preminulim bubnjarem Stonesa, koji je svoje dionice odsvirao na snimanjima Stonesa 2019.
Znači, ta pjesma posljednja je snimka klasične ritam sekcije Stonesa koju imamo, mada, navodno, postoji još jedna pjesma na koju su pozvali Wymana, a možda bude objavljena na idućem albumu.
No, već i ove tri minute pokazuju koliko je taj bubanj-bas duo bio važan za zvuk Rolling Stonesa, čiju lakoću i prozračnost ne mogu dostići njihove zamjene, ma koliko dobre ili primjerene bile. Povratak Billa Wymana u grupu zapravo se nakratko dogodio desetak godina ranije, 2012. i 2013. kad se u jednoj pjesmi pojavljivao na turneji Rolling Stonesa "50 & Counting" povodom 50 godina postojanja grupe, na koju su doveli i nekadašnjeg gitarista Micka Tylora. Sve ovo bitno je zbog činjenice da je Bill Wyman otišao 1993. iz Stonesa zasićen dotadašnjim poslom, ne sluteći, kao ni mnogi drugi, da će upravo iduće razdoblje, koje traje već tridesetak godina, donijeti novi, drugačiji uzlet Rolling Stonesa i, što je najvažnije, najveće zarade u karijeri.
Promjena koncertnog poslovanja upravo je zadnjih dekada dovela do ekstremnog povećanja prihoda veteranima rock scene. Prihoda bez kojih je Wyman, nažalost, ostao. Jer, on nije autor pjesama Stonesa, pa niti ne prima godišnje tantijeme za autorske honorare starih hitova, a o astronomskim, milijunskim zaradama s koncerata, na koje bi kao punopravni član-utemeljitelj imao pravo da je ostao u bendu, da i ne govorimo.
Sličnu priču početkom ove godine ponudio je i basist Rob Stoner, povodom datuma 5. siječnja kad je 1976. objavljen album "Desire" Boba Dylana. Stoner je bio ne samo sjajan basist nego i važan Dylanov suradnik na turneji "Rolling Thunder" 1975., tijekom koje je i snimljen album "Desire". Najveći dio oko produkcije albuma i kao vođa pratećeg benda odradio je upravo on, skupa s tonskim snimateljem Donom Meehanom, iako je kao producent albuma kasnije potpisan Don DeVito, čovjek iz diskografske kuće Columbia "zadužen" za Dylana, ali potpuno neiskusan kao producent u studiju. Usprkos tome što zbog DeVita album umalo nije niti završen, on je producirao i idući Dylanov album "Street-Legal" 1978., čiji je zvuk bio toliko tanak i loše snimljen da je 1999. postao prvi Dylanov nanovo remiksirani album.
Slično se moglo reći i za Dylanov koncertni "Live At Budokan" iz 1978., koji je krajem prošle godine također dobio remiksirano i prošireno, poboljšano box set reizdanje "The Complete Budokan". Početkom te 1978. Rob Stoner još uvijek je bio u Dylanovom bendu, možete ga čuti na snimkama iz Budokana, ali je nakon tri godine druženja dao petama vjetra i otišao neposredno nakon koncerata u Japanu. Budući da nije naveden kao koproducent, svi honorari koje je Stoner zaradio bili su "jednokratne" isplate od Dylana na tadašnjim koncertima. Tantijemi od kasnijih skupih reizdanja tih albuma ne dolaze do Stonera iako je imao važnu ulogu u njihovim snimanjima, čak se niti ne spominje u sjajnom dokumentarcu "Rolling Thunder Revue: A Bob Dylan Story by Martin Scorsese", iako ga gledate na ekranu.
Niti Bill Wyman nije ostao u bandu, a vjerojatno nije niti u financijskom badu, ali je sasvim izgledno da si je s bankovnog računa izbio pozamašne svote koje bi zaradio sa Stonesima idućih dekada, jer oni naprosto "plivaju u novcima" upravo otkako je otišao. Ali tko bi tada, u to vrijeme, mogao pogoditi da će se budućnost Stonesa odvijati baš ovako uspješno i dugotrajno?
Kad je 2005. Wyman došao u Zagreb na koncert s postavom Rhythm Kings, u intervjuu mi je izravno rekao: "Otišao sam iz Stonesa jer nisam želio stalno svirati jedne te iste pjesme. Bilo mi je dosadno ne raditi ništa novo, sve je postalo predvidljivo. I ranije sam snimio nekoliko samostalnih albuma, jer sam želio promijeniti fah." Taj Wymanov "fah" bio je dosta širok. Vrativši kazaljku svog sviračkog sata prema čistom rhythm and bluesu i srodnim žanrovima, svirački najpouzdaniji, ali i fizički najstatičniji član Rolling Stonesa u Rhythm Kingsima se okružio skupinom zaljubljenika koja je povremeno uključivala pridonose imena poput Erica Claptona, Alberta Leeja, Georgiea Famea, Raya Coopera, Peter Frampton, Micka Taylora, Chrisa Reae i Georgea Harrisona.
Na pitanje je li mu tijekom osamdesetih s Rolling Stonesima nedostajalo sviranje intimnije glazbe po klubovima i je li se zato 1983. pridružio projektu Willie And The Poor Boys s Jeffom Beckom, Jimmy Pageom i Ericom Claptonom, odgovorio mi je: "Želio sam se vratiti u manje, intimnije koncertne prostore i svirati nešto drugačiju glazbu, prvenstveno iz užitka. Surađivao sam sa starim prijateljima poput Andyja Fairweather-Lowa, Jimmyja Pagea, Garyja Brookera, Jeffa Becka i drugih s kojima sam se odavno poznavao. Većina nas je i prije radila zajedno, znali smo se iz različitih razdoblja i situacija. Tako je i sada, primjerice, s Georgieom Fameom upoznao sam se još 1963."
Pojašnjavajući genezu sporog "izlaska" iz Stonesa, dodao je da je Willie And The Poor Boys bio sastav koji sam osnovao iz zabave, jer je sedamdesetih godina s Rolling Stonesima sve postalo veliko i ozbiljno. Priču o odlasku iz Stonesa i zadnjem razdoblju rada s njima na albumima "Dirty Work" i "Steel Wheels!" završio je prilično izravno: "Iako sam se osobno osjećao O.K., sastav nije funkcionirao kako treba, pa niti odnosi među članovima. Nekoliko godina nismo radili ništa novo. Zaželio sam se nečega drugoga i otišao iz grupe, a Mick, Keith i ostali željeli su nastaviti istim smjerom. Iako smo zajedno svirali trideset godina, bilo mi je dosta i zaželio sam se promjene. Osim toga, nisam želio toliko putovati na glomaznim turnejama. Sada to s Rhythm Kingsima pokušavam zadržati u nekim normalnim okvirima. Zadnja turneja s Rolling Stonesima 1990. bila je odlična i nismo se razišli nimalo neprijateljski, jednostavno sam mislio da je bilo dosta."