Zbog pandemije koronavirusa mnogi glazbenici povukli su se na dulji odmor, a neki i ozbiljno strahuju za budućnost. No Splićanin Joško Čagalj Jole ima drugi plan, ne odustaje od glazbe koju obožava, ali neće ni mirovati, nego će svoje dosadašnje veze i znanja uložiti u sve popularniji biznis – vlastitu podcast emisiju. S glazbenikom smo razgovarali o detaljima novog projekta, poslovima u vrijeme korone, ali i skladu i navikama u njegovu domu s četvero djece, čija sva četiri kuta, kako sam kaže, drži energična i savršeno organizirana supruga Ana.
Pandemija koronavirusa sve je zaustavila na neko vrijeme, ali početkom ljeta lagano se pokrenuo kotač nekih nastupa pa ste ih tako i sami imali nekoliko. Kakvo je stanje sada, jeste zadovoljni?
Ja sam zadovoljan da sam čovjek kakav jesam, ali što se tiče posla, ne. Posao je stopiran, ništa se ne organizira za više od 50 ljudi. Ovo ljeto uspjeli smo odraditi dvije gaže jer je ograničenje bilo na 500 ljudi, ali ni to nije bilo onako kako smo se navikli. Bilo je distance, ljudima se mjerila tjelesna temperatura, ostalo je ljudi vani. Ja to nazivam polugažama. I to je sve što sam imao u sedam mjeseci, ali optimisti smo i vjerujemo da će sve biti dobro.
Sada je na snazi i mjera da se radi samo do ponoći pa vam je još i to dodatno poremetilo posao.
Sve je stopirano i trenutačno zbog toga nema koncerata, to se organizatorima jednostavno ne isplati i zbog broja ljudi i zato što nemaju naviku ići u klubove u 19-20 sati. Jedino da se stvori takva navika, ali za to treba proći određeno vrijeme. Sada se već spominje mjera da se ograniče decibeli u ugostiteljskim objektima da se ljudi ne bi približavali jedni drugima, da bi se mogli čuti i normalno razgovarati. A kako ćemo tako napraviti “štimung”? Možemo uživati u pozadinskoj glazbi, ali kako ćemo plesati, kako ćemo se opustiti bez malo glasne glazbe? Ne volim ni ja veliku buku, ali ne može biti ni tišina.
Kako su izgledala vaša posljednja dva nastupa? Drastično manji broj ljudi u publici, je li se vidio strah?
Tih dana baš se i povećao broj zaraženih tako da je dosta ljudi bilo malo u strahu pri dolasku, ali eto, došao je neki određeni broj. Točno se vidjelo, ljudi su se malo odvajali, mjerili temperaturu. Ali ovi koji su došli, došli su iz istinske želje za zabavom nakon toliko mjeseci.
Velik dio vašeg posla su i svadbe. Kakvo je stanje na tom polju?
Ja ljeti radim isključivo koncerte već više od deset godina. U proljeće i jesen volim odraditi i svadbu, poneki event, domjenak, dan grada, ribarsku noć, feštu... Ali zbog epidemiološke situacije sve je bilo otkazano.
Što više volite raditi, koncerte ili svadbe?
Ja sam glazbenik i zabavljač i meni je sasvim svejedno svirao koncert, svadbu, event ili Vinkovačke jeseni. Trudim se uvijek da to bude zabava, kultura, da ne bude “seljački”, a svejedno mi je što se svira i gdje. Cibona, Arena ispred 10.000 ljudi ili u diskoteci ispred 2000 ili pak privatni party za 200 ljudi, sasvim mi je svejedno.
Rekli ste jednom da vam je, karijerno gledano, Arena nekakav ultimativni san. Razvijaju li se planovi prema njoj, jeste razmišljali o takvom projektu u skorije vrijeme? Naravno, prije nego li vam je epidemiološka situacija poremetila sve.
Zaboravimo li na koronu, mora se puno toga posložiti za takav potez. Ja sam “20 godina Jole” radio u Ciboni i to je bila rijetko viđena produkcija, a uskoro će i DVD. Budući da će ova jesen/zima biti duga, barem ću se potruditi da ljudi mogu uživati u tom koncertu jer je stvarno bio odličan. A Arena je golem prostor i onda ne bih smio nastupati jedno 2,3 godine u Zagrebu i okolici ili čak pola Hrvatske jer nije lako privući 20.000 ljudi. Ali koji glazbenik ne bi htio svirati u tim velikim prostorima? No ja sam iznimno sretan sa svojom publikom, kamo god dođem, zakrčim i rivu i trg i grad i klub, tako da, da se sutra rodim, ne bih imao ništa protiv da bude sve isto.
Bili to bila Arena Zagreb ili splitska Spaladium arena?
Bila bi i Split i Zagreb i Osijek i Rijeka. Imao sam prije korone uspješne koncerte i u Melbourneu, Sydneyu, Los Angelesu i New Yorku, tako da bi to svakako bila turneja.
Nedavno ste izbacili i novu pjesmu, ali je li u planu novi album?
Ne znam kad će album. Pjesme skupljam zadnjih godina, singl po singl. Danas je život ubrzaniji i to se pokazalo najboljim. Ljudi jednostavno nemaju vremena slušati sad 10-12 novih pjesama, ali kada izlazi jedna po jedna, onda ona može doći do publike. Tako da tako skupim 6-7 pjesama i onda snimim 4-5 novih i izbacimo album. Kada će to biti, ne znam, ne bih volio obećavati ljudima, ali ove godine sigurno ne. Unatoč pandemiji, ja sam izbacio, po meni, dvije odlične pjesme koje su je publika dobro primila, a nova je nominirana i za “Cesaricu”, što mi je velika čast pa bih svakako zahvalio publici i glazbenim urednicima jer se uvijek trudimo napraviti nešto drukčije. Uvijek lijepo, gospodski, ali na moj način.
Uskoro spremate i jedan sasvim novi projekt, a riječ je o podcastu. Kako ste došli na tu ideju i zašto baš podcast?
Ja sam društven čovjek, energičan, uvijek se trudim da se svi smiju i da su opušteni pa je Tonči Huljić imao neku ideju i rekao mi: “Jole, vodio si show ‘Nikad nije kasno’, pokazao si se kao dobar voditelj. Zašto ne bismo nešto takvo radili?” A onda je mojoj kumi i prijateljici Rajki Križan palo na pamet da radimo nešto modernije, budući da su sada in društvene mreže i YouTube. Tako je nastala ideja da ja napravim podcast, dovodim goste i razgovaram s njima onako kako ja to znam. A sve se to lijepo poklopilo budući da se trenutačno ništa ne događa zbog korone, a ja sam sebi obećao da ovu zimu neću ležati kući pa makar radio bilo što. Tražio sam neko javno mišljenje i, kome god sam rekao za tu ideju, svi su oduševljeni i stvarno želim da, kada dovedem nekog ozbiljnog gosta, iz njega izvući pozitivu i osobno se uvjeriti je li snob ili ne.
Znači li to da ćete dovoditi i političare?
Naravno. I političare, i glazbenike i znanstvenike. Tko se bude htio odazvati, ja ću se potruditi ugostiti ga tako da mu ne bude žao. Potrudit ću se da to bude “domaćinski”, da možemo jesti i piti, ležerno “ćakulati”. Polazim od onog što bih ja volio znati o ljudima jer se uvijek vrti istih pet rečenica o nečijoj karijeri, ali mene bi, recimo, zanimalo, ako je riječ o nekom političaru koji ima djecu i nije puno kod kuće, kako je sve organizirao sa školom, voli li zimsku ili ljetnu hranu, radi li svoje vino, drži li do svojih ljudskih vrijednosti itd.
Jeste razmišljali već o imenu podcasta?
Ideja je bila da ja njih ugostim doma, kao “Doma kod Jole”, ali možda to malo promijenimo. To će se raditi u Splitu, vjerojatno i u Zagrebu, a ako ne budem mogao doći do nekog gosta, a volio bih ga imati u emisiji, možda da stavimo i neko drugo ime pa evo dajem priliku i vama da mi smislite ime – “Doma kod Jole i kad nismo doma kod Jole” ha ha.
Zna li se već prvi gost?
Mislim da će ljudi biti oduševljeni širokim izborom gostiju, ali takvi detalji neka ostanu mala tajna.
Odakle sva ta energija u vama, pozitiva, smijeh? Je li to kontrast nekog lošeg događaja iz prošlosti?
Mislim da je to vezano za genetiku i svjetonazor. Kad vidiš kakve terete neki ljudi nose na leđima, mislim da imam puno razloga za smijeh i veseo stav prema životu. A mogu se pohvaliti da sam desecima ljudi otvorio oči. Ako imaš dovoljno zdravih ljudi oko sebe, to je najvažnije, s obzirom na sve loše što se događa. Probudim se ujutro, vidim da su svi živi, zdravi, radim posao koji volim i u tome sam našao neki smisao.
Kako sve usklađujete – obitelj s četvero djece, među kojima je sad i mala beba, posao, putovanja?
Otkad je došla beba, nisam išao na velike turneje, ali kad je Ana bila u 6.,7. mjesecu trudnoće, ja sam išao iz Amerike u Australiju, ali, evo, imamo baka-servise pa zamolimo prijatelja Antu Milića, susjeda, ili tetu Mariju na nekoliko sati dnevno, ali sada nemamo nikoga jer sam ja kod kuće. Doduše, moja supruga 95% od toga svega radi jer ona ima tu životnu energiju, strašno je organizirana i sve to obavi, i kuću i školu i djecu, ali ja pomognem kad mogu.
Kakva je beba mali Ivan Luka, jeste li se priviknuli?
Ma mali je odličan. Imali smo sreće sa svih četvero djece da su se rodili živi i zdravi, svi su bili na njenom mlijeku, znao se red, kad dijete ide spavati... Ja se ne sjećam kad bi nas probudili po noći, osim kada je bila riječ o zubićima i slično. Tako i naš mali Ivan Luka. Dijete se smije otkad se rodilo. Sad je već počeo puzati pa je i to sad veliko olakšanje, nahraniš ga i presvučeš i on lijepo puzi po kući, a svi ga malo pazimo i tako brzo prođe i dan i tjedan i mjesec.
Drži li se cijela obitelj mjera sada?
Mislim da korona nije šala, razgovaram o ljudima koji imaju kroničnu ili autoimunu bolest, ali čak i zdrave ljude dobro je pokorila, imali su po 15-ak dana velike zdravstvene probleme i, iskreno, suicidalne misli. Ja se osobno ne bojim. Je li cijeli svijet morao stati, ne znam, jesmo li morali dopustiti taj imunitet krda, ne znam, ali mislim da i liječnici i stožeri i WHO znaju što rade. Djeca idu u školu i moja je želja da idu bez obzira na sve. Ja i supruga možemo im dati temelje u odgoju, ali mislim da trebaju biti u kontaktu sa svojim vršnjacima, da ih odgajaju i socijalizacija, pedagozi... Sad su počele i aktivnosti pa ja dođem po njih u školu, odvedem ih na aktivnosti, gimnastiku. To je i dalje sve neizvjesno, ali volio bih da idu u školu i da barem djeca imaju koliko-toliko normalno djetinjstvo.
VIDEO>> Pogledajte Joška Čaglja Jolu u podcastu Večernjeg lista