Josip Ledina možda još nije afirmirano ime u svijetu glume, ali za ovog talentiranog 23-godišnjeg glumca iz Splita, uvjereni smo, redatelji će se jednog dana otimati, a njegov talent već je primijetio Goran Kulenović i angažirao ga je u novoj sezoni “Crno-bijelog svijeta”. Tijekom studija Josip je ostvario zapažene uloge u predstavama i serijama na Akademiji dramskih umjetnosti i jedna ispitna predstava djelomično je zaslužna što ćemo ga gledati u hvaljenoj Kulenovićevoj seriji, a kako se to sve odigralo, otkrio nam je Josip.
– U seriji igram Amira, zvanog Bosanac. On je mladi vojnik koji služi sa Žacom. Amir je dobar, prijateljski nastrojen, njegovi komentari i postupci u određenim situacijama izrazito su humoristični, ali najveći mi je glumački izazov to što Amir s vremenom, kako se penje po hijerarhiji, mijenja svoj odnos prema drugima, postaje oštriji, a nekad i bahat. Tako da je uloga izazovna. Jedan dan producentica me nazvala i rekla: “Sjećam se, igrao si Bosanca u ispitnoj predstavi u klasi Vukmirice, bio si odličan, dođi na audiciju”. Kako sam napola rodom iz BiH, veselio sam se igranju na bosanskom jeziku. I tako sam došao na audiciju, odmah sam se “skužio” s redateljem Goranom Kulenovićem, odnosno to kako on vidi ulogu, ekipa se smijala i kasnije mi je javljeno da sam odabran. Kad sam to saznao, bio sam jako radostan jer mi je velika želja raditi s Kulenovićem, odrastao sam gledajući “Bitange i princeze”… – kaže nam Josip, kojeg je ljubav prema glumi najprije odvela u Osijek, a potom u Zagreb. Prilagodba jednog Dalmatinca u ovim kontinentalnim gradovima Lijepe Naše protekla je bez problema i Josip nam kaže da su ga divno primili u Osijeku iako nikoga u gradu nije poznavao, a prilagodbi je pridonijelo i to što je mentalitet Dalmatinaca i Slavonaca dosta sličan.
– Dalmatinci su jako simpatični Slavoncima, vole našu opuštenost, naš naglasak i naš kraj općenito. Slični su nama, srdačni, otvoreni, veseli, darežljivi. Odmah sam dobio i nadimak Dalmatinac u kvartovskom kafiću, pekarnici, dućanu… Iako sam do Osijeka putovao 12 sati busom, osjećao sam ga kao drugi dom. Stekao sam mnoge prijatelje. Zagreb mi je oduvijek drugi dom, tu mi živi bliža rodbina s kojom sam oduvijek povezan, tako da sam odmalena bio 2,3 puta godišnje u Zagrebu kod tetke i tetka na dulji period. Tako da prelazak u Zagreb gotovo nisam ni osjetio. U Osijeku sam zavolio ljude, ravnicu, dobre izlaske, kolege s fakulteta. U Zagrebu sam zavolio taj ritam da grad nikada ne spava, polje otvorenih mogućnosti, mnogo kazališta – prisjeća se. Odmalena su njegovi prijatelji voljeli da im priča, pjeva i glumi i Josip je u školi nastupao u školskim predstavama. Sam nije bio toliko svjestan svog umjetničkog talenta, ali ukazali su mu na to učitelji i profesori, a nakon što ga je prijatelj pozvao da se pridruži dramskoj skupini, stvari su se počele kotrljati prema glumi kao zanimanju kojim se želi baviti.
– I tako sam relativno kasno, u trećem srednje, osvijestio da želim biti glumac, upisao sam Playdramu Elvisa Bošnjaka… A najkonkretniji odgovor bio bi da je moj talent prepoznao profesor na osječkoj akademiji koji je te godine primao klasu, redatelj Robert Raponja. On je prvi u tom 18-godišnjaku prepoznao, unatoč skromnom iskustvu i nezrelosti, talent, umjetnički potencijal i glumačku intuitivnost. Postojale su druge opcije, “javne profesije”, pravo, politologija, novinarstvo… ali znao sam da moram odmah upisati glumu, znao sam da ću uspjeti, išao sam glavom kroza zid. Kad nešto zacrtam, to gonim do kraja, znao sam da moram izgurati odmah – govori nam Josip, čiji su roditelji liječnici i odabir glume kao životnog poziva isprva ih je prestrašio i iznenadio jer su mislili da je to trenutačan hir. – Znali su da je sfera umjetnosti kruh sa sedam kora, zahtijeva mnogo žrtve i odricanja, ali tijekom godina studiranja shvatili su da postižem rezultate te da je to moj životni poziv, od tada su sretni i ponosni – kaže nam Josip, a mi ga pitamo je li ikada pomišljao na to da se bavi medicinom.
– Roditelji su mi usadili čovjekoljublje, milost i neki gen za pomaganje drugima, ali, gledajući njih, shvatio sam da je medicina težak životni poziv u kojem ne postoji radno vrijeme. Imao sam fazu na drugoj godini glume kada sam želio upisati medicinu, taj period na akademiji bio mi je stresan, radili smo predstavu, ja sam se razbolio i prvi put u životu ležao nekoliko dana u bolnici, na osječkoj infektologiji. Tada sam, gledajući moje drage dr. Dubravku Lišnjić i dr. Ljilju Perić, shvatio da nema ljepše stvari na svijetu od pomaganja drugima. A onda sam spoznao da sam i ja odabrao filantropski poziv, jer i umjetnost neposredno liječi, veseli, preispituje, uči… – kaže mladi glumac. Nedavno je odigrao diplomsku predstavu “O miševima i ljudima” u režiji Kreše Dolenčića, u čijoj je klasi bio, i za svog profesora ima samo riječi hvale.
– Profesor Krešo Dolenčić veliki je redatelj, pedagog, ali i prijatelj. U meni je prepoznao veliki potencijal i imao je potpuno povjerenje u moju umjetničku viziju kako želim diplomirati glumu. Dopustio mi je da sam odaberem tekst, kolege, da sam adaptiram roman o miševima i ljudima, ni u jednom trenutku nije izrežirao predstavu, već je pedagoški izvlačio naše ideje, vizije o komadu, zajedno smo sudjelovali u procesu. Otvorio nam je neke nove poglede na teatar, ljepotu zajedništva i pokazao nam je da su uspjeh i zadovoljstvo mogući jedino uz velik i predan rad, maksimalno poštovanje grupe i kolektiva i na tome mu hvala! Volio bih spomenuti i profesora Bobu Jelčića, od kojeg sam mnogo naučio na četvrtoj godini, kao i prof. Antonija Nuića – naglašava Josip. Tijekom karantene nije gubio vrijeme, radio je na mnogim projektima od kuće, a snima i sada poštujući sve epidemiološke mjere. Koliko je važno držati se mjera, Josip kao sin infektologa jako dobro zna i na naše pitanje boji li se za budućnost kao mladi glumac odgovara:
– Otac mi je infektolog pa sam gledao koliko se on i svi medicinski radnici troše, naporno rade, žrtvuju tijekom pandemije… Tijekom karantene tatu sam gledao samo preko stakla kada bi došao kući prespavati na nekoliko sati do nove smjene. Izolirali smo se od njega da bismo smanjili mogućnost rizika zaraze jer, da smo nekim slučajem mi ukućani imali virus i zarazili tatu, on bi to mogao prenijeti na odjel. Osjećao sam se odgovornim za sudbine drugih, osjetio sam tu drugu stranu medalje tako da bi bilo nezrelo reći da me muči odgađanje predstava i snimanja dok se zaraženi i dalje bore za život. Planova ima puno i kaže da kad nešto zacrta pronađe način kako to ostvariti, a za kraj nam je prišapnuo jednu malu želju – volio bi zaigrati u Tarantinovim filmovima.