Josipa Lisac: Neshvaćena sam, iako sam već 40 godina na sceni

Već svima je odavna dobro znano - Josipa Lisac nije poput drugih. Ako ste stvorili neke predrasude o njoj, a nikad je niste upoznali, onda te misli slobodno bacite u vjetar, ali zadržite onu da je pjevačica koja se na ovom hrvatskom nebu sigurno nikad neće ponoviti. Josipa ne voli čuti riječ “diva”, mnogo joj je milije kad mladi ljudi puni životnog entuzijazma u njoj pronađu svog idola i dokaz da se odvažnost uvijek isplati. Neki će reći da voli afektirati, ali iza tog pogrešnog dojma krije se jedna vrlo iskrena, pronicava, maštovita, hrabra, i vrlo vrijedna osoba koja ne živi u oblacima, nego čvrsto na zemlji. Vječno zaljubljena u jednog čovjeka koji joj je otkrio život u punom sjaju Josipa će večeras vjernu publiku u zagrebačkom Hypo Centru počastiti tradicionalnim koncertom ljubavi, Karlu u čast. Kao što je ustrajna na glazbenom putu, tako je i u svojoj odluci, već punih 19 godina, da njena jedina prava ljubav bude Karlo Metikoš koji ju je prerano napustio.

Cijeli život vjerni ste svojoj jednoj ljubavi Karlu Metikošu. Jednom ste rekli da vas je Karlo vodio kroz život, no nakon njegove smrti, niste se izgubili, uvijek ste na tronu. Na glazbenom putu nitko vas ne može pokoriti?  

- Znao je Karlo, a znaju to i oni koji me dobro poznaju da imam veliko samopouzdanje. Već sam sa 19 godina znala što želim, tako je i danas. Ipak, kad te netko s velikom ljubavlju vodi kroz život, postaješ jači i sigurniji, mnogo više vjeruješ u sebe. Tako je bilo sa mnom i Karlom. Ja sam s njim dobila snagu da mogu nastaviti dalje bez njega. Da nije bilo Karlove podrške, nikad, ali nikad ne bih bila tu gdje sam sad. Njegove lijepe riječi i ohrabrenje bila su moja krila. Često sam znala reći: “Kako ću ja to, hoću li ja to moći?” Uvijek je imao samo jedan odgovor: “I te kako ćeš ti to moći!” 

Mnogi su fascinirani vašom upornošću da Karlo nikad ne bude zaboravljen. Je li ikad naišao netko tko vas je jednako razumio kao on, a vi ste svoje srce ostavili zatvoreno za drugu ljubav?

 - Nikad nečiju drugu ljubav nisam priželjkivala, pa se nije ni dogodila. Ne šaljem tu toplinu niti mislim o tome da bi se netko pojavio. A žene su te koje uvijek prve muškarcima šalju znakove kad ih zainteresiraju. Da ja nekog želim pokraj sebe, živjela bih drukčije, izgledala drukčije i drukčije se ponašala. 

Postavite se distancirano, ne dopuštate ljudima da vam se približe emocionalno? 

- Ne bih to tako rekla. Iznenadili biste se kad biste znali koliko sam jednostavna, ali u toj svojoj jednostavnosti znam biti jako komplicirana.

 Koliko dobro možete procijeniti ljude? 

- U tome sam izuzetno dobra, imam jaku intuiciju. Ali imam i jako visok prag tolerancije, znam praštati. Kad netko pogriješi, pokušavam ga razumjeti i već u startu ga opravdavam. Sve loše zaboravim i pokušavam ostaviti iza sebe. Sve uvrede koje sam doživjela od nekih ljudi oprostila sam i zaboravila. A znam reći i ne kad mi nešto ne paše, u tome se ne ustručavam.

 Ostavljate dojam vrlo disciplinirane osobe? 

- Nisam površna, ja bih to tako rekla. U poslu sam temeljita, kao i u odnosu s ljudima, ali privatno, kod kuće, znam se opustiti. U biti sam jezivo komplicirana jer nikako ne mogu razumjeti ljude koji su površni. Vrlo brzo sam u životu shvatila da za svaki svoj potez moram odgovarati. 

Već desetljećima se uz vaše ime pojavljuju iste riječi. Vi se glazbena diva, vizionar, ekscentrik... Nitko nije dublje proniknuo u vašu ličnost. Što biste vi rekli o sebi?

- Ništa, baš ništa. Ne mogu podnijeti kad me netko nazove divom ili legendom.

Mnogi vam laskaju, godi li vam to?

- Nimalo. No, pokušajmo biti objektivni pa reći da tijekom svih ovih godina na taj način ljudi izražavaju poštovanje, što ponekad ispadne pomalo plošno. Lijepo je kad osjetite to poštovanje, posebno onih ljudi koji dolaze na koncert. Jednom je mlada novinarka dotrčala do mene sva uzbuđena rekavši: “Pa što ste vi to meni napravili u životu. Ja sam uvijek htjela biti svoja, a vi ste uvijek bili dokaz da to mogu, da je taj moj san moguć”. Meni je to bilo jedno prekrasno priznanje, ljepše nego kad me netko nazove divom. 

Jednom ste rekli da vam je najveća nagrada u životu što su drugi krenuli putovima koje ste vi utrli. Ipak, nekad se i ljutite kad vas imitiraju?  

- Jako cijenim kad ljudi imaju svoj identitet, svoju ideju, kreaciju. Uzeti od nekog, zove se krađa. Najlakše je preuzeti nešto što je drugi stvorio. Hajde budi dovoljno uporan i hrabar pa sam stvori nešto. To znači biti talentiran. Mladim ljudima danas nedostaje odvažnosti, inspiracije, mašte. Svi su sličnu nečemu što je već stvoreno.

 No, imate jako dobar sluh kad su posrijedi mladi glazbeni talenti s kojima ste ostvarili odlične suradnje i duete. 

- Oni su mene nanjušili, ali bila sam dovoljno mudra jer nisam rekla ‘ne’, nego sam prepoznala njihovu iskrenost i želju. Posebno mi se svidio Marin Ivanović Stoka i njegovo repanje, baš mi se to svidjelo. Nadahnjuju me mladi ljudi, s njima imam mnogo bolju komunikaciju nego sa svojom generacijom. Ne znam gdje su oni otišli, više ih ne razumijem. Mene održava mlad duh, volim rizike. Moraš igrati da bi dobio ili izgubio. Moraš pokušati. Da se razumijemo, mene ne zanimaju igre kao što je kocka, klađenje ili nešto slično, to je meni strano.

Imate li uopće kakvih poroka, u čemu si date oduška osim u glazbi? 

- Istina, ne pušim, ne pijem, ne kockam, ali sam zato veliki fanatik kozmetike. Kad u parfumerijama dođu neke novotarije, satima ih pregledavam. Probala sam milijune krema i ako se pojavi neka nova, mene to još veseli. Kad nešto kupim, jedva čekam doći kući da si to natrackam na lice. Tad sam poput nekog djeteta. Malo je glupo, ali i nije. To je moje veselje, ispušni ventil. Bolje se osjećam kad zadovoljim te svoje željice. 

Jeste li uvijek znali voljeti sebe ili vas je to naučila vaša publika i Karlo? 

- Što vam to znači voljeti sebe? Istina je da naučite paziti na sebe ako poštujete sebe, zbog čega i imam visok prag tolerancije. Ti stavom navedem ljude da shvate svoju pogrešku jer sam griješila i ja. Ljude nikad nisam gledala s visine, gledam ih kao sebi ravne. Znači, iz poštovanja prema sebi napravit ću sve da nekoga navedem na to da shvati da je pogriješio. S nekim ljudima to nije moguće, ali uvijek sa svima pokušavam biti prijateljica.

 Imate li puno bliskih prijatelja?

- Imam mnogo dragih ljudi. Iznenadili biste se koliko. To su neka druga stanja koja izuzetno cijenim. Ne viđamo se svaki dan. Pa zar bih se sa svojim prijateljima trebala svakodnevno viđati, ili se sresti dva-tri put tjedno? Nekom mogu biti odana i vjerna ili on meni, a da se ne vidimo godina. Kad se vidimo, lijepo nam je, a to vrijeme kao da nije preletjelo. Meni ne treba društvo svaki dan jer se sama sa sobom jako dobro družim. Nikad mi nije dosadno.

 Rekli ste jednom da ste “sami, ali ne i usamljeni”?

- Pitaju me neki: “Kako možeš sama sa sobom?”. Meni je super samoj sa sobom. Uvijek mogu uzeti telefon u ruke, nazvati sestru, zabaviti se nečim. Znate, kaže se - nije onaj koji voli sebe egoist, egoist je onaj koji se nikad nije naučio voljeti. 

Kako se osjećate na pozornici pred brojnom publikom? Na njoj djelujete jako moćno, osjećate li se tako? 

- Uvijek prije svega osjećam poštovanje, čak strahopoštovanje prema svim ljudima koji su došli na koncert i nastojim ispuniti njihova očekivanja. Iza svakoga koncerta velike su pripreme, odgovornost, rad, a nakon toga slijedi ispunjenje. Ne može se samo tako stati na pozornicu. Svaki put kad stanem pred publiku, osjećam se kao da mi je prvi put. Uvijek se pitam je li to što sam pripremila dovoljno dobro i dovoljno atraktivno... Tisuće ljudi došlo je na koncert, oni su ti dali sve, pa moraš i ti njima dati sve najbolje od sebe. 

Jeste li iskoristili svaku priliku koja vam se pružila u životu? Čini se upravo tako. 

- Ja sam vam jedan veliki sanjar koji vjeruje u život. Evo sad pada snijeg, za nekoliko minuta stvorit će se bljuzga, ali mene to ne zanima. U tome vidim jednu romantiku, bjelinu, bijele pahulje. Vjerujem u nešto dobro. Kod mene se dogodilo sve što se trebalo dogoditi, i sanjajući sam znala prepoznati sve što je dobro za mene.

 Smatrate li da ste imali sreće?

- Evo sad ću vam odgovoriti s pomalo patetičnim glasom: Ja sam izuzetno sretna osoba. Znate li zašto? Bog mi je dao talent, jedna sam od izabranih koja je mogla progovoriti kroz taj talent, sretna sam što sam ostala na svom putu i što vjerujem u to što radim. Sretna sam što još imam entuzijazma, što me nisu napustili ideali. Neki će reći da tako mislim jer imam previše vremena za sebe i za razmišljanje, ali ja sam tako htjela sebi organizirati život. Pritom sam mnogo toga žrtvovala, što mnogi i ne znaju. 

Osjećate li se ponekad neshvaćenom? 

- Tako je to trebalo biti. Ljudi me nisu razumjeli, pa su me pokušali razumjeti, ali osjećaj neshvaćenosti uvijek je prisutan. Kažu da živim po svom, ali svi mi živimo na svoj način. Ja jesam sanjar, ali i jako realna, odnosno svjesna da se krećem i živim u jednom vrlo konzervativnom društvu u kojem vladaju čudna mjerila i klišeji.

 Svjesno ste odlučili da nećete biti majka? 

- Bila sam svjesna svojih mogućnosti i izabrala živjeti na način - baš me briga što će biti sutra. Htjela sam sebe, biti odgovorna samo prema sebi i tako je ostalo. Snosim odgovornost za sve svoje odluke. Karlo je znao reći: “Josipa, nema mjesta, ne stane!” Kad se dogodila Karlova smrt, rekla sam da ću se s tim lakše nositi jer nema djeteta koje će isto tako patiti kao i ja. 

Slušate li tuđe savjete?

- Uvijek rado poslušam nečiji savjet, ali na kraju uvijek napravim po svom. Naučila sam reći ne, to je Karlo vrlo dobro znao. Nekad mi se ne bi svidjelo nešto što je planirao za mene, neka pjesma ili nastup na festivalu, ali bih pristala i rekla: “Napravit ću to, ali samo tebi za ljubav, samo zbog tebe”. Naravno, prije bih stotinu puta rekla: “Ne želim, ne želim, pa nisam ja festivalska pjevačica”. 

Sa svoje 23 godine izdali ste po nekima najbolji album - “Dnevnik jedne ljubavi”. Od onda pa do danas je li vas ikad ponijela slava?

 - Mene nikad nije zanimalo biti slavan. Zanimalo me je biti dobra, iznenađujuća, briljantna. Kod mene je sve trebalo biti vrhunski, inače ne idem pred publiku. I sama se nekad pitam što je to mene svih ovih godina držalo na tlu uz sve pohvale, aplauze, priznanja... Smatram da je to moj trud i spoznaja da ništa nije zdravo za gotovo. Aplauz je tako dvoličan - danas te diže, sutra te ruši, a to je shvatila moja intuicija, realnost, intelekt i moj unutarnji mir. Uza sve to, nikad nisam imala problema sa svojim egom.